Marinko Čulić: Zatvoreni krug

Povezani članci

• ZVONIMIR NIKOLIĆ: JEDAN MILAN NIJE NAROD I NIKADA ME NEĆETE NATJERATI DA ZBOG JEDNOG MILANA MRZIM SVE OSTALE. I NEMOJTE NAS IZJEDNAČAVATI, MOLIM VAS
• Uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta
• Za dom se spremte, četnici!
• ŽIVJELA NAM ANTIFAŠISTIČKA BORBA ŽENA!
• Obillježava se devetnaesta godišnjica genocida u Srebrenici
• SPC zbog Kosova oduzima Dačiću odlikovanja!

Milanovićev nenajavljeni odlazak u Beograd više izražava želju da se ispuni jedna od posljednjih hrvatskih pristupnih zadaća prema Bruxellesu nego što je jamstvo da će se iz tog kruga napokon izaći.

Vrlo dobra poruka stigla je s nedavnog susreta Dačić – Milanoviću Beogradu, kojim je probijen led šestomjesečnog, pa i nešto dužeg, zahlađenja odnosa Srbije i Hrvatske. Glavno je nastaviti kontaktirati, rečeno je, a probleme treba rješavati od manjih prema većima. To “od manjih prema većima” izgleda na prvi pogled toliko samorazumljivo da bi se toga mogao svatko sjetiti. Ali u tome ima puno političke mudrosti kada je riječ o zemljama koje su bile u kratkom ali žestokom ratu jedna s drugom, a nakon rata nisu se mogle dogovoriti doslovce ni o čemu. Ni o tome oko čega se taj rat zapravo vodio, ni o tome na čemu graditi mir nakon što je taj nejasni rat završio.

Jedini je problem s tom, rekoh, mudrom porukom u tome što se ona jednom davno već čula. Bilo je to prije, sada će brzo, desetljeće i pol, a formulirala ju je diplomacija prvog postmiloševićevskog srpskog premijera Zorana Đinđića. Đinđić je vjerojatno malo precijenjen kada se o njemu govori kao ocu “druge Srbije”, jer je prije dolaska na vlast bio kooperativniji s “prvom”, miloševićevskom Srbijom nego što se danas želi priznati. Ali je nesumnjivo bio jedan od najdarovitijih političara na ovim prostorima, dakle ne samo u Srbiji nego i šire, po razumijevanju da treba radikalno raskinuti s Miloševićem (a to znači i s Tuđmanom, Izetbegovićem…). Ali čak je i taj superiorni ledolomac novih odnosa u regiji znao da su se Milošević i drugi spomenuti toliko duboko ukorijenili da to treba izvesti s puno pragmatične umješnosti i dovitljivosti. Tako je rođena spomenuta taktika rješavanja srpsko-hrvatskih sporova od lakše prema teže rješivim. Ona bi u međuvremenu vjerojatno pala u zaborav da je sada nisu spomenuli Milanović i Dačić, i to u razblaženoj formi, jer je danas odmak od glavnih krivaca rata (Milošević, Tuđman) možda čak manji nego u vrijeme Đinđića i Račana. Osobito u Srbiji, ali ne bitno manje ni u Hrvatskoj. To znači da se u ovih nepunih desetljeće i pol odnosi Srbije i Hrvatske vrte u zatvorenom krugu, bez vidljivog izlaza iz njega. A dvije zemlje koje se toliko diče svojom suverenošću – osobito Hrvatska, ali ne bitno manje ni Srbija – pokazale su se, naprotiv, kao dva nesuverena invalida koji za najvažnije međusobne sporove traže međunarodnu arbitražu (obostrane tužbe za genocid), ili su na putu da je zatraže (razgraničenje na Dunavu).

Posljedica je da u odnosima između dviju zemalja više nama lakih pitanja (osim u oblastima koje mogu funkcionirati relativno samostalno, bez izravne patronaže politike, a to su ekonomska suradnja i djelomično sport). Za to službeni Zagreb, a između redaka i Dačić u Beogradu, optužuju Tomislava Nikolića, i neka optužuju, taj netalentirani kavgadžija bolje i ne zaslužuje. Ali, realno govoreći, razlozi za loše odnose prekodunavskih susjeda, koje interventno treba spašavati iznenadnim posjetima kakav je bio ovaj Milanovićev Beogradu, leže u dubljim slojevima srpsko-hrvatske bilaterale. Najkraće rečeno, razlozi su ti da vladajuće garniture dviju zemalja i ne žele bitno bolje odnose, jer im ovo kako je sada treba kao dokaz da su barem dobri “domoljubi” kada su već slabi, nikakvi upravljači, svaki u svojoj državi.

