Roko Markovina za tačno.net: Vratite Mostar Mostarcima

Prije svega, kao uvod u ovaj razgovor, rado bih upozorio čitatelje da mi je ideju za njega dao urednik portala i da mi je to bio jedan od najtežih zadataka koje sam do sada imao, s obzirom da me dopalo intervjuirati vlastitog oca. Dugo sam se mučio i s konceptom i s pitanjima, no u konačnici se iskristalizirao čitav niz pitanja koji ocrtavaju nikad premošćene traume Mostara i njegovih građana. Ovaj razgovor vođen je povodom skorašnje dvadesete godišnjice početka ratnih sukoba u Mostaru.

Roko Markovina, izdanak stare korčulanske „loze“, rođen 1945. godine, tipičan  „proizvod“ stare Mostarske gimnazije, prošao sve faze nogometnog razvoja u F.K. „Velež“, osvajač prestižnog malonogometnom ekipom turnira „Kantarevac“ 60-tih, po javnim anketama izabran dva puta 90-tih za najomiljenijeg Mostarca, višegodišnji direktor u Z.I. SOKO-Mostar, višegodišnji društveno-politički radnik, osnivač i prvi predsjednik Tenis kluba „Mostar“ i vaterpolo kluba „Velež“, Predsjednik SOFK 80-tih u jednom mandatu, osnivač i bass klape „Soko“, dobitnik Majske nagrade Mostara za zasluge u sportu, član Ratnog kriznog štaba Mostara i ratni zapovjednik njegove Civilne zaštite 1992. godine, član Vijeća građana Skupštine BiH od 1990. do 1996. godine,  i td. i td. a ujedno i moj otac, doktor tehničkih znanosti i, danas, redoviti profesor u trajnom zvanju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, čini se pravim sugovornikom, ako se želi saznati nešto više o onom teškom vremenu, događajima i ljudima, vremenu zbog kojega BiH i grad Mostar obilježava, početkom travnja, tužnu 20. obljetnicu početka rata, ali i još tužniju obljetnicu početka njihove kataklizme, koja,  i pored mnogih pokušaja, nepromijenjeno traje i dan-danas.

Nerado je pristao na ovaj razgovor iz dva razloga. Najprije, što nije uobičajeno da sin radi intervju sa svojim ocem, a potom, što su rane, vezane za ovaj Grad,  na njegovoj duši i srcu, još uvijek svježe i nezaliječene. Ipak, pristao je kad sam mu obećao da ću razgovor s njim voditi u maniri profesionalnog povjesničara i „crno-bijelog“ novinara, potpuno izdvojenog iz našeg „krvnog srodstva“, kojeg zanima samo stvarno stanje u Gradu i BiH te istinita događanja u tom vremenu.

Prof.dr. Roko Markovina

-S obzirom da će se za koji dan navršiti točno dvadeset godina od početka ratnih zbivanja u Mostaru i Bosni i Hercegovini, kako danas gledaš na ta događanja s ovim vremenskim odmakom?

S tugom, ali i iznimnim ponosom sjećam se tih dana. Kao zastupnik u Skupštini BiH i član Republičkog odbora SDP-BiH bio sam izabran za člana Kriznog štaba grada Mostara, osnovanog u svrhu sprječavanja izbijanja rata u Gradu, upravljanja Gradom i donošenja svih značajnih odluka u pravcu njegovog opstanka. Sjećam se da smo tog petka, 03.04.1992. imali sastanak u Vili „Neretva“, na kojem su bili predstavnici svih stranaka Mostara i mostarski zastupnici u Skupštini BiH, zajedno sa predstavnicima Predsjedništva BiH i članovima Vlade (Fikret Abdić, Franjo Boras, Jerko Doko, Alija Delimustašić) , zapovjednicima tzv. JNA u Mostaru (puk. Milojko Pantelić i p.puk. Slobodan Pudar), te članovima izvršne vlasti Mostara, gradonačelnikom Milivojem Gagrom (HDZ), te njegovim dogradonačelnicima, Savom Zimonjićem (SDS), Fikretom Bajrićem (SDA) i raspravljali o tome što treba učiniti da se rat, koji je na pomolu, spriječi. Sastanak je prekinut, za ručak, sa obećanim nastavkom, u 16 sati. Samo sam ja došao nešto ranije, kao i puk. Pantelić, koji je poslao svog vozača u sjeverni logor, po neke materijale. Ostali, posebice oni iz nacionalnih stranaka, nisu se uopće pojavili. A onda se čula strašna eksplozija, od koje su popucala sva stakla na Vili „Neretva“. Nismo znali što je, a strašni dim od prašine padao je na nas. Ljudi su počeli, u panici, bježati kolima punim djece niz Lacinu  ulicu prema jugu Mostara. Zaustavio sam jedan automobil, u kojem je bio Orhan Buljević i upitao ga što se dešava. Odgovorio mi je da je srušen Sjeverni logor, u kojemu su bili „rezervisti“ i da je počeo rat. Puk. Pantelić me je zamolio da ga odvezem mojim kolima do Sjevernog logora. To sam i učinio…dokle se moglo doći, malo iza podvožnjaka prema Zaliku. Kad smo izašli iz auta, vidjeli smo ostatke eksplodirane cisterne i jednu „Škodu“ zabijenu u rasvjetni stup, sa ljudima bez glava. Sjeverne zgrade Logora su bile srušene i iz njih su dopirali jauci. Užas. Dopješačili smo do Poligona sa sjeverne strane i pokušali zbrojiti utiske. U tom času, sa pravca Planinice, između nas dvojice, prozujao je metak. Pozdravili smo se i ja sam otišao. Sutra, u subotu, 04.04. bio je Bajram i članovi Kluba intelektualaca Mostara, Kluba koji se zbiljski trudio uspostaviti prekinute veze  intelektualaca Mostara i pozivao „na razum“ i civilizacijske tečevine, U Gradu se osjećao strah u zraku, a kolone automobila su odlazile, jedni prema  Zapadu (uglavnom Hrvati), a drugi prema Istoku (uglavnom Srbi). Prof. Bodiroga, Prof. Đukić i ja otišli smo, kao što smo to ranije uradili i biskupu Žaniću i proti-jereju Jeftiću za njihove Božićne blagdane, na čestitanje mostarskom muftiji Smajkiću. Popričali smo malo, pojeli baklavu i vratili se. U nedjelju, 05.04. na sastanku Kriznog štaba, koji je bio sastavljen od predstavnika izvršne vlasti Grada, predstavnika svih stranaka i zastupnika u Skupštini BiH, dogovorili smo se da se podijelimo „ u trojke“ i obiđemo sva gradska područja i „smirimo narod“. Mene je zapalo da sa pok. Tonijem Peharom( Liberalna stranka), pok. Ilijom Rodićem (SDS) obiđem jugoistočni dio, od Bjelušina do Dračevica. Išli smo mojim automobilom. U Dračevicama smo susreli Blaža Krtalića, koji je panično vozio iz pravca Nevesinja, govoreći da dolazi „velika vojska“ na Mostar. Smirili smo nešto ljudi i vraćali se prema Bjelušinama. Tamo smo zatekli postavljene straže iza „grudobrana“ prema Malom Kuku i dok smo izlazili iz automobila, zaustavila su se dva autobusa puna „bradatih“ i „kokardastih“ ljudi, koji su izlazili iz autobusa, naoružani so zuba i, psujući nam „majku ustašku“, pošli prema brdu. Pok. Ilija Rodić je insistirao da se vratimo. Krenuli smo prema Kriznom štabu i ostavio sam ga ispred njegove zgrade „da nešto uzme“. Više ga nisam vidio. Oko 17 sati došao sa pok. Tonijem u Krizni štab, smješten u skloništu nebodera na vrhu Avenije, preko puta zgrade u kojoj sam stanovao. Svi smo se vratili da podnesemo izvještaj o obilasku,  osim članova SDS-a. Ni jedan se više nije vratio. Kolone automobila su i dalje, čitavu noć napuštale Grad u  oba pravca. Te večeri, došlo je do stvaranja Ratne vlade u Sarajevu, u koju smo, što smo putem TV- dnevnika doznali, bili izabrani Osman Pirija i ja i trebali smo se, sutra, u ponedjeljak, 06.04. javiti u Sarajevo. Zasjedali smo, u Kriznom štabu do pred samu ponoć, kada sam se uputio, preko vrha Avenije u stan. Točno u ponoć prošao sam pored kafića „Corner“ kada je, odjednom, nestalo svjetla  u čitavom Gradu i kada je počela strahovita pucnjava granatama, najprije sa Planinice prema Sjevernom logoru, a nakon desetak minuta  i obrnuto. Bacio sam se u žbunje, na sredini Avenije i čekao priliku da pretrčim do mog ulaza u zgradu. U času mi je postalo jasno da je počeo otvoreni rat. Do tada su, praktično od rujna 1991. godine, kada su „rezervisti JNA došli u Grad, da nas brane“, javljali se tek „sporadični incidenti“, obično noću. Ujutro sam došao u 6 sati u Krizni štab da se razdužim i odem u Sarajevo, jer je Osman Pirija već bio otišao večernjim vlakom. Na ulazu me je dočekao gradonačelnik Milivoj Gagro i uručio mi rješenje da se imenujem zapovjednikom Civilne zaštite grada Mostara, sa svim ovlastima i zadacima koje ta funkcija zahtijeva. Rekao sam da moram u Sarajevo, na što mi je gradonačelnik Gagro odgovorio da sam potrebniji u Mostaru. Tako sam ostao. Tako su počela tri najteža i najdramatičnija mjeseca u mom životu. Borba za Grad i svakog njegovog stanovnika koji je u njemu ostao, ali i za masu pridošlih izbjeglica, posebice iz  Istočne Hercegovine. Jednom riječi…da će doći do rata u Mostaru sve su nacionalne stranke znale i za njega se pripremale, osim „nas naivnih, što smo se dizali na „Hej, Slaveni“, kako reče Đorđe Balašević. Danas, 20 godina kasnije, jednostavno mi se čini da su se i Vožd i Poglavnik naših susjeda sa Istoka i Zapada BiH, svjesni neozbiljnosti i neodgovornosti Međunarodne zajednice, dogovorili da se ova zemlje podijeli na dva dijela, a „preko leđa trećeg naroda“ i onih koji se nisu priključili nacionalnim „torovima“, koji bi se dijelovi, kad-tad, pripojili matičnim zemljama Srba i Hrvata. I skoro su uspjeli u tome, unatoč ogromnim žrtvama. Da je bilo pameti, želje i političke volje, do svega ovoga nije trebalo doći, unatoč tomu što je tadašnji predsjednik BiH, Alija Izetbegović, naivno izjavljivao da „ovo nije naš rat“ i pokušavao „plivati“ između istih „rijeka, ali oprečnih im  tokova“. O svemu tome pišem, temeljitije, u svojoj knjizi mojih ratnih sjećanja „ Ruševine ili Od čeg’ vrijeme-od tog’ i vakat“.

-Kako objašnjavaš činjenicu da je nesumnjivo multikultuiralni Mostar, grad s ipak značajnim brojem miješanih brakova i gotovo 12 posto stanovnika koji su se izjasnili kao Jugoslaveni na popisu iz 1991. godine, dopustio da mu se dogodi ovolika količina zla? Pri čemu moram naglasit da osobno smatram da su značajnu ulogu u svim tim zbivanjima odigrali rođeni Mostarci i daleko sam od teorije kako su došli neki ljudi sa strane i posvađali nas.

Naš Ivo Andrić je, prije šezdesetak godina, napisao jednu tešku istinu vezanu za ove prostore:“Dođu tako vremena kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. To je nasušna istina i na to nas povijest, kao „učiteljica života“, stalno podsjeća. S druge strane, Mostar je, uz Vukovar, bio „grad za udžbenike“, kako se može s žiteljima različitih nacionalnosti, kultura i konfesija živjeti skladno, u miru i dobru. Mostarci, pa i većina „došla“ voljeli su svoj grad. I stvarali ga…Gradili. I sam sam u tome sudjelovao od ranog djetinjstva, kad smo gradili Gradski stadion( ranih pedesetih) i Gradski olimpijski bazen( koncem pedesetih) svojim radom i vlastitim rukama. Mostar je, pred sam početak rata, imao 42 % miješanih brakova i 28 različitih nacionalnosti, koji su živjeli skladnim komšijskim životom. Sve naše  majke su stalno učile svoju djecu da „od čeg’ je vrijeme-od tog’ je i vakat“. Stoga sam tu istinu i uzeo kao podnaslov moje knjige. Nakon rečene eksplozije, kada je počeo „prvi rat“ u Mostaru i kada je nastala panika u Gradu, srpski je živalj, panično ostavljao svoja staništa i bježao put Nevesinja, hrvatski živalj, prema zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji, a muslimanski u zbjegove u Dalmaciji, koja joj je bila najbliža i koja im je širom otvorila vrata. Nakon 3 mjeseca, dio starijih se vratio, a većina mladosti je otišla u „treće zemlje“. Oni  su tamo ostali do danas. Dobar dio ljudi, bolje reći onih strašljivih i karakterno nestabilnih, zaludile su nacionalne ideologije, teorije „krvi i tla“, prijetnje odmazdama zbog „dugova“ iz Drugog svjetskog rata, miješani brakovi su „pucali, k’o šibice“. U Gradu su ostali samo hrabri, oni koji su imali odgovorne društvene ratne i radne zadatke (poput branitelja, policije i ljudi sličnih meni i mojoj obitelji), oni koji nisu imali gdje otići i oni koji su držali da su pošteni i nikome nikada nisu zla učinili. Velika većina gradskih struktura,  i stranačkih čelnika, se skrivale, najviše u Grudama, Lištici i po Dalmaciji i pojavljivale su se ponedjeljkom, do ručka u zgradi Rektorata na Rondou i onda nestajali do slijedećeg ponedjeljka. Velika većina Hrvata iz Sarajeva došli su u Mostar, Zapadnu Hercegovinu…sve do Ploča. Viđao sam ih. Grad se pljačkao i plijen je odnošen prema Zapadu. Nakon rušenja mostova, Mostar se pretvorio u „dva grada“, podijelio se na dvije „one strane“ i takvim je ostao do danas. I tko zna dokle će tako biti. U „prvom ratu“ u Mostaru, na istočnoj strani su ostali pripadnici tzv. JNA i srpske paravojne formacije s domaćim manjinskim srpskim življem, koji im se pridružio, dok su, na zapadnoj strani ostali oni koji u željeli braniti Grad: Teritorijalna obrana (kasnije Armija BiH), dio Hrvatskog vijeća obrane, dio HOS-a, Policija i Civilna zaštita, te dobar dio stanovništva i izbjeglica Muslimana iz Istočne Hercegovine. Ja sam, početkom svibnja, da bi uvjerio strukture koje su se „sastajale ponedjeljkom“  u Mostaru i  tvrdile da je u Gradu ostalo pet-šest tisuća žitelja, načinio popis stanovnika po mjesnim zajednicama, kojima je Civilna zaštita osiguravala kakvo-takvo preživljavanje i ustanovio da je na zapadnoj strani ostalo  33.586 ljudi. Tada  dolazi do nacionalne homogenizacije u dva naroda, kod Srba  (oko 90% oko SDS-a), kod Hrvata (oko 80% oko HDZ-a), dok su Muslimani bilo oko 30 % oko SDA. Ostali su bili raštrkani u ostalim strankama, koje su, osim SDP-BiH i nešto malo Reformista, bili od minornog značaja. Držim da su ideologije nacionalnih stranaka, sijući strah i nacionalnu netrpeljivost, maltretiranje i zatvaranje po nacionalnoj osnovi, po logici „zavadi pa vladaj“, kod pravih Mostaraca, odgajanih u multinacionalnom duhu tolerancije i zajedništva, izazvali jedan vid gnušanja, bezizgleda, pa i straha i oni su, uglavnom, napuštali Mostar, bez ikakvog izgleda da se stave u obranu Grada, s obzirom da je oružja bilo vrlo malo (uglavnom su ga imali bojovnici HVO-a i HOS-a, dok je Teritorijalna obrana oružje dobivala iz Hrvatske ( i to „na kapaljku“), jer pomoć iz Sarajeva nije mogla stići. Ipak, i pored teškog razaranja, Grad se branio i obranio, unatoč velikim žrtvama. Samo je Civilna zaštita, u prva dva mjeseca rata, pokopala 386 osoba. Zar misliš da će itko u Gradu obilježiti 20 godina od napada na Mostar i njegovu obranu od agresora? Zar misliš da će itko dati barem zahvalnice Civilnoj zaštiti, koja je tri mjeseca spašavala Grad i osiguravala kakav-takav život u njemu, s obzirom da su se „ferijalci“ pojavljivali samo ponedjeljkom i nestajali prema jugu i zapadu? Neće, naravno. Ali sam ja, upravo stoga, naumio, kao njezin zapovjednik, krajem lipnja uputiti pozive svim mojim, još živim suradnicima i neustrašivim borcima Civilne zaštite Grada, koja ga je održala na životu i dodijeliti im, mojim sredstvima, tiskane zahvalnice i na taj način obilježiti ovu tužnu godišnjicu. Oni će ih znati cijeniti i čuvati kao relikviju, znati će biti zahvalni, kao što sam i ja zahvalan njima za sve što su učinili pomažući mi da ovaj Grad ostane gradom. Ja znam da sam ja bio „žrtveno janje“, da sam poslan „na odstrel“, ali, eto, što mudrost, što pošten odnos prema svakom, što puka sreća, ili Božje proviđenje, održali su me na životu. Do danas. I svu moju obitelj.

