Kemal Kurspahić: Miloradov američki piknik

Autor/ica 31.10.2011. u 07:32

Povezani članci

Ovih dana sam sa zanimanjem pratio reagovanja uglavnom u bosanskoj javnosti, među Bosancima i Hercegovcima i u zemlji i u svijetu, na posjetu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Sjedinjenim Državama. Najviše reagovanja izazvalo je njegovo gostovanje na prestižnom Columbia univerzitetu Njujorku: tamo je, naime, jedan broj navodno uredno prijavljenih posjetilaca Dodikovog predavanja – pretežno bošnjačkog imena i porijekla – zaustavljeno na ulazu u zgradu s obrazloženjem da više nema mjesta u sali biblioteke pravnog fakulteta u kojoj je predavanje održano. Uvrijeđeni zabranom ulaska na predavanje njujorški Bošnjaci su u brojnim pismenim protestima Univerzitetu, i u izvještaju u univerzitetskim novinama, tvrdili kako su brisani sa spiska na osnovu imena i porijekla što bi predstavljalo ozbiljan primjer diskriminacije. Predstavnik organizatora izjavio je univerzitetskim novinama kako Columbia nikada ne bi diskriminirala protiv bilo koga ko želi da prisustvuje nekom događaju i da se radilo o slučaju prevelikog broja prijavljenih. Grupa Bošnjaka je ipak izrazila ogorčenje zbog poziva Dodiku na uglednu naučnu ustanovu pored ostalog i plakatima protiv njegovog negiranja genocida u Srebrenici.

Mogu da razumijem razloge njihovog ogorčenja, među kojima su i neke Dodikove izjave tokom višednevne posjete Sjedinjenim Državama u kojima se dovodi u pitanje opstojnost bosanske države, ali razumijem i naučnu ustanovu koja se brine kako da obezbijedu uslove za akademski nivo dijaloga: demonstranti s parolama u tome nisu od neke pomoći. Osim toga, Columbia je svoju akademsku otvorenost i radoznalost i za stavove s kojima se većina u Americi i na univerzitetu nipošto ne slaže pokazala i kad je prije četiri godine ugostila iranskog predsjednika Ahmedinedžada. Tada je, istina, sam predsjednik Univerziteta – najavljujući i predstavljajući gosta – izrazio neslaganje s njegovim negiranjem Holokausta; njegovim javnim pozivima za uništenje izraelske države; iranskom podrškom svjetskom terorizmu i nuklearnim ambicijama … Ovog puta pitanja o Dodikovom negiranju genocida ostavljena su tek malobrojnim kritičarima koji su uspjeli da uđu u salu.

Ali, s medijima kakve ima kod kuće, Dodik ne mora brinuti kako će njegovo gostovanje u Americi biti predstavljeno u javnosti Republike Srpske. Tamošnji nezavisni dnevnik već u naslovu izvještaja iz Vašingtona poručuje: “Dodik uživa veliko poštovanje u SAD”.

Prva rečenica tog izvještaja glasi:

“Opšti utisak neposredno nakon posjete Milorada Dodika, predsjednika RS, Vašingtonu jeste snaga i odlučnost Dodika da zastupa interese RS na efektivan način koji nije nužno i u svakom trenutku u harmoniji sa stavovima Stejt departmenta, ali koji izaziva poštovanje i najozbiljnije uzimanje u razmatranje njegovog mišljenja”.

Zaključak u naslovu o “velikom poštovanju” list izvlači iz izjava ličnosti bez značajnije funkcije u američkom državnom aparatu a usputna opaska kako način na koji Dodik zastupa interese svog entiteta “nije nužno i u svakom trenutku u harmoniji sa stavovima Stejt departmenta” krajnje je neadekvatan način da se prikrije dubok suštinski nesporazum: Dodik je, naime, u zvaničnom Vašingtonu saslušan na nivou pomoćnika zamjenika državnog sekretara. Taj nivo prijema u dubokom je kontrastu s novinskim izvještajem o velikom poštovanju. Ali, u našoj javnosti “svaka igra i svaka dobija” pa tako najčešće nema ozbiljnog propitivanja vjerodostojnosti izvještaja sračunatog da se diplomatski debakl predstavi kao diplomatski uspjeh.

O tome sam nešto već pisao u ovoj kolumni 6. juna 2008. godine povodom sličnog pokušaja da se u javnosti prikaže uspjelom posjeta tadašnjeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića Vašingtonu: Mediji su tada “pošto kupili-po to prodali” saopštenje iz njegovog kabinjeta u kojem se, pored ostalog, tvrdilo kako je “na sastanku s američkim privrednicima preporučenim od strane Svjetske banke” Silajdžić upoznat sa namjerom ulaganja u sektor kontrole hrane u Bosni i Hercegovini. Ta rečenica – a i mnogo toga u tom izvještaju – prosto je vapila za najelementarnijim novinarskim skepticizmom ili odgovornošću prema činjenicama. Zahtijevala je da se postave bar najočitija pitanja: koje je to kompanije – ili bar iz kojih oblasti biznisa – Svjetska banka preporučila za vašingtonski sastanak sa Silajdžićem; koje su kompanije i na kojem nivou odlučivanja bile prisