Svjedočanstvo o posljednjim danima ratnog reportera

Povezani članci

• Evropska zima bez ruskog gasa uz napetosti oko resursa šuma
• Pompeo poziva OAS da suspendira članstvo Venecuele
• Italija želi omogućiti građanima da parlamentu predlažu zakone
• Priznanje svjetskoj trgovini
• Presuda egipatskim aktivistima uprkos međunarodnim pritiscima
• SAD uvele sankcije Rusiji: Na spisku velike kompanija i ruska elita

Bio je to hladan i vlažan dan prošlog mjeseca kada sam s Anthonyjem Shadidom pod okriljem mraka prešao bodljikavu žicu koja dijeli Tursku i Siriju. Ušli smo na područje najkrvavijeg sukoba proizašlog iz Arapskog proljeća, koji je eksplodirao upravo na stjenovitoj i rijetko pošumljenoj planini na koju smo se trebali popeti.

Krijumčari koji su nas čekali imali su konje, iako smo tek kasnije doznali da oni nisu za nas. Naime, njima su prenosili municiju i namirnice Vojsci slobodne Sirije, vojnoj oporbenoj skupini koju uglavnom čine prebjezi iz okrutne vojske predsjednika Bashar alAssada koje smo došli intervjuirati, fotografirati i pokušati shvatiti. Anthony, koji je za The New York Times sa strašću pratio i dokumentirao erupcije u arapskom svijetu od Iraka do Libije, smatrao je da je ulazak novinara u Siriju prijeko potreban, s obzirom na činjenicu da je ondje skriveno od očiju svjetske javnosti poginulo oko 7000 osoba.Municija na konjima bila je dokaz rizika kojemu smo se izložili. Međutim, pokazalo se da pravu opasnost predstavljaju sami konji. Naime, Anthony je bio alergičan na njih. Već prve noći imao je strašan alergijski napadaj. Samo tjedan kasnije imao je još jedan dok su nam konji predvodili put iz Sirije. Preminuo je tijekom tog drugog napadaja, u dobi od samo 43 godine, dok su ga supruga i dvogodišnji sin čekali u Turskoj. Za razliku od Anthonyja, ja ne govorim arapski. Ja sam fotograf kojega su najviše zanimale snimke eskalacije ratnog sukoba. No dat ću sve od sebe da vam prenesem dojam o tome kako je Sirija izgledala, tijekom tjedna koji je okrijepio Anthonyja kao reportera, ali i svjedoka zbivanja. Bio je nestrpljiv glede povratka jer je želio što prije zapisati svoju priču.

Anthony Shadid, preminuo je prošlog mjeseca

Predstavljanje vijesti svijetu 
Sirijski tenkovi prepriječili su ceste na putu u gradove raštrkane diljem pokrajine Idlib, pobunjeničkog središta. “Ovo je probijanje u pravom smislu riječi”, rekao je Anthony dok smo krivudali malenom nečuvanom cestom koju su pobunjenici smatrali sigurnom. Putovanje nas je dovelo do skupine ljudi koji će nam poslužiti kao vodiči kroz Siriju. Nazivaju se aktivistima i za razliku od boraca, nalaze na civilnoj strani revolucije. Gotovo svi proveli su neko vrijeme u zatvoru, gdje su bili podvrgnuti mučenju. Nitko od njih mjesecima nije vidio svoju obitelj, a rutinski su mijenjali mjesto spavanja kao mjeru sigurnosti. Bilo je očito da shvaćaju koliko je važna Anthonyjeva prisutnost. Strani novinari iznimno su cijenjeni jer predstavljaju novosti o Siriji ostatku svijeta koji bi im mogao pružiti pomoć. Zahvaljujući znanju arapskog jezika izravno je komunicirao s tim ljudima bez prepreke u obliku prevoditelja.Većina boraca s kojima smo se susreli tek je nedavno prebjegla iz sirijske vojske, od kojih neki samo par dana ranije. Iznenadilo me koliko su otvoreni. Tek rijetko bi prekrili lice ili me zamolili da ih ne fotografiram. Tvrde da su prebjegli jer su odbili izvršiti zapovijed o ubojstvu vlastitih sunarodnjaka.

U borbu 
Kad smo zastali u jednoj bazi tijekom inače mirnog dana u Saraqibu na sjeverozapadu Sirije, nekoliko desetaka boraca najednom se sjurilo i sakupilo sve oružje koje im se našlo pri ruci. “Idu u napad”, Anthony mi je pojasnio. Autocestom će proći kolona tenkova koji bi trebali poslužiti kao pojačanje gradu Idlib. Borci nisu bili ni približno dovoljno naoružani za borbu koja ih je čekala. Rekli su Anthonyju da će pokušati pogoditi jedan od tenkova bombom iz kućne izrade, svojim najučinkovitijim oružjem. Zatim su planirali napasti konvoj u zastoju puškama AK-47. Borci su se sakrili u malenoj uličici pored autoceste. Maleni broj civila virio je kroz prozore ili vrata svojih domova. Prema njihovom govoru tijela bilo je očito da nisu navikli na borce u svom susjedstvu, a navedeno su shvatili kao znak da se trenutno presele na neko sigurnije mjesto. Prije nego što su borci detonirali bombu, cestom su prošla dva tenka. Golema eksplozija koja je promašila namjerenu metu bila je znak ostalima da započnu puščani napad. U jednom je trenu izdana zapovijed o prestanku oružane vatre. Anthonyju je rečeno da se jedan od tenkova okrenuo u smjeru suprotnom od napada, a u znak potpore vojnik iz tenka izvukao je ruku s uzdignuta dva prsta kao signal pobjede. No nastavak borbe uništio je svaku nadu o novim prebjezima, a tri civila su ranjena kada je bomba pogodila kuću malo dalje u gradu.