-Misliš li da se po završetku ratnih zbivanja moglo učiniti znatno više na istinskom ujedinjenju grada, koji je po mom sudu dogovorno i planski podijeljen, bez obzira na javno zaklinjanje obiju strana u potrebu za jednim Mostarom. I ako smatraš da se moglo učiniti više, što bi to tvom sudu bilo?

Ne samo moglo, već i moralo. „Prvi rat“ u Mostaru, osim velikog „urbicida“ i odlaska većeg dijela mostarskih Srba, za Grad nije bio toliko poguban. Nakon ofenzive 16.06. 1992. i protjerivanja tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, započeli smo obnovu Grada, makar da je „SOKO“ bio opljačkan i devastiran, a Aluminijski kombinat, Sudski arhiv, Gruntovnica i školske matične knjige, zahvaljujući hrabrim  pripadnicima Civilne zaštite, ipak spašeni. „Drugi rat“ u Mostaru, 09.05.1993. nanio je Gradu najviše zla i doveo do velikih zatvaranja, ubijanja, paleži i podjela po nacionalnoj osnovi, koje traju i dan-danas. Mnogi preživjeli pripadnici muslimanskog naroda u Gradu, koji su podnijeli od strane hrvatske nacionalne političke zablude podnijeli velike žrtve i doživjeli velike gubitke, to ne mogu oprostiti. A najgore je što se, u tom duhu, s obje strane odgajaju i njihova djeca. Naravno da se moglo učiniti puno više na planu opstanka jedinstvenog Grada, da se slušao glas razuma. Ali, velika većina pripadnika oba  naroda, koji se nisu priklonili „nacionalnim torovima“ bila je stigmatizirana i anatemizirana. Meni su, kao zastupniku SDP-BiH, poslali naoružanu „bandu“ koja mi je okupirala stan, dok sam u Korčuli spašavao moje prijatelje u zbijegu, od koje me nitko od aktualne vlasti nije želio zaštititi i ja sam morao 13.10.1993. napustiti Mostar. Tek nakon 22 predstavke, stan mi je vraćen 2001. godine, potpuno devastiran. Tužio sam obitelj koja je to, po nagovoru aktualne vlasti, učinila i Općinu Jugo-zapad, ali sam, pred samo izricanje presude, odustao, jer sam skoro platio glavom. Naime, na sam dan izricanja presude, odvili su mi sve vijke s kotača automobila, koji su u vožnji ispali, a ja sam, samo pukim slučajem, ostao živ. U takvim odnosima, tako „nabrijanim“  bojovnicima na obje strane (treća, srpska strana, bila je u minorizirana), a obje potpomognute svojim stranačkim liderima i vjerskim vođama, ne da nije bilo izgleda za uspostavu jedinstvenog Grada, već bi i onaj tko bi to i pokušao, zasigurno platio glavom. Negdje potkraj 1993. godine, Duško Bajević- mostarska i ljudska i sportska legenda, koji je skrbio o velikom broju Mostaraca u Grčkoj, iz Atene mi je poslao pismo, preko svog brata Tome, u kojem mi se zahvalio što sam mu spasio majku iz zapaljenog „Razvitka“ i zamolio me da smislim nešto pametno, kako bi Grad ostao gradom. Ja sam mu odgovorio na AEK ( klub u kojem je u Grčkoj bio i bio trener i igračka legenda) opširnim pismom i ukazao da je projekt spašavanja Grada sasvim jednostavan. Treba imati 10-tak mil. USD za nabavku oružja i 20-tak tisuća ljudi spremnih ginuti za Grad. Toga sam mišljenja i danas, s tom razlikom što će se, danas, to teško moći izvesti (EU, UN i SAD kao glavni svjetski policajac), već se može „tihom revolucijom“. Naravno, ako se hoće. A ljudi (oni „ferijalci“ iz odgovora na prvo pitanje), koji su sve (u)radili na podjeli grada i na sijanju mržnje, kako bi iz toga izvukli vlastiti profit, ili su završili u Den Hagu, ili su pokojni, ili se, pak, pokušavaju, već neko vrijeme, „posipati pepelom“ u Gradu, ali to im „ne pije vode“. U Gradu se i danas točno zna tko je, kada i čime napravio neko zlo, tko je opljačkao SOKO i Aluminijski kombinat, tko je i od kojih novaca kupovao skupe stanove po zagrebima i splitima, apartmane po makarskama i gracima. Mnoge je od njih „ugušio veliki zalogaj“, ali se mnogi još uvijek dobro drže, opstajući izvan rešetaka uz pomoć „jamstava svojih dužnika“,  „marifetlucima“ svojih skupo (pod)plaćenih sudaca i odvjetnika i totalnoj nesposobnosti nacionalnog BiH sudstva. Međutim, svi oni moraju znati da je „pravda spora, ali dostižna“. I da se sve to ne može zaboraviti. I da će doći na naplatu, kad- tad i to, nažalost, najčešće preko bližih srodnika, koji nisu ništa skrivili. Barem dok je živih generacija koje pamte. Teško mi je ovo izreći, ali sam uvjeren da je tomu tako. Povijest je „učiteljica života“, a „narod koji iz svoje povijesti nije ništa naučio…ona mu se ponavlja“, davno je podučio Platon. Ovo je bilo, definitivno, „vrijeme loših đaka“. A loši đaci su, u pravilu, uvijek imali jedinicu iz povijesti i…matematike.

-Misliš li da je moguće, nakon svega te imajući u vidu činjenicu da se već dvadeset generacija odgaja na sasvim drukčijim, izrazito suprotstavljenim temeljima, postići neki, kakav-takav zajednički narativ o raskolu koji se dogodio, a koji bi omogućio definitivno uklanjanje bilo kakvih tenzija u budućnosti?

Mislim da je to još uvijek nemoguće. Mnogo je zla učinjeno. Mnoge su žrtve pale,  mnoge su se „fukare“ obogatile, a svatko se zabarikadirao iza svoje „mušice i nišana“ i spremno čeka „na odstrjel“ suprotnu stranu. Bez obzira o komi ili čemu se radi. Mržnja, velika mržnja, uz težak život i siromaštvo, još uvijek je jedini osjećaj koji se može osjetiti, kad povremeno svratim u Grad. I što je najgore i oni koji se s tim nisu slagali, polako se mire s takvim stanjem. Jer, ništa ne mogu, ali i ne pokušavaju promijeniti. Istina, nalaze se, redovito, na određenim mjestima i tu se druže i razgovaraju. I to je sve. Mislim da su se  mostarski intelektualci, pripadnici sva tri naroda, „poklopili po ušima“, svjesni svoje nemoći da bilo što promijene. Koliko znam, postoji jedna grupa mladih, pri „Abraševiću“, koja nešto pokušava, ali je nitko ne shvaća ozbiljno. Postoji i „Club Aleksa“, koji također, svojim kulturnim sadržajima, pokušava ukazati na mogućnost multietničkog Mostara. Ali, tamo zalaze oni koji to već znaju i koji su svjesni vrijednosti i bogatstva multietničnosti Grada. Nije mi jasno da mladost iz zapadnog dijela Grada može navijati protiv nogometne reprezentacije svoje države, a „pjeni“ nakon poraza reprezentacije susjednih država, nije mi jasno da navijači Veleža moraju posebnim autobusima dolaziti na gradski derbi sa Zrinjskim, da, umjesto praznika športa, nakon gradskog derbija, dolazi do krvoprolića i razbijenih glava, čak i na terenu. Sport, kultura i mostarski intelektualci moraju biti stjegonoše sređivanja stanja u gradu, koliko i mudra, realna, racionalna i nepotkupljiva gradska uprava. Ali, što se može uraditi, kad danas obećana riječ vodećih političara u Mostaru, ne vrijedi ni „pola lule duhana“ i kad svačiju „uslugu“ možeš kupiti za par stotina KM.

-Kako gledaš na pitanje mostarskih Srba i na činjenicu da su ih značajna većina slijedeći političku odluku nacionalnih vođa zauvijek napustila svoj grad, koji je dugo figurirao kao jedno od značajnih kulturnih središta srpskog naroda općenito, a ne samo u Bosni i Hercegovini?