Srozavanje koje je uništilo spomenuti Đinđićev diplomatski patent počelo je netom nakon što je ovaj objelodanjen. I to Račanovom neinteligentnom odlukom da se piše tužba za genocid protiv Srbije, zapravo aktualizira ona koju je prije toga dao pisati Tuđman, a zatim i jednako neinteligentnom odlukom Borisa Tadića da Srbija ustane protutužbom. Već spominjanje tih imena, koja slove kao perjanice posttuđmanovske i postmiloševićevske demokratizacije, govori da je ta demokratizacija zapravo bila vrlo plitka i paradna. A valjda mi se neće zamjeriti ako kao jedini izuzetak spomenem danas omraženog Ivu Sanadera koji, istina, nije povukao hrvatsku tužbu protiv Srbije, ali se uspješno pravio da ona ne postoji. Čak se nije oglasio ni kada mu je iz Haaga diplomatskom poštom stiglo direktno pitanje da li Hrvatska i dalje stoji iza tužbe koju je podnijela.

Neko je vrijeme izgledalo da će i Srbija dobiti svog Sanadera u Tomislavu Nikoliću (čime bi se potvrdio tzv. Nixonov aksiom, po kojem je desnica kvalificiranija za rješavanje delikatnih patriotskih pitanja), što je najavljivao, dok je bio u opoziciji, i sam Nikolić. Međutim, taj površno redizajnirani šešeljevac nije ispunio očekivanja. Slomio se, po svemu sudeći, baš na povlačenju tužbe za genocid, što je za aktualnog predsjednika Srbije prevelik zalogaj. Ipak, uvjetno ću ga malo braniti, i ne samo njega. Jer, obostrane tužbe za genocid, kojima se ionako strašan srpsko-hrvatski rat umjetno pravi još strašnijim, najveća su budalaština koja se ispriječila u popravljanju odnosa dviju zemalja. Naime, to nisu bilo kakve tužbe, nego tužbe za najviše, ultimativne zločine, koje bezuvjetno treba pravno sankcionirati. Pa kada u Zagrebu i Beogradu ipak spominju uvjete pod kojima bi one mogle biti povučene (cjelovita istina o nestalima i dr.), praktički priznaju da su podignute iz politikantskih razloga i bez pravne osnove. Ali sada kada bi ih trebalo povući, nitko se ne usudi napraviti prvi korak, jer su one u međuvremenu u objema zemljama promovirane u obavezno mjerilo ispravnog “domoljublja”.

Eto, to je taj zatvoreni krug u koji su dvije političke vrhuške ugurale sebe i zemlje koje vode. I zato Milanovićev nenajavljeni odlazak u Beograd više izražava želju da se ispuni jedna od posljednjih hrvatskih pristupnih zadaća prema Bruxellesu nego što je jamstvo da će se iz tog kruga napokon izaći.

Svojedobno su srdačni, čak presrdačni, susreti Ive Josipovića i kolege mu Tadića pobudili najveće nade da se u tome možda ipak može uspjeti. No u tim je susretima bilo previše diplomatskog paradiranja, a premalo realnih pomaka, i stvar je na kraju propala. Zapravo su propali svi dosadašnji modeli postratne suradnje, uključujući, već spomenuh, onaj skrojen po uzoru na Nixona, koji se uzdao u kapacitet desnice i više nego što je trebalo. Zaboravilo se da se u ovim nabrijanim temama, kada se sređuju računi između dva nabrekla patriotizma, i ljevica znala iskazati (za što je dobar primjer pokojni izraelski premijer, laburist i nobelovac Jichak Rabin, koji je odmrznuo dotad zaleđene odnose s Palestincima). Ali u hrvatsko-srpskim odnosima propali su i desni i lijevi model, i sada je jasno da treba naći neki novi. Kakav, to se još ne vidi. No, samo priznanje da ga treba tražiti puno je zdravije i poticajnije od beživotnog cirkuliranja uvijek istoga, koje sada gledamo.

Novosti