Nema zajedničkog spasa od ekonomske poplave

Povezani članci

• Proglašenje pobjednika američkih izbora neće biti gotovo do januara
• Pakistan traži hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a zbog Kašmira
• Njemački neonacisti dobili mjesto u Europskom parlamentu
• Sudanska vojska poništila dogovore s demonstrantima, najavila izbore
• Danas zvanična ceremonija zatvaranja Haškog tribunala
• Preliminarni izveštaj o padu egipatskog aviona za mesec dana

Prije manje od četiri godine, kad je svjetski financijski sustav zamalo propao, velike su se zemlje udružile u cilju kojim je spriječena globalna recesija. No ta se nada potrošila. Kriza se u Europi pogoršala, a sukobi između europskih čelnika dodatno su se raspirili jer je veći dio Starog kontinenta skliznuo u novu recesiju.

U Kini je rast prema zapadnjačkim mjerilima i dalje snažan, no raste strah oko moguće propasti tržišta nekretnina, čiji je rast uzrokovalo vladino zaduživanje i potrošnja, a Kineska je središnja banka 6. lipnja neočekivano najavila da će kamate smanjiti za četvrtinu postotnog boda. U Sjedinjenim Američkim Državama, koji su ranije bile naviknut na rast gospodarstva i broja zaposlenih, u svibnju je zabilježeno tek sitnih 69.000 novih radnih mjesta, a to je bio vrhunac u odnosu na prethodna tri razočaravajuća mjeseca. Štoviše, čini se da velike države imaju sve manje volje, a možda i sve manje sposobnosti za zajedničko djelovanje. Prepirki je sve više, neke su države u financijskoj krizi, a drugima prijete zastrašujući domaći problemi. Najgora je situacija u Europi. Banke mnogih država pod pritiskom su zbog niza razloga. Nisu prikupile dovoljno kapitala koliko su mogle dok su tržišta lani bila u boljem stanju. Neke još nisu shvatile koliko su izgubile na kreditima za nekretnine. Međutim, najvažniji je čimbenik to što su vlade slabe. Nema sumnje da neke države ne bi više mogle sanirati svoje banke, a neke se za kredite oslanjaju na te iste banke kako bi opstale u trenutku kad privatni ulagači u njih više nemaju povjerenja. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi nedavno je predložio određen tip zajedničkog europskog osiguranja depozita i bankovnih regulativa, no zasad dogovora nema. Gotovo svaku veću vladu u Europi na izborima su svrgnuli nezadovoljni glasači, a posljednja u nizu bila je Francuska. Jedina veća čelnica koja je od 2008. godine do danas ponovno izabrana na vlast jest njemačka kancelarka Angela Merkel, no na nedavnim je državnim izborima pobijedila opozicijska stranka. Čak i njemačkogospodarstvo gubi snagu.

Najviše zabrinjava izborna situacija u Grčkoj, koja je duboko zaglibila u recesiju i ne može se nositi sa strogim mjerama štednje koje od nje traže europski partneri. Kako su jedni izbori već završili bez većine, budućnost Grčke vrlo je neizvjesna. Mnogi se boje da bi moglo doći do kaotičnog izlaska iz eurozone, a drugi smatraju da bi i sama eurozona mogla propasti. Za vlade kojima trebaju krediti ovo nije ni najbolje ni najgore vrijeme. Teško je vjerovati koliko su kamatne stope za Njemačku i SAD niske. Prinos na dvogodišnje mjenice američkog Ministarstva financija iznosi četvrtinu postotnog boda, a istovrijedne su njemačke obveznice nedavno prinosile stotinu postotnog boda. Pod tim bi uvjetima vlada mogla pozajmiti milijun eura i godišnje platiti sto eura kamate.Druge države jedva dobivaju kredite i plaćaju znatno veće kamate. Nije da itko misli da je prinos na njemačke i američke obveznice privlačan, već se njihove obveznice smatraju sigurnima. Ako je zasipanje novcem bilo rješenje u posljednjoj krizi, mnogi danas smatraju da je upravo to uzrokovalo trenutne probleme. Grčka se potrošnjom uvalila u probleme, a nije prikupila porez koji duguje i skrivala je problem. No Španjolska je prije krize nekretnina bilježila proračunski deficit, a nakon izbijanja krize vlada se nije snašla.

Međutim, svim se državama u krizi govori da se trebaju držati iznimno strogih mjera štednje. S obzirom na zajedničku valutu, teško je znati kako bi neke države mogle ponovno uspostaviti međunarodnu konkurentnost. Lakoća kreditiranja u SAD-u nije olakšala politički tempo potrošnje, već postoji opasnost da bi nespremnost političara na kompromis mogla 2013. dovesti do spoja golemih automatskih rezova u potrošnji te porasta poreza, što bi razorno djelovalo na rast. Sve se to događa usred izborne kampanje, a očekuje se da će to biti najgadnija kampanja u povijesti SAD-a. Štoviše, više se nitko ne slaže s idejom da bi trebalo ojačati financijske regulative. Europske i američke banke tvrde da institucije s druge strane Atlantica imaju nepoštenu prednost, a nadzorna se tijela žale na to da oni na drugom kontinentu nisu poduzeli potrebne korake. Američke su se banke snažno založile da oslabe nadzorne mjere, a konce im je možda pomrsio trgovinski gubitak tvrtke JPMorgan Chase od nekoliko milijardi dolara. No mnogi su se članovi Kongresa, uglavnom ali ne isključivo republikanci, vratili starom vjerovanju da je problem nastao zbog pretjeranog nadzora vlade. Duboki bi se pesimizam mogao raspršiti jednako brzo kako je i nastao, a svakako bi pomogle neke iznenađujuće dobre ekonomske vijesti iz SAD-a i Kine. 

Važnije bi bilo da se europski vođe dogovore oko djelovanja koje bi pobudilo nadu u oporavak najteže pogođenih zemalja i pobrinu se da zajednički financijski sustav po potrebi uživa potporu zajedničkih institucija. Europa se prije uspijevala snaći kad bi došlo do potencijalne katastrofe, a možda u tome ponovno uspije. Njemačka, država koja bi snosila najveći teret spašavanja susjeda, mogla bi odlučiti da je opasnije ne trošiti novac. SAD bi mogao naći način da pomogne unatoč financijskom pritisku i nesklonosti Kongresa na pomoć drugim zemljama. Europska je komisija 6. lipnja predložila da se bankarski sustavi povežu, a prijedlog bi se mogao i ostvariti. No barem zasad, prognoza je znatno crnja nego što je bila prije nekoliko mjeseci. 

The New York Times