Već sam rekao da je homogenizacija mostarskih Srba oko SDS-a bila prva u Gradu, najjača i najveća. Po mojoj prosudbi čak je oko 90% Srba bilo ili u, ili uz SDS. Kad je poražena tzv. JNA sa paravojnim srpskim postrojbama i kad su potjerani iz okolice Mostara, koncem lipnja 1992. godine, u Mostaru je ostalo tek par tisuća Srba i to uglavnom na zapadnoj strani, okupljeni oko Srpskog nacinalnog vijeća i „Prosvete“. Veliku zaslugu za njihov status u Gradu imali su, u ratu, Prof. Milan Bodiroga i Ratko Pejanović. Ostali su odmah, planski, otišli prema Beogradu, Trebinju, Vojvodini, a neki u u Crnu Goru, ili, pak, u „treće zemlje“. Rijetki su oni koji, danas, pristojno žive, a ostali su na „ovim prostorima“, dok su se oni  u „trećim zemljama“ materijalno dobro snašli, ali ih, kao i svakog istinskog Mostarca, ubija nostalgija i žal za Gradom i njegovim tonjenjem u svakom pogledu. Srbi su, kao narod, gotovo marginalizirani u Gradu. Neki su se i vratili, ali što vrijedi kad posla nema, kad se živi od „pomoći djece koja su se snašla u svijetu“, kad nitko ništa ne radi…već svatko „devri“. Kad bi se pok. Aleksa Šantić ili Svetozar Čorović ili Mile Ratković ili Žara Govedarica ili još mnogi drugi, sjajni  mostarski intelektualci- Srbi, ustali iz groba, prepuklo bi im srce od jada. To isto vrijedi i za velike umove ostala dva naroda iz Grada, s tim da njihovi današnji „baštinici“, ipak, imaju „svoje nahije“ u istočnom i zapadnom dijelu Grada i tamo nešto, kao pokušavaju. A to da se bolje živjelo u 18. stoljeću, nego li danas, nikoga od njih nije briga. Niti ih je sram. Vladajući se „ne daju tako lako“, nacionalne vođe se „ne daju lako“, vjerski odličnici se „ne daju lako“, a narod „stenje i šuti“. Koga briga što propada i kazalište i pozorište, i Univerzitet i Sveučilište, što su se najbolji kadrovi rasuli po svijetu „k’o rakova djeca“, što nema ni jedne poštene kino dvorane, što nema kvalitetnih i suvremenih knjižnica i centara kulture, što nema nikakvog vlastitog značajnijeg kulturnog projekta, što se tek s proljeća pojave „Dani Matice Hrvatske“, a s ljeta „Mostarsko kulturno ljeto“, najčešće samo za žitelje podijeljenih „strana“, jer ni jedni ni drugi ne idu „na onu stranu“? Koga briga što se čitav život u Gradu sveo samo na „birtije“, kavane i restorane, u kojima se može „jeftino pojesti i popiti“ te na, nešto malo, podijeljenog i zaraćenog sporta, bez posebnih rezultata, u kojemu Sportski savez Mostara pokušava, koliko-toliko uspostaviti, barem u amaterskom sportu, toleranciju i sportsko nadmetanje, zahvaljujući nekolicini ljudi koji se trude na tom planu nešto napraviti?

-Kako gledaš na politiku bosanskohercegovačkog i mostarskog sdp-a u posljednjih dvadeset godina i zašto si iz te stranke otišao?

Nezadovoljan politikom i ponašanjem Prof.dr.sc. Zlatka Lagumdžije, ja sam se, jednim opširnijim pismom, u jesen 1996. godine oprostio od SDP-BiH, iako sam bio član Predsjedništva, od 1990. godine. Jer, postalo mi je jasno da „narcis“ i „politički mangup“, poput Zlatko Lagumžije, ne podnosi u svojoj blizini „partijske autoritete“ i kvalitetne i zaslužne ljude. On je „otjerao“  iz Stranke Nijaza Durakovića, Bogića Bogićevića, Ivu Komšića, Božu Matića, Boru Bjelobrka, Miru Lazovića, Tatjanu Mijatović-Ljujić, Gradimira Gojera i mnoge istinske socijal-demokratesa kojima sam ja bio i ostao prijatelj. Nakon što je «skinuo» Nijaza Durakovića s mjesta predsjednika SDP-BiH i na značajna mjesta u stranci postavio «svoje» ljude, što, uostalom, rade i drugi predsjednici stranaka, Zlatko Lagumdžija se počeo udaljavati od temeljne ideje socijal-demokracije, da bi danas od socijal-demokracije u njoj istalo – ništa. Uvidjevši to, jedan dio je prešao tzv. «reformiranim reformistima», stvarajući tako Bešlagićevu i Tokićevu Uniju socijal-demokrata, a zna se da svako cijepanje, bez obzira iz kojeg razloga se događalo, slabi i samu ideju i njezine izglede da pobijedi na izborima. Za razliku od Nijaza Durakovića, koji je bio u Predsjedništvu stranke, dok sam ja bio u njemu, prvi među jednakima, Zlatko Lagumdžija sebe doživljava kao neprikosnovenog «vladara u stranci» i nitko nema pravo izraziti svoje neslaganje s njegovim postupcima, bez posljedica. Da je bilo pameti, samo Nijazova karizma, kao „Titića iz Šehera“, a posebice čovjeka koji je uz Kučana i Račana rekao odlučno NE autoritarizmu Slobodana Miloševića, mogla je i morala održati SDP-BiH kao jedinu pravu multinacionalnu građansku stranku u BiH, sposobnu da od BiH stvori građansku državu i vlast kojoj će narod vjerovati. Lagumdžija  ju je uništio, svojom nerazumnom političkom trgovinom, a mogućnost stvaranja građanske države BiH, koja je bila na pomolu kad je Alijansa, prošli put, dobila izbore, propala je. I nakon što je SDP-BiH dobio ove zadnje izbore, on nije imao dovoljno hrabrosti, niti političke mudrosti, a niti „petlje“ da preuzme odgovornost i stvar dovede do kraja. Opet je „trgovao“ i izgubio. On nema tu prijeko potrebnu „političku petlju“ jednog vođe, on neće reći članovima svoje partije „za mnom“, već stalno govori „juriš“, ostajući u „začelju kolone“. Njegovo koketiranje sa nacionalnim strankama, posebice sa SDA i HDZ, „došlo je glave“ SDP-BiH i uništilo se sve ono što smo stvarali godinama. Njemu je tzv. «Republika srpska» realna pretpostavka za razgovore i dogovore, i sad je pitanje samo u kojoj će se formi ostala dva entiteta priključiti i kako će funkcionirati novi ustroj Predsjedništva, Vlade i Države. Ne bih ga kvalificirao kao izdajnika BiH, on za taj čin nema čak ni hrabrosti, ali da je «politički šminker»- to je sigurno.
To je, konačno, shvatio i Željko Komšić, koji je, upravo zbog Lagumdžije doživiljavao mnoge političke neugodnosti, a ovaj zadnji „gaf“ podržavanja Vuka Jeremića kao kandidata za visoku funkciju u UN prevršio je mjeru. I ljudsku i političku. Po mojem sudu, bilo je samo pitanje dana kada će Željku Komšiću „puknuti film“.

Što se tiče gradskog SDP-a u Mostaru, stvar je gotovo preslikana sa državne razine, po onoj staroj „kud ide uže, nek’ ide i june“. Bezidejan, neautoritativan, neaktivan i blijed. To je, čini mi se i ključni razlog što oba HDZ-a i SDA upravljaju Gradom zadnjih 20 godina i rade što ih je volja. A Grad tone, sve dublje i dublje.

Ja nisam nikada, niti ću ikad za života,  napustiti ideju socijal-demokracije, samo ne mogu raditi uspješno za opće dobro, koje uvijek mora biti iznad pojedinačnog,  sa ljudima koji ne shvaćaju Platona koji je odavno ustvrdio da „demokracija-nije anarhija“. To jedno s drugim-ne ide.

Misliš li, slijedeći prethodno pitanje da postoje ikakvi izgledi za istinsku građansku opciju, kako u gradu, tako i u zemlji. Građansku opciju bez fige u džepu?

Naravno da postoje. Samo nitko se, zapravo i ne trudi „bez fige u džepu“ da se to i ostvari. Već 20 godina su osobni interesi političara iznad općih u BiH. ja sam 6 godina radio za dobrobit Države, nisam izostao niti s jedne sjednice skupštine, čak ni u ratnim vremenima, kad sam dolazio sa Korčule, uzimajući u brodogradilištu, gdje sam radio slobodne dane, a sve to „bez pare i dinara“ nadoknade. Današnji zastupnici, koliko čujem, imaju oko 8000 KM plaće, a nama, koji smo odradili 1,5 mandat, u najtežem vremenu postojanja ove države, ti današnji zastupnici, nisu izglasali ni zastupnički dodatak, kad odlazimo u mirovinu. A što se tiče građanskog ustroja i BiH i Mostara, stvar može biti jednostavno riješena, kad bi se htjelo.

