Gojko Berić: Prokleta avlija

Povezani članci

• File: Početak pregovore sa EU istorijski dan za Srbiju
• Samir Šestan: Ima li malina i respiratora u robnim rezervama?
• Tomislav Karamarko je živi mrtvac mrtvih živaca
• VITALNI NACIONALNI KRIMINAL: Velike kriminalne afere koje godinama izbjegavaju tužioci u Bosni i Hercegovini
• Boris Dežulović: Fast-food univerzitet – naš najjači brend
• Đavao u lijes

Ima jedno mjesto u Andrićevoj “Prokletoj avliji”, pri samom kraju priče, gdje Ćamil-efendija, izgubivši vjeru u sve, pa i u to da osim Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, kaže: “Za mene je a ponoć a zora, sve isto.

Nema svanuća.” Ako ovu Ćamil-efendijinu misao izmjestimo u prostor i društveni kontekst današnje Bosne i Hercegovine, vidjećemo da nema bolje i tačnije metafore za naše sveukupno stanje. Bilo bi pritom netačno reći da smo svi mi Ćamil-efendije, jer je u ratu i nakon rata mnogima među nama itekako svanulo. Ali kao što je ovaj nesretnik u Akri sve više postajao sviknut na svoje zatočeništvo, osjećajući kako Avlija “kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno”, tako smo i mi, izgleda, svikli na svoju sudbinu. Već sedamnaest godina kao da sami sebe, uz pomoć stranih političkih pokrovitelja, uvjeravamo da u Bosni i Hercegovini nema, niti će biti svanuća. A ponoć a zora. Sve isto!

Sve je do te mjere postalo beznadežno da je svaka individualna pobuna protiv “nepodnošljive lakoće postojanja” – ali ne one Kunderine, iz vremena komunizma u Čehoslovačkoj, već ove današnje, u postkomunističkom bosanskohercegovačkom sistemu, koji je oficijelno proglašen demokratskim – unaprijed osuđen na neuspjeh. Ali, čovjek ne može da šuti pred tolikom količinom gluposti, primitivizma, političkih isključivosti i moralnog sljepila. Znam da Sarajevo više nikada neće biti prijeratno Sarajevo, da Mostar više nikada neće biti onaj nekadašnji Mostar, znam da je rat napravio štete koje se više nikada i ničim ne mogu popraviti. Međutim, rat nije krivac za sva zla. Zlo je i u nama samim. Nakon Drugog svjetskog rata, milioni Evropljana i Amerikanaca uspjeli su da izvrše reparaciju svog “ratnog mentaliteta”, do tada zarobljenog prizorima pakla, i počnu živjeti za bolju budućnost, prepuštajući sudovima da zločince kazne i žrtvama donesu satisfakciju. Ovog utorka se navršilo pola vijeka od potpisivanja francusko-njemačkog ugovora o pomirenju, kojim su se dvije zemlje obavezale na prijateljstvo i konsultacije o svim važnim pitanjima vanjske i sigurnosne politike. Ugovor su potpisali francuski predsjednik Charles de Gaulle i prvi njemački poslijeratni kancelar Konrad Adenauer, osamnaest godina nakon posljednjeg od tri velika njemačko-francuska rata. To ne bi bilo moguće bez pomenute dvojice velikih političara onog vremena, koji su imali viziju prijateljstva svojih zemalja i viziju ujedinjene Evrope.

Srbi, Bošnjaci i Hrvati su prije sedamnaest godina u Daytonu potpisali Mirovni sporazum, ali nikada i nešto slično francusko-njemačkom ugovoru. Naš rat je bio prljav i okrutan, sa elementima srpskog genocida nad Bošnjacima, pa je pomirenje ostavljeno za neka buduća vremena, generacijama za koje se pretpostavlja da će svaki rat prezirati. S te tačke gledišta, ni njemačko-francusko pomirenje nije bilo prirodno, već je nastalo kao plod političke volje dvojice vizionara koji su na sebe preuzeli odgovornost za uspjeh ili neuspjeh tog historijskog čina. Njegova veličina nije u pukom pomirenju dviju država, već u činjenici da je on Njemačku i Francusku učinio pokretačkom snagom Evrope. Ne mogu se uvući u kožu prosječnog Nijemca ili Francuza iz perioda Drugog svjetskog rata, ali je njihova međusobna mržnja bila paradigma nepodnošljivosti najbližih susjeda. Britanski filozof Bertrand Russell, jedan od najvećih humanista 20. stoljeća, tvrdio je da je mržnja često snažniji pokretač rata nego što su to politički ili ekonomski motivi. “O Njemačka, mrzi! Podavi milione protivnika i podigni od ljudskih leševa piramidu do oblaka. O Njemačka, mrzi sada! Ućutkaj sve, nema zarobljenika, pretvori u pustinju susjedne zemlje”, urlao je minorni pjesnik Hejnich Fifford. O osvetničkoj mržnji koju su Nijemci i Francuzi jedni prema drugima gajili, možda najbolje svjedoči poznata epizoda s kraja Prvog svjetskog rata, kada su njemački generali potpisali kapitulaciju u jednom željezničkom vagonu u Bulonjskoj šumi, da bi 22 godine kasnije, nakon pada Pariza, Hitler primorao francuske generale da u istom vagonu potpišu kapitulaciju svoje zemlje. Danas su Njemačka i Francuska najveći prijatelji među evropskim državama, dok tri bosanskohercegovačka naroda i dalje izjeda neposustala mržnja.

Po uzoru na pomenutog hitlerovca, Srbi su takođe imali cijelu bulumentu pisaca kliconoša ovog zla. Njihova zadaća je bila da, zajedno sa novinarima, akademicima, popovima i intelektualcima opšte prakse vlastiti narod truju nepodnošljivom količinom mržnje. Američki pjesnik srpskog porijekla Čarls Simić svojevremeno je izjavio kako su ga u vrijeme opsade Vukovara neki srpski pisci zvali i pitali: “Čarls, zašto ne dođeš i mrziš sa svojim narodom?” Iako je znao da će kao antinacionalista biti popljuvan od većine, Simić je odbio da joj se pridruži. “Tu i tamo sam mogao mrziti nekog pojedinca, ali nikako cijeli narod”, objasnio je Simić svoj stav. Nažalost, ni nakon toliko godina mira mnoge usijane nacionalističke glave nisu se ohladile. Proces pomirenja na Balkanu ne samo što se ne ubrzava već se usporava. Umjesto da riješe sporne slučajeve iz ratne i tranzicijske ostavštine, vladajuće oligarhije su ih radije držale kao rezervne adute kojima će, bude li potrebno, podizati tenzije i mobilizirati naciju. Razmjene personalnih posjeta, protokolarna rukovanja, kurtoazna izvinjenja, a da pritom sve ostaje isto, uvjeravaju nas u neiskrenost balkanskih lidera.

Nemoćni ili bez stvarne želje da učine bilo šta značajno, vodeće diplomate na privremenom radu u Bosni i Hercegovini posežu za populističkom retorikom, uvjeravajući Srbe, Bošnjake i Hrvate kako oni zaslužuju bolju vlast nego što je imaju. U tome, valjda po prirodi svog pokroviteljskog položaja, prednjači visoki predstavnik Valentin Inzko. Ti ljudi vjerovatno imaju dobre namjere, ali to nije najbolji način da se naš politički neprosvijećeni svijet učini civiliziranijim i pametnijim nego što jeste. Svi koji igraju na taj blef, negiraju njima dobro poznati, stari politički aksiom, koji glasi da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Oslobođenje