Trgovci u Saraqibu uz svijeće zbog nestanaka električne energije

Zbližavanje 
Te večeri nakon povratka u bazu pronašao sam Anthonyja kako s golemim osmjehom na licu sjedi na tepihu u jednoj sobi prepunoj boraca koji su pjevali i svirali tradicionalnu glazbu. Bilo je to upravo onakvo zbližavanje kojega ga je činilo najsretnijim kao novinara. Zbog svoje inteligencije i topline bio je jedan od najvažnijih novinara koji su pokrivali zbivanja u arapskom svijetu. Pružio mi je ruke i radosno uzviknuo: “Tyler, pogledaj ovo!” Rekao mi je da nas pjevači dodaju u stihove čime nam zahvaljuju na tome što smo svjedočili njihovoj borbi.Što smo naučili? Vojska slobodne Sirije puno je organiziranija od pobunjeničkih boraca u Libiji. Zbog rastućeg broja prebjega u Siriji se stvorila velika skupina sposobnih, obučenih vojnika i časnika. Još uvijek nemaju dovoljno oružja kojim bi uspjeli pružiti pravi otpor. Njihova snaga počiva u gradovima. Sirijska vojska, koja je nepouzdana i ima premalo ljudi, oklijeva s upadima u gradove. Jedino što može jest bombardirati ih bez ikakvog razlikovanja. Iako je ova taktika učinkovita, ona je također uzrok sve brojnijih osuda Assadove vlade. Naime, u tim gradovima život se i dalje odvija. Većina je trgovina otvorena. No bolnice i domovi zdravlja jedva funkcioniraju i nemaju gotovo nikakvih zaliha. Nestanci struje su svakodnevna pojava, a došlo je i do ozbiljne nestašice goriva.Kod civila su prisutni miješani osjećaji. Uglavnom tvrde da podržavaju revoluciju. Ali također su svjesni da će borci dovesti vojsku k njima, pa se neki nimalo ne stide kazati da ne žele krizu na svom kućnom pragu. Znaju što se dogodilo u Homsu.

Put kući 
Anthony je željno iščekivao povratak u Tursku. No postojale su najmanje dvije prepreke. Prva je bila kako doći do vrha planine koja je vodila natrag u Tursku.Izravniji put kojim smo ušli u Siriju više nije bio siguran jer su pripadnici skupine Shabeeha, naoružani siledžije odani Assadovoj vladi ondje uspostavili kontrolnu točku. Dakle, morali smo poći puno duljim labirintom pokrajnjih putova koje čak ni borci koji su nas vodili nisu dobro poznavali. “Nikada neću preboljeti te kontrolne točke”, odgovorio je Anthony, misleći na naše zatočenje na kontrolnoj točki u Libiji koje smo iskusili 11 mjeseci ranije. Tada su se iznenada začuli pucnjevi. Naš 21godišnji vozač je ubijen, a sve je završilo time što su snage pukovnika Muammara el-Gadafija gotovo tjedan dana držale četiri novinara Timesa u zatočeništvu. Kad smo konačno došli do planine, pojavio se drugi problem. Krijumčari koji su nas čekali ponovno su sa sobom imali konje. Anthony se pripremio na to antihistaminicima i inhalatorima. Maramom je prekrio lice kako bi filtrirao zrak koji udiše. Mladićima je rekao da neće jahati i da će hodati na sigurnoj udaljenosti od njih. “Bismo li trebali hodati ispred konja?”, pitao sam ga. “Ne, oni nas moraju voditi”, odvratio je Anthony. Nedugo potom čuo sam da sve teže diše, a nakon kilometar i pol zatražio je predah. Pomislio sam kako će se izvući iz ovoga, baš kao što mu je to pošlo za rukom tijekom puno napornijeg puta u Siriju, pa smo nastavili put. Jednom rukom pridržavao sam ga oko struka, a drugom sam ga držao za podlakticu. Ubrzo je Anthony stao i naslonio se na veliko deblo, a zatim se srušio na tlo. Zazvao sam njegovo ime, ali već je bio u nesvijesti i prestao je disati. Pola sata pokušavao sam ga oživjeti i preklinjao krijumčare da pronađu liječnika. Konačno se do nas tiho dovezao mali kamiončić s ceradom, pa smo unijeli Anthonyja u njega. Popeo sam se na kamion s njim, još uvijek nesposoban pomiriti se s njegovom smrću. Odvezli smo se do grada u kojemu je u domu zdravlja liječnik proglasio smrt i izrazio mi sućut.Vratili smo se na planinu. Anthonyjevo tijelo tijekom spusta bilo je privezano za jednoga od njemu sudbonosnih konja. Hodao sam ispred njega u potpunom šoku dok smo se polako približavali turskoj granici. Samo nekoliko sati prije nego što je preminuo, neki su ga aktivisti zamolili smiju li snimiti intervju s njim. To su sada njegove posljednje snimke. “Očekujete li pad režima”, upitali su ga. “Očekujem”, odgovorio je. “Ali mislim da do toga neće doći tako skoro.” 

The New York Times