Postoji prijedlog model da se BiH uredi na principima federacije, poput republika u bivšoj SFRJ, tj. kao centralistička država triju entiteta, a za što se današnji politički vođe u BiH zalažu, odnosno da svaki „pijetao, ima svoje bunjište“. Ako se on usvoji , onda BiH definitivno više neće biti. To je bila i Karadžićeva ideja od samog početka po, kako on tada reče «Švajcarskom modelu»,  što se na zasjedanju skupštine nije prihvatio, pa su srpski poslanici napustili Skupštinu i…počeo je rat. Kasnije se, nakon Daytona, pokušalo taj model primijeniti na Federaciju Bih i tzv. Republiku srpsku, što se pokazalo kao nefunkcionalno, neprimjereno i neučinkovito   rješenje. Već 15 godina ne samo da nema napretka, već se ponašaju kao „rogovi u vreći“
Po mojem sudu, postoji bolji model, a kojega smo predlagali  odmah po izglasavanju Daytonskog sporazuma. Naime, BiH bi se trebala i morala urediti kao građanska država, s punim ovlastima lokalne samouprave, nipošto ne na razini nacionalnih regija ili županija (kantona)…već na razini jakih zajednica općina, ili, ako  baš mora biti županije (kantoni), onda one trebaju biti osnovane samo na ekonomsko-razvojnim, infrastrukturno-prometnim, urbano-gravitacijskim i povijesno-tradicionalnim kriterijima. Ja novi (i jedini realan) ustroj BiH vidim ovako:
1. Vlast treba biti podijeljena između centralnih organa vlasti u Sarajevu
(vanjski poslovi, obrana, monetarna politika, zaštita ljudskih prava i sloboda i državljanstvo)i novoformiranih jedinica samouprave ( unutarnji poslovi i sve ostale funkcije).
2. Zakonodavna vlast bi trebala biti osnovana na razini Doma građana i Doma zajednica općina (kantona – županija) s paritetnim sastavom naroda u BiH, a na razini zajednica općina (kantona-županija) zakonodavnu vlast trebala bi imati jednodomna skupština, sastavljena, za početak, po nacionalnoj strukturi iz popisa 1991.
3. Izvršnu vlast bi trebali obnašati Predsjednik i dva potpredsjednika te Vlada, zastupljeni iz sva tri naroda, po sistemu parlamentarnog, a ne predsjedničkog ustroja.
4. Predsjednik, uz suglasnost oba potpredsjednika (koji se ne rotiraju za vrijeme trajanja mandata, već se na svakim narednim izborima bira predsjednik iz reda drugog naroda) imenuje mandatara Vlade, a Vladu bira Skupština na prijedlog mandatara, s tim da u istom mandatu Predsjednik Republike, predsjednik Skupštine i predsjednik Vlade ne mogu biti iz jednog naroda.
5. Izvršnu vlast na razini zajednica općina (kantona – županija) bi činili Guverner (Župan) i Vlada.
6. Međunarodno – pravni subjektivitet Republike BiH trebao bi biti određen Ustavom, u kojemu bi trebale biti točno određene ovlasti i garancija prava zajednica općina (kantona – županija), sa slijedećim temeljnim postavkama:

– RBiH je građanska i sekularna država, zasnovana na višestranačkoj parlamentarnoj demokraciji,
– RBiH je suverena i nezavisna država u međunarodno priznatim granicama, koje su nepovrjedive,
– izvršna vlast je zasnovana po principu parlamentarnog, a ne predsjedničkog sustava,
– suverenost pripada građanima-državljanima RBiH, pripadnicima svih naroda i narodnosti, koji su suvereni i jednakopravni na čitavoj teritoriji RBiH,
– suverenost i jednakopravnost zagarantirani su Ustavom, putem paritetne nacionalne zastupljenosti u izvršnim i pravosudnim organima na razini RBiH, te načelima proporcionalnosti i općeg dogovora (koncenzusa),
– na čitavom području BiH garantiraju se sva građanska, nacionalna i vjerska prava, utvrđena međunarodnim pravom,
– zajamčena je sloboda svih oblika vlasništva i nesmetan protok ljudi, roba, informacija i kapitala.
7. Da bi RBiH mogla uopće biti ustrojena kao država potrebno je osigurati slijedeće pretpostavke:
– omogućiti fizički povratak, kao i povratak imovine svim raseljenjim osobama,
– omogućiti nadoknadu štete svima za uništenu sveukupnu imovinu,
– sprovesti suđenje počiniteljima zločina genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i humanog prava,
– garantirati rad i pravo na privatno vlasništvo,
– poništiti sve ugovora i izjave date pod prisilom o odricanju od imovine ili zamjene imovine,
– oduzeti bespravno i na nepošten način stečenu imovinu, bilo kojeg oblika,
– poništiti privatizaciju i osmisliti najbolji model ponovne privatizacije tvrtki ( na bazi podjele dionica ili voučer-a svim zaposlenicima ili njihovim nasljednicima po utvrđenim kriterijima, pa tek onda otvoriti tržište vrijednosnih papira),
– procesuirati i osuditi izvršitelje gospodarskog i drugog kriminala i
– proglasiti period 5-godišnje obnove i stabilizacije gospodarstva u RBiH uz međunarodnu pomoć i dobrovoljan rad.
Držim da je ovo minimum osnova s kojih se treba početi graditi nova RBiH i novi Mostar. Ovaj prijedlog nije ništa novo. Njega smo, kako rekoh, predlagali  i 1993. i 1995. , ali „nije prošao“. Zato i jeste ovako- kako jeste. Sve drugo bi bilo priznavanje sadašnjeg stanja, zasnovanog na genocidu i urbicidu, tzv. «humanom preseljenju», (koje normalni ljudi zovu etničkim čišćenjem), pljački društvene i privatne imovine, nagrađivanju krvnika i ponižavanju žrtve, a u takvoj državi nema sreće sve dok se ne oprosti i zaboravi. Oprostiti se može i mora, ali zaboravit se neće, ne može i ne treba…stoljećima. Da se više nikada ne bi ponovilo.
Eto, to je moje viđenje mogućeg ustroja i BiH i Mostara, „bez fige u džepu“.Ali što vrijedi, kad sam svjestan da „tek samo lajem-a karavana prolazi“.

-Posljednjih dana aktualna je tema izmjene Statuta grada Mostara, kojega je Ustavni sud proglasio neustavnim. Kakav je tvoj stav o novom statutu i održivom uređenju suživota, pri čemu naglašavam potrebu da ono zapisano na papiru doista bude usklađeno sa realnošću.

Mostarci su svoj grad dobili u baštinu od svojih pređa. Čuvali smo ga, gradili i osuvremenjivali, ali ga ipak nismo uspjeli sačuvati. Od nas samih. Ipak, mi ga baštinimo i nemamo ga pravo „razvaljivati“. Jer, baštinik nije samo onaj kojemu je nasljeđe dopalo slučajno, već je to onaj tko je svoju baštinu izabrao. A pravi Mostarci su svoj Grad, kao svoju baštinu izabrali, ma gdje se nalazili. Međutim, znati naslijediti jedno je od najvećih i najtežih umijeća današnjice. Moj stav prema jedinstvenom Mostaru je jasan oduvijek, to sam pokazivao svakim svojim danom u njemu i radom na njegovom boljitku. A posebno od samog početka rata. Kao osoba dvije godine za redom (1990. i 1991.) izabrana, po javnim anketama, za najomiljenijeg građanina Mostara ( iako ne i rođeni Mostarac – u njega sam donesen sa 9 mjeseci), u njemu stekao sva znanja i vrijednosti koje posjedujem, od njega dobivao, ali mu i davao, bezrezervno, od Potoka do Bune, od Goranaca do Podveleža, kao jedan od predlagatelja ratne podjele Grada, radi lakšeg upravljanja i komunikacije, na 6 općina, bezrezervno smatram da Grad može i treba biti jedinstvena administracija, bez ikakvih podjela. Možda će netko upitati, pa zašto se ne vratim? Moj odgovor je jednostavan, kao i mnogih drugih koji su iz njega protjerani. Za ljude poput mene i meni sličnima, u tom gradu nema ni mjesta, ni posla, niti života! Kako i od čega živjeti u Gradu, kad mu tvoje znanje ne treba, a, usput, svaki dan gledati kako ga se uništava? Kako gledati da mržnja nadvladava sva druga ljudska osjećanja? A malo treba da bi bilo drukčije. Sasvim malo. Barem malo više tolerancije i razumijevanja, ako već ne može biti ljubavi. Treba dopustiti da Grad pripada i da o njemu, svojom glavom, odlučuju svi njegovi žitelji, a ne napuhani čelnici stranaka i strančica, od kojih se većina na tuđem jadu obogatila. Dok oni, u ime svojih naroda odlučuju, a što samo njima odgovara, uvijek će biti tako. Treba biti malo više općeg, a malo manje pojedinačnog interesa. Trebamo biti malo više MI, a malo manje JA. To je jedini pravi put i jedina jednadžba za opstojnost Grada. Ni to nije ništa novo. Samo, za realizaciju rečenoga, kao i za svaki uspjeh, trebaju „4 sitnice“: treba znati, treba htjeti, treba biti privržen onomu što radiš i treba biti spreman, neko vrijeme, na odricanje.

