ENG
Ladislav Babić: Bog, čovjek i mikrosvijet
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Od davnina su pametniji pripadnici ljudske vrste (Protagora, Sokrat,…) znali ono što mnogima danas nije ili ne želi biti jasno: „Čovjek je mjerilo svih stvari“ (iz razmatranja, sasvim razumljivo, izuzimamo eventualne ekstraterestrijalne oblike inteligentnog života). Zašto je tome tako, možemo samo slutiti, no vjerujem da je vrlo blizu istini pretpostavka: čovjek se boji preuzeti odgovornost! Što bi, po svim zakonima logike morao, prikloni li se ranije spomenutoj istini. Već iz ovog kratkog uvoda naziru se povezanosti između tri nedjeljive kategorije – slobode (izbora i djelovanja), istine i ljudskosti – u smislu suvremeno shvaćenog humanizma. Kako se u tom tripletu uzajamno odnose Bog, čovjek i mikrosvijet?
Ako čovjek preuzme na svoja pleća teret koji su mu natovarili priroda i socijalni odnosi u ljudskom društvu onda, uz obilnu (ako ne i odlučujuću) podršku prirodnih znanosti i filozofskih razmatranja (nadasve tzv. Occamove britve) Bog sasvim ispada iz igre kao suvišni, „dvanaesti igrač“. Marx je odavno tretirao religiju kao „opijum za narod“ što, uz sve posprdne i omalovažavajuće komentare glasnogovornika novo-starih zastupnika liberalnog kapitalizma, uopće nije daleko od istine (Interesantno je da je jedan od doajena američke književnosti, nedavno preminuli Kurt Vonnegut, pokušao ublažiti ove neosnovane kritike, interpretirajući kako Marx ustvari nije pritom mislio religiju usporediti sa ovisnošću samom, već sa olakšanjem koje ona, u sudaru jedinke sa realnošću, patnjama i mizerijom vlastita života – poput osjećaja olakšanja pod utjecajem droga – donosi). Čak i sociološka i psihološka istraživanja poduprta skeniranjem mozga pomoću NMR-a (a o konzistentnom i plauzibilnom tumačenju povijesnog razvoja religije da ni ne pričamo), koja teolozi i raznorazni religiozni znanstvenici ističu kao prilog za postojanje Najvišeg bića, na njihovu veliku žalost – što oni uopće ne shvaćaju – govore upravo suprotno. Pogledajmo istini u oči.
Psiholozi i sociolozi često ističu kako se vjernici, za razliku od agnostika i ateista, mnogo mirnije suočavaju sa stvarnošću i problemima koje im ona nosi. Upravo kao dopirani ovisnici o raznoraznim umjetnim stimulansima. Prigovor bi bio – rok trajanja tako izazvane „sreće“. U oba slučaja, on je ograničen. U prvom, trajanjem biokemijske pobude moždanih centara odgovornih za osjećaj „sreće“ – dakle, do druge doze stimulansa. U drugom slučaju, trajanjem života jedinke ili do njenog preobraćenja prihvaćanjem vlastite odgovornosti i racionalnih razloga koji objašnjavaju njegovo iracionalno ponašanje. Razlika je i u tome što se cjelokupno društvo upelo svesti na najmanju mjeru (korištenjem zakonskih klauzula) djelovanje kratkotrajnijeg stimulansa „sreće“, uz upravo obrnuto njegovo ponašanje glede cjeloživotnog dopinga. Zašto je tome tako, možemo doznati ulazeći podrobnije u prljave igre ostvarivanja egoističnih interesa jednih na račun drugih društvenih grupa, gdje su „sva sredstva dozvoljena“ u ostvarivanju cilja. Pojednostavljeno, ali mnogima razumlivije rečeno – klasne borbe interesnih skupina (klasa) u društvu. Što se odgovornosti tiče, postoji li Vrhovni gospodar tada je, uz svu njegovu blagonaklonost pri davanju slobode izbora svojim podanicima, u krajnjen slučaju On a ne njegov podanik nositelj odgovornosti. Jednako tako i glede slobode izbora njegovih tvorevina. Mogu li, biblijske ovčice dresirane da slijede „svog pastira“ zaista pretendirati nazvati se slobodnima? Uostalom, strah od suočavanja sa stvarnošću, kombiniran sa nemoći jedinke da istu mijenja prema svojim zamislima, oduvijek je pogodovoao bijegu u iracionalno i transcedentno. Takozvana „božja točka“ u čovjekovu mozgu može se poistovjetiti – sasvim je nebitna razlika u njihovoj lokaciji – sa analognim „centrima sreće“ aktiviranih stimulacijom narkotičkih sredstava ili pak, recimo – „centrima užitka“ aktivnih kod seksualne stimulacije jedinke. Stoga ona u neurofiziološkom pogledu ne predstavlja nikakvu zagonetku (tim prije što znamo da svega desetak – ili manje – posto moždane mase otpada na sivu moždanu koru – očovječenu „moždanu litosferu“ koja pliva na animalnoj bazi), sem možda teolozima, kojima ionako više zagonetki predstavlja veći dokaz božje opstojnosti, a za nas – dokaz njihove nesposobnost (nesvijesne ili simulirane, u skladu sa vlastitim i sukladnim im interesima) izlaženja na kraj s istima.
Ako je sloboda, prema nekima, isto što i spoznaja istine – u što, usput budi rečeno iskreno sumnjamo (naime, pretpostavljeni rob koji poima cjelokupnu istinu svemira – na neki način, zatočeni Bog – po našem mišljenju ne bi bio nimalo slobodniji od svog kolege koji robuje uljuljkan u laž o nužnosti vlastitog položaja), onda su se neki vrsni teoretičari mikrosvijeta (prvenstveno fizičari; kod nas ponajviše I.Supek) upeli objasniti korjene čovjekove slobode pozivanjem na Heisenbergove relacije neodređenosti i statističku interpretaciju valne funkcije. Mislimo da ta tzv. „objašnjenja“ nemaju ni najmanje veze sa stvarnom, životnom, čovjekovom slobodom djelovanja i izbora. Već dugo je poznato kako rastom pojedinih struktura (uključivo živi svijet pa i čovjeka) vladaju tzv. emergentni zakoni (emergencija, lat emergere: pojaviti se, izroniti – spontano pojavljivanje novog stupnja na nižem prethodnom). To znači, u marksističkom jeziku, kako na određenom stupnju razvoja kvantitet rađa novi kvalitet, dok na danas prihvatljivijem jeziku prirodnih znanosti govori kako u novonastalim strukturama djeluju sasvim nove (nikako u suprotnosti sa bazičnim zakonima ali ipak, različite od njih) zakonitosti. Daklem, ljudskom jedinkom kao „tvorevinom“ posve različitom od mikrosvijeta, iako na njemu baziranom, vlada posve drugi skup zakonitosti nego li elementarnim česticama. Posebno, uzevši u obzir socijalne zakonitosti i zakone (koje, usput rečeno, on sam stvara). Dakle, hoće li ili neće neki foton ili druga mikrotvorevina „odlučiti“ učiniti – u skladu sa probabilističkom interpretacijom valne funkcije – ovo ili ono, nema baš nikakve fundamentalne veze za pojmom ljudske slobode. Osnovna je pogreška što se zakonitosti uočene na jednoj skali prirode, nekritično nastoje prenijeti na savim drugu njenu dimenziju. Čak i na nadgradnju prirode same – na ljudsko društvo. Slična se pogreška radi i kada se na društveno-politička zbivanja prošlosti nastoje primijeniti današnji kriteriji, zaboravljajući osnovno: današnji kriteriji primjenljivi su ne na prošlost ili budućnost već samo na – sadašnjost. Što se vrlo često upravo izbjegava učiniti. Marx bi nam i tu pomogao odgovoriti – zašto? Konačno, i ovakvom, krivom interpretacijom suštine ljudske slobode, opetovano se izbjegava vlastita odgovornost za vlastita djela. Može li čovjek zaista biti odgovoran (i kao takav prihvatiti odgovornost) i za najgnusnije počinjene zločine, ako suština svega leži u probabilizmu elementarnih čestica?
Prema tome, isključivši Boga i mikrosvijet kao sasvim irelevantne (što ne znači i zanemarive u širem kontekstu čovjekove povijesti i bitisanja) za shvaćanje čovjekove slobode, vraćamo se na na bitno. Čovjeka samog! Upravo on, kao „mjerilo svih stvari“ kreira i koristi prostore svoje vlastite slobode. Ključ svega nije ni u božjim ni u čestičnim, no u njegovim rukama. A onda smo i nadomak spoznaje što znači apsolutna a što ljudska istina. Posjednik prve nisu ni Bog ni čovjek. Posjednik druge, jedine relevantne za ljudsku vrstu je čovjek sam, sa svojom (ne)sposobnošćou sagledavanja stvari i izlaženja na kraj sa zabludama koje mu zastiru vidik. Tu dolazimo i do one stare postavke o progresivnom, asimptotskom približavanju spoznaje (kao isklučivo ljudske a ne božje djelatnosti) apsolutnoj spoznaji – Istini. Stvari se dešavaju kako se dešavaju i to je jedina (apsolutna) Istina. Kao što reče pjesnik pseudonima (danas bismo rekli – nicka) Fedor Pilgrim:
Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)
Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.
Tu je sadržano sve bitno – apsolutna istina (Istina) i njeno ljudsko sagledavanje podložno različitim tumačenjima, od kojih niukoliko sva nisu podjednako vrijedna ali, zajedno uzevši sve nas više približavaju Istini. I time bi se čovjek zaista morao zadovoljiti. Ključevi slobode i istine u njegovim su rukama a time i propusnica za njegov zaista humanistički angažman u mijenjanju prirode i društva (odnosno, sebe samoga). Jer, „filozofi su do sada svijet samo tumačili – stvar je u tome da se on promijeni“. Hoće li biti sposoban preuzeti odgovornost, turiti ključ u bravu i okrenuti ga na pravu stranu? To samo on zna.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
