Holokaust: Od ljudi ljudima
Povezani članci
U ime nas iz antifašističke neke “nepostojeće”, nevažne, ignorisane, minimizirane rupe iz koje se stidljivo javljamo po “internetima”, podržavani ili osporavani, u zavisnosti sa koliko jeda i (ne)kulture vrištimo o nepobitnom postojanju i nemilosrdnom, najnovijem jačanju uticaja fašizma i Zla. Javljam se po ko zna koji put na istu temu, kako bi ispraznio nakupljeni bijes koji samo što ispraznim ponovo se počne nakupljati jer se jednostavno ništa ne rješava.
Za (n)ovo ponavljanje “gluhima, slijepima i nijemima” konstantno aktuelne teme fašizma, povod je još konstantniji – nasilna, bezrazložna smrt koja mu je jedan od najbitnijih ciljeva i neminovnih rezultata.
27. januar se, ako nista znali, obilježava kao “Međunarodni dan sjećanja na holokaust”.
Holokaust vam je ono kad se u čovjeku probudi ludilo pa misli da je bolji, veći, jači, primarniji od nekog drugog također čovjeka, pa se u naletu tog ludila zarazi još tih ljudi koji u cilju dokazivanja svoje supremacije pobiju neke druge ljude. Ubijanje obično bude širih razmjera. To se dešavalo i još uvijek se dešava ljudskom rodu.
I dok se nekad holokaust mogao desiti, a da se za to, u nevjerici, sazna tek po sabiranju žrtava, danas imamo direktne prenose “dešavanja” na koja se, i pored davno datog obećanja “da se nikad nikom neće ponoviti”, ne reaguje, niti se adekvatno kažnjava “izvođač radova”, zbog čega se valjda sve konstantno i ponavlja.
Ako već ne vidite šta vam se dešava u vlastitom dvorištu, svu relevantnu i nerelevantnu statistiku možete potražiti jednostavnim pretraživanjem na Google servisu, pa vas neću zamarati istom. Jasno vam je, ako išta pratite, da su te statistike poražavajuće.
27. januar je Međunarodni dan sjećanja na holokaust, ali kome to pričati više nije jasno, pa tako ne znam ni je li koga od vas stid sebe i vrste kojoj pripadate jer se nemate čime dičiti u vremenu kada Sutra i dalje pripada “njima”. Oni su Zlo i prisutniji su nego ikad. Mi smo niko, mi šutimo i puštamo ih da haraju.
Podsjetimo se scene iz filma ‘Cabaret’, koja svojom autentičnošću i sličnošću sa aktuelnim stanjem (od nevinosti do ujedinjenog urlika), jasnije i od samog prikaza leševa, krvi i smrti pruža dokaz kako ni do dan danas, nije poražena ideja fašizma. Naprotiv.
Da “sutra pripada njima” je činjenica, obzirom da u današnjem društvu živi više onih kojima se ovaj datum može čestitati nego onih koje je stid da se nešto poput holokausta ikada desilo. 27. januar je dan kada su 1945. godine Savezničke snage otvorile kapije nacističkog logora smrti. Nevjerovatno ali istinito je da se pedeset godina poslije “Aušvica” desila “Omarska”, “Manjača”, “Keraterm”,… – ko je spomenuo Srebrenicu? – a da duh gore pomenutih “izvođača radova” i dalje izvire iz vladajućih oligarhija širom svijeta. Zašto bi u Bosni i Hercegovini bilo drugačije.
Međutim, kome se sve ovo još može ispričati, a da razumije smisao priče? Kome u Bosni i Hercegovini, čiji političari JOŠ UVIJEK NISU U STANJU ZAKONOM ZABRANITI LUDILO FAŠIZMA, čak ga i slavodobitno izgovaraju, potiču. Jer da ga zabrane onda bi zabranili i popriličan broj samih sebe. Nemaju vremena zabraniti ni segragaciju djece u školama – poznata priča o kruškama i jabukama – a kamoli sasjeći zvijer poput fašizma.
Znate li da svojom šutnjom, nezainteresovanošću i skretanjem pogleda i sami priznajete da vam se ideja fašističkog ludila sviđa? Pa, je li vam 27. januar, dan za čestitanje ili za tugu? Ne znate ili se (opet) čudite mom pitanju?
preuzeto sa portala protest.ba