-Što danas, nakon svega, posebno u svjetlu tvoje nekadašnje popularnosti u gradu osjećaš kad dođeš u Mostar? Ima li taj grad ikakve veze, osim geografske, sa onim nekadašnjim Mostarom?

U ovaj Grad su me donijeli moji roditelji, pod konac 1945. kad sam imao samo 9 mjeseci. Proveo sam u njemu najveći dio svog života i jedno divno vrijeme. Ako išta znam i ako išta vrijedim, to imam zahvaliti ponajprije mojim roditeljima, mojim profesorima, ali ponajviše Gradu i njegovom „rajinskom“ odgoju. Za sve što sam želio (na)učiti…imao sam priliku. I nikad mi nitko, zato što sam Hrvat, nije rekao „tamo se“. Sve što sam u životu postigao, postigao sam svojim radom, poštenjem i dobrim karakternim osobinama. Znao sam vrijednost „obraza“ i držao sam do njega. Jer, „obraz“ se teško stječe, a vrlo lako izgubi. I ako ga jednom izgubiš…nemaš ga više. Nije uzalud narod davno rekao da „ voda sve opere, do crna obraza“. A obraz nasljeđuju oni koji će ostati iza nas. To su mnogi, u prošlom ratu zaboravili.

Kad dođem danas, istina rijetko, par puta godišnje, u Mostar, obuzme me velika tuga, kad vidim sve to što vidim. To nije više onaj Grad s kojim sam živio, kojega sam, zajedno s mojim sudobnicima , gradio desecima godina. To nije onaj Grad kojemu sam poklonio svoje najbolje godine i sve svoje znanje. Grad u kojemu sam ostavio svoje ljubavi, u kojemu sam stvorio obitelj, stekao djecu i velika prijateljstva, koja traju i dan-danas. Svaka njegova ulica i svaki njegov sokak, podsjeća me na jedno divno vrijeme, kad nismo imali ništa, a bilo nam je puno srce. Kad smo bili prebogati u svom siromaštvu. Žao mi je što od svog tog bogatstva nije ostalo ništa, do par dobrih prijatelja i znanaca…i nekoliko grobova i mezareva, na koje položim po neki cvijetak i tamo gdje treba, zapalim svijeću. Tužno mi je priznati da me za Mostar danas neraskidivo vežu tek samo groblja i haremi. Masline, Sutina, Šarića harem i Partizansko groblje. I svaki put, kad dolazim u Grad iz Splita, u kojem trenutno živim i još uvijek radim kao sveučilišni profesor, pri samom prijelazu granice, pogledam u nebo i zavapim: „Bože, zašto dopusti „hajvanima“ da ovo urade od onakve zemlje? Što smo ti to toliko zgriješili?

-Imajući u vidu sveopću prenaglašenu simboliku, često i neprijateljski usmjerenu prema „drugima“, koja je u gradu značajno uzela maha, a zahvaljujući kojoj svi znamo koji su razlozi postavljanja križa na Humu i dizanja arhitektonski neuklopivog i neprimjerenog zvonika franjevačke crkve, jednako kao što smo svjesni instrumentalizacije obnovljenog Starog mosta i potrebe za konačnom obnovom pravoslavne Saborne crkve, misliš li da bi se kao simbol novog buđenja višenacionalne građanske opcije, moralo uzeti Partizansko groblje te da bi sve progresivne snage trebale, bez prestanka, inzistirati na njegovoj funkcionalnoj obnovi?

Ja sam za taj Partizanski spomenik trostruko vezan. Najprije, kao Dalmatinac-Korčulanin, jer su ga moji Lumbarđani izgradili, od bijelog korčulanskog kamena. Nekoliko mojih rođaka i puno prijatelja dvije je godine u Mostaru radilo na njegovoj izgradnji. Pratio sam, kao dječak, svakodnevno, sve faze njegovog nastajanja.Vezan san i kao intelektualac, gledajući ga s umjetničkog stajališta, jer je taj spomenik, za mene, simfonija ljepote i vještine  stvaranja, koja simbolizira spoj neuništivosti života i pored nasilne smrti. Držim da je to svjetsko remek djelo, nastalo čudnim spojem umjetničke genijalnosti Bogdana Bogdanovića i korčulanskih graditelja, koje se može staviti u istu ravan sa Starim mostom, naravno, gledajući oba sa stajališta vremena, tehnike i tehnologije u kojemu su nastali. Oni su bili i ostali simboli ljubavi ljudi koji su ih gradili, ali i ljudi kojima su bili namijenjeni i za koje su građeni. U tomu i jeste njihova vrijednost. U istu ravan se mogu svrstati i srušena katolička crkva Sv. Petra i Pavla i srušena pravoslavna Saborna crkva i Karadžozbegova džamija i Biskupova palača i ini drugi spomenici kulture u Gradu. Sve su to simboli svog vremena, kada su se ljudi u Gradu voljeli, poštovali i živjeli jedni za druge. Pa sam primjer Alekse Šantića znakovito o tomu govori. Jedan veliki izdanak mostarskih Srba, umro je vrlo mlad, nesretan zbog neostvarene ljubavi za jednom Hrvaticom (Zorom), a ušao u legendu s pjesmom o jednoj Muslimanki (Emini). Da su ovi novosagrađeni spomenici, o kojima govoriš, nastali iz ljubavi i potrebe, onda oni ne bi bili „prst u oko“ svakomu koji ih pogleda, makar taj i ne bio arhitektonski ili, pak umjetnički nadaren. Ali, oni su nastali iz inata ili, još gore, iz zloće. Ne mogu shvatiti da nema drugih načina dokazivanja svoje privrženosti svojoj vjeri i naciji do izgradnje „svojih“ čudnih zdanja, a rušenja „tuđih“. Treba samo usporediti staro obnovljeno zdanje Biskupove palače i onu „nakazu“ od njezinog dodatka. Zar je trebalo, u dvorištu Katedrale izgraditi onaj stršeći zvonik, pored onog postojećeg? Zvono vjernike zove na molitvu, isto kao i glas mujezina sa minareta, a ne zove visina zvonika ili džamije. A što se tiče funkcionalne obnove Partizanskog spomenika, on je simbol jednog vremena, i obnoviti ga i (sa)čuvati za budućnost kulturni je i civilizacijski čin. I obveza čak, bez obzira na proizvoljna i često neutemeljena tumačenja razloga njegovog nastajanja. Da su se Parižani, Rimljani ili Bečani odnosili prema svojim spomenicima kulture iz različitih epoha njihove povijesti, kao neki žitelji Mostara prema svojima, oni danas ne bi bili svjetske metropole, kojima hrle milijuni ljudi, već gomila srušenog, bezvrijednog kamenja. Moja treća „veza“ za taj spomenik je moje poštovanje prema osloboditeljima Grada. Ja i danas, kad stignem, odem na taj, na našu sramotu, devastirani i zapušteni spomenik, postavim crveni karanfil na nadgrobni spomen Alice Rizikala, kao što sam to radio i ranijih godina, od nikoga nagovaran i zamislim se nad ljudskom gluposti, nemaru i neharu. Treba se uvijek imati na pameti da je svaki spomenik, pogotovo groblje, obraz je svakog mjesta, pogotovo grada i da je to prava slika njegovih žitelja.

-Kakvim vidiš položaj Hrvata u današnjoj Bosni i Hercegovini i politiku njihovih nacionalnih vođa? Koliko se ta politika uopće odmakla od tuđmanovske želje za formiranjem Banovine Hrvatske i smatraš li je štetnom za opstanak najmalobrojnijeg naroda u BiH?

Bio sam svjedokom tog vremena i dobro znam što se sve događalo, posebice sa Hrvatima u BiH. Pogrešna politika hrvatskih nacionalnih vođa 90-tih, najviše je koštala hrvatski narod. Oni su se priklonili neostvarivom projektu i za to su,osim obogaćenih tajkuna, platili najveću cijenu. Nisu shvatili da se ne može podijeliti ono što nije djeljivo, posebice nedjeljivo bez ostatka. Oni nisu shvatili da su samo instrumentalizirani od strane „velikih sila“ u funkciji raspada Jugoslavije, kao modela „samoupravnog socijalizma“, dok, s druge strane, njihove bogate zemlje, poput Švedske, Norveške, pa i Njemačke i maju neki oblik „samoupravnog kapitalizma“. Franjo Tuđman je imao loše savjetnike i nije smio, kao povjesničar, nasjesti na njihove neostvarive, a megalomanske ciljeve. Nije smio toliko “trošiti“ svoje suradnike. Izgleda mi da su i Stjepan Kljujić i pok. Mate Boban i Dario Kordić i još mnogi drugi, bili ljudi za jednokratnu upotrebu, postavljeni u „funkciji cilja“. Položaj Hrvata u BiH je težak, a bit će svakim danom sve teži. Ne iz razloga krivice druga dva naroda, već iz razloga neosnovane privrženosti svojim vođama, koji o njima vode računa samo nekoliko mjeseci izborne kampanje, a poslije toga…sve po starom. Ima hrvatski narod u BiH umnih ljudi, kojima bi trebao ukazati povjerenje. Pogrešna je politička floskula da samo dva HDZ-a imaju ekskluzivno pravo boriti se za interese hrvatskog naroda u BiH. Pa to rade već 20 godina i evo na što su Hrvati došli. Nema ih nigdje, osim u Zapadnoj Hercegovini, a kako žive, to samo oni znaju. Svekolika Tuđmanova politika i politika njegovih sljedbenika u BiH, po maksimi Luia XIV „Država-to sam ja“ bila je velika pogreška i velika zabluda, što potvrđuje i današnje stanje u Hrvatskoj, vezano za opću situaciju življenja, ali i za sudske procese, za korupciju, pljačkašku privatizaciju, za otuđen veliki novac od čelnih ljudi HDZ-a.  Primjena sličnog „modela“, u nešto manjoj mjeri, može se primijetiti u Mostar i BiH. Takva politika, vođena po onoj „u se, na se i podase“ najveći je krivac za sadašnje stanje i položaj hrvatskog naroda u BiH.

-Svjedoci smo razumljive, ali već predugo izražene viktimizacijske svijesti u dobrom dijelu bošnjačke javnosti, koja koči osmišljavanje budućeg življenja. Čini li ti se ona previše izraženom i smatraš li realnim strah od pobjede politike koja govori o matičnom narodu i iz drugog plana gura politiku jedan čovjek-jedan glas, čijoj smo pogubnosti imali priliku svjedočiti u ovom ratu?

Kad sam govorio o nacionalnoj homogenizaciji naroda u BiH 90-tih, onda sam ustvrdio da je došlo dio velike homogenizacije Srba (oko 90% uz SDS) i Hrvata (oko 80% uz HDZ), dok je homogenizacija Muslimana-Bošnjaka uz SDA bila značajno manja (ne preko 30%, i to većinom ruralne provenijencije). To je i bilo razlogom što su stranke nenacionalnog predznaka bile s prilično brojnim članstvom, po nacionalnom sastavu pretežno Muslimansko-Bošnjačkim, te ostatkom od nehomogeniziranih Srba i Hrvata. Nakon rata, pogotovo dva rata u Mostaru, došlo je do jake homogenizacije trećeg naroda, koja je ostala do dan-danas. U međuvremenu, došlo je do frakcija u SDA i stvorilo de nekoliko stranaka, koje su predvodili  Silajdžić,  Radončić, Ajanović i još neki, nazovi, političari, koji su shvatili da se isplati baviti politikom, za osobnu korist. Malo je onih koji su se „iz ideala“ počeli baviti politikom. Među rijetkima, koje sam poznavao, bili su Nijaz Duraković, Bogić Bogićević, Mate Boban i Alija Izetbegović. Ovi ostali, temeljili su svoju političku aktivnost najviše na strašenju vlastitog naroda od majorizacije preostala dva. I to se, kako vidimo, pokazalo dobrim „receptom“. Mora se priznati da su Muslimani-Bošnjaci bili najveće žrtve ovoga rata, kako brojčano, tako i materijalno i da su najviše izgubili, s obzirom da, kao dva preostala naroda, nisu imali „rezervnu domovinu“. Iz tog razloga još i danas traje ta „viktimizacijska svijest“ i oni „i na hladno-pušu“. Njihovi „saveznici“ s kojima su „vezivali zastave“ na početku rata, s kojima su 90-tih proveli „demokratizaciju“ i višestranačje u BiH, brzo su im okrenuli leđa i ostali su „sami na vjetrometini“. A Zemlja, tj. Država, odjednom je postala, po onoj Kočićevoj „ni Davidova, ni carska, ni spahijska“, sve do danas. I tko zna dokle će još biti. To se treba prevazići. Što prije-to bolje. Ne može se živjeti od vitlanja nacionalnih zastava i nošenja nacionalnih transparenata. Ne može se živjeti u međusobnom nepovjerenju. Svaka uspješna zajednica, pa tako i država, temelji se na iskrenoj suradnji i povjerenju svih njezinih sudionika i na žrtvi koju su oni spremni podnijeti za uspješnost i opstanak te zajednice. I Muslimani-Bošnjaci, kao, uostalom i Hrvati i Srbi. Pošli su 90-tih za neostvarljivim projektom, koji ih je koštao. I još će koštati, sve dok se „ne dozovu pameti“ i počnu birati sposobne, a ne podobne. To bi mogli učiniti jedino mlađi naraštaji, neopterećeni prošlošću, već okrenuti budućnosti, znanju i radu. Od humanitarne pomoći, može se živjeti kratko vrijeme. Život se živi od rada i njegovih rezultata. Sve dok se ljudi zadovoljavaju koricama, bačenim s tuđih trpeza, nema izlaza. Kad danas nekoga pitaš: kako je?… kod velike većine samo su tri odgovora: «’Nako», «Duram», ili «Ima i gore»! Znači, da gore još nije doseglo svoj maksimum. A kad dosegne, ljudi će izaći na ulice, sa kojih ih nitko, bez značajnih promjena, neće moći vratiti. ( Slična je situacija i u Hrvatskoj i u Srbiji). To se zove revolucija. U nekim ruskim zemljama su je nazvali «narančasta» ili «baršunasta»…Neka u nas bude bilo kakva, makar i tiha, bezglasna. Jednostavno, neka ljudi izađu na ulicu, šute i stoje…ionako malo tko što radi, a još manje  proizvodi. Ljudi, uglavnom „devre“, živeći od danas do sutra.
Ali, tko će se staviti na čelo te revolucije? Trebali bi to biti intelektualci, koji su to propustili učiniti 1992. govoreći «ovo nije moj rat», ili « što me briga, ima tko je plaćen za to»!
Postavlja se pitanje i kako, kad intelektualci nemaju ništa osim pameti, riječi i…pera?
Upravo time, pameti, riječju i perom! Narod, isprevaran svih ovih 20 godina, će im valjda, konačno, povjerovati. Ali, NARODU treba ponuditi ono što vrijedi, a to su pravi i novi ljudi. Ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru i profesiju. Treba ponuditi stručnjake, eksperte, domoljube, sa «dva prsta obraza», vrijedne, ustrajne, nepotkupljive, koji će uspjeti u svojim nakanama, spremni na rad i žrtvu. I uključiti što više mladih, onih koji su spremni ići «putem kojim se teže ide», kojima je opće iznad pojedinačnog. Takav pristup jedino može dovesti do rezultata.
U prilog ovoj mojoj tezi upravo ide i ovaj razgovor. Ovo je moj prilog toj tihoj revoluciji, bez koje nema obnove BiH. Ne revolucije puškom, već idejama, riječima, časnim ljudima, djelom…u čitavoj BiH. S ljudima kojima će vlastita država biti ispred svih drugih država, a ne «nož, žica, Srebrenica» ili crne košulje i kape, što se može vidjeti i čuti i danas.
To je dug proces i traži strpljenja, vremena i rada, ali proces koji je, po mojem sudu, jedini ispravan, uz koji će pristati čitav NAROD. I…tko to prihvati i preživi, pričat će s ponosom unucima. A tko neće prihvatiti, može uzeti ono pokradenih para i svoju podsvijest, koja ipak sve pamti i jednostavno ode… bestraga.
Drukčija BiH ne treba Europi, niti Europa njoj!

-Kakvom ti se čini politika vjerskih vođa i kako gledaš na činjenicu potpune desekularizacije društva u kojem pojedinac ne znači ništa niti ga se može promatrati odvojenog od matičnog „stada“ i u kojem je ateizam toliko nepoželjan da se gotovo podrazumijeva da Hrvat jednako katolik, Bošnjak jednako musliman i Srbin jednako pravoslavac?

Čini mi se da su se i oni izgubili u „bespućima povijesne zbiljnosti“, da su se priključili razmišljanjima, ali i djelovanjima političkih i nacionalnih vođa, što vrijedi za sva tri naroda, izuzev, naravno, franjevaca Bosne srebrene. Čini mi se da su se vjerske vođe prestali baviti duhovnim i da se bave više svjetovnim, što nije istinsko poslanje vjere. Ne bave se Evanđeljem, niti Kur’anom časnim, što bi im trebala biti temeljna zadaća. Čini mi se potrebnim podsjetiti ih na  tek neke mudrosti, koje su oni morali i znati i provoditi ih:

-„Ne može se služiti dva gospodara. Ili ćeš jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili ćeš jednome prianjati a drugoga prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu….  I ne brinite za sutra. Sutra će se brinuti samo za sebe. Brinite se za danas. Jer, dosta je svakome danu zla njegova“( Evanđelje, Matej, VIII tjedan kroz godinu). Ili:

– « I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta i govorila: «Biće nam oprošteno»!
Ako bi im opet palo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet
zavjet u Knjizi- a oni ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti.
Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone, Opametite se!» (Kur’an, Bedemi, al-A’raf,SuraVII). Ili:

„I otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla“ („Oče naš“, svakodnevna kršćanska molitva).

Koliko se danas i vjernici i njihove vjerske vođe toga pridržavaju? Ili:

– „Djeco moja hrabri zatočnici, vas je ova zemlja porodila. Krševita, ali vama zlatna. Djedi vaši rodiše se tudjer, oci vaši rodiše se tudjer, i vi isti rodiste se tudjer. Za vas draže na svijetu ne ima“. Ili „Dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom“.(Ivan Mažuranić: „Smrt Smail-age Čengića“-Noćnik)

Mislim da sam ovim sve rekao i da se u tim mudrostima trebaju prepoznati gotovo svi…i njima se rukovoditi u životu. Naročito vjerski vođe, kojima istinski vjernici, još uvijek, najviše vjeruju.

-Ima li ikakvih izgleda za svijetlu budućnost BiH?

Ako se nastavi ovako, kako se „radi“ zadnjih 20 godina, nema izgleda. Da bi se vidjelo „svjetlo na kraju tunela“, najprije treba prokopati tunel. Ja jednostavno, ne vidim da se „tunel“ uopće počeo kopati, a kamo li da je blizu kraj njegova prokopavanja. Sve mi se više čini bližom ona iz „Zidanja Skadra na Bojani“ koja veli:“Što majstori, obdan, sagradili, to bi vile, obnoć, razrušile“.

-Što misliš o odnosu prema Veležu i pitanju korištenja Stadiona Pod Bijelim brijegom?

Stadion pod Bijelim brijegom, na kojemu sam i sam nosio crveni dres sa brojem 10 u doba mojeg dječaštva i mladosti, gradski je stadion, kojega su naši očevi izgradili dobrovoljnim radom, godinama svakodnevno radeći, nakon posla i slabog ručka. I ja sam, kao petogodišnjak, išao i radio skupa sa mojim roditeljima, onoliko koliko sam, kao dijete, mogao. Gradio ga je čitav Mostar i ne može ga i ne smije nitko svojatati. A samo iz tog Veleža je u Drugom svjetskom ratu dalo živote 77 igrača (11 timova) od kojih je nekoliko postalo narodnim herojima. Taj Velež je (jedini od tadašnja četiri nogometna kluba), prilikom osnivanja daleke 1922.godine na prsima imao petokraku zvijezdu (kao simbol puta u bolji život) iznad koje je ispred imena pisalo RŠD (radničko športsko društvo), za razliku od ranije osnovanih HŠK» Zrinjski», SFK» Obilić» i MNK» Đerđelez». O njegovim legendama, Mujiću, Repcu, Hrviću, Radiljeviću, Čurkoviću, Bajeviću, Mariću, Vladiću i ostalima da i ne govorim. Mostar je 1960. izgradio i gradski olimpijski bazen, drugi u ondašnjoj državi (nakon Šalate u Zagrebu), na čijem je otvorenju plivala reprezentacija Japana, sa Jamanakom, koji je na Olimpijadi u Rimu osvojio 5 zlatnih medalja,  u kojemu je uspješno djelovao PK Velež, a koji je danas, koliko čujem, u posjedu jednog od HVO- bojovnika. I tamo, redovito nastupaju estradni pjevači i „cajke“. Ti klubovi, koji su ponosno nosili ime „Velež“, učili su prvim loptačkim i plivačkim umijećima na stotine vrhunskih športaša, intelektualaca, sjajnih ljudi i karaktera i plijenili svojim rezultatima, igrom, ljubavlju i zajedništvom. Takav je bio i Mostar. Kažem bio, jer to više nije. Oni koji su ga voljeli i disali s njim, koje je svakog jutra budila njegova svjetlost, kako zapisa Ivo Andrić, tek povremeno ga posjete i vrate se bolesniji nego li što su bili prije dolaska u njega. Ponosan sam što sam bio i Veležovo i mostarsko dijete, što sam proveo u njihovim njedrima najljepše dane djetinjstva, dječaštva, mladosti i nekog «zrelog doba», što sam doživio ondje sve one prave ljubavi koje se onamo jedino mogu doživjeti i što sam, učeći i radeći s njima i u njima postao jednostavno čovjekom, što je, čini mi se, danas, ipak najteže biti. U nekom normalnim, ljudskim vremenima, trebalo bi biti mjesta na Stadionu Pod Bijelim brijegom i za „Velež“ i za „Zrinjski“ i za sve navijače i poklonike nogometa. I žao mi je što „Velež“ ima ovakav tretman u Gradu i što su ga proglasili „muslimanskim klubom“. On je Mostarcima, poput Hajduka Splićanima, bio i ostao-religija. Danas mu Mostarci, razasuti po svijetu, kako čitam po internetu,prikupljaju novac za nabavku autobusa, kao poklon za 90. rođendan.

Na koncu, jasno mi je da se može opljačkati kiosk, ili pošta ili banka i iz njih ukrasti novac, ali da se može ukrasti stadion ili bazen…to ne mogu shvatiti.

-Smatraš li da će grad razorenih kulturnih institucija, a o Mostaru je riječ, dvaju sveučilišta i potpuno odvojenog obrazovnog sustava, grad s nedostatkom autoriteta gradskih vlasti, potpuno demografski i gospodarski uništen, grad kojeg je napustio značajan dio njegovih intelektualnih elita, smoći snage da se zaista integrira iznutra i da kulturno asimilira brojne doseljenike iz drugih krajeva zemlje te da će u budućnosti iznova biti istinsko središte cijele Hercegovine? Ili ti se izglednijim činim ovaj iscrpljujući i nepomični status quo, ili čak novi radikalni šovinizam i definitivna podjela, s posljedicama tavorenja u siromaštvu i zabarikadiranim getima?

Znam što bi trebalo i znam kako bi se to što treba moglo izvesti. Na to sam odgovorio u nekoliko ranijih pitanja. Teška je to zadaća, ali nije i nemoguća. Povijest nas uči da se ratovalo, ali su ratovi i završavali. I da se u periodima mira, nastavljalo s obnovom i izgradnjom, ne samo porušenih zgrada i mostova, već i odnosa među ljudima. Ako se žitelji Mostara ne dozovu pameti i ne počnu graditi i dobre komšijske odnose, a potom i svoj grad, bez obzira kako i odakle u njega došli. Grad će, neumitno propasti. A onda će se morati počinjati ispočetka, kako ja znam reći „sa amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom“. A današnje stanje i današnja filozofija življenja, upravo tome vodi.

-Na kraju, ima li razumnom i čovjeku neopterećenom nacionalnim i vjerskim osjećajem ikakvog života u Mostaru i misliš li se vraćati u Grad?

Sjećam se jedne mudre, naučene još za mojeg“naukovanja“ u mojoj Gimnaziji:

„Svima je ista kob, ljudsko je srce puno zla,
ludost je u srcima ljudi dok žive,
a potom se pridružuju mrtvima.
Jer, onaj tko je među živima ima
nade: I živ pas više vrijedi nego mrtav lav».

Naučio sam i da je kad god bi netko zaprijetio slobodi Rimskog carstva u tadašnjem Senatu bila glavna maksima:»Spas naroda neka bude najviši zakon». (Ovo naroda je napisano u množini).
Zapamtio sam i da je John Kenedy, kad je ulazio u Bijelu kuću, kao izabrani predsjednik SAD, uputio je Amerikancima poruku: »Ne pitajte što Amerika treba učiniti za vas, već što vi trebate učiniti za Ameriku»!  A naša Amerika je skladno uređena BiH, po mjeri svakog njezinog stanovnika i u njoj jedinstveni Mostar. Samo se upitajmo što svaki od nas za njih treba učiniti.

Naravno da bih se, trčeći, vratio u Mostar, kao i svi oni koje poznajem, a rasuti su po svijetu. I radio bih za njegov boljitak sve što bi trebalo, a ja to znam. Međutim, u ovakvoj konstelaciji snaga, odnosa, načina života i povjerenja među ljudima koji danas u Gradu žive…za mene očito, ondje nema mjesta. Samo od ljubavi se ne može živjeti. Od ljubavi se može samo…umrijeti. Na žalost, još uvijek samo velika mržnja vlada na ovim prostorima…uz malu dozu trpeljivosti.

Taggs: Mostar; Roko Markovina; Dragan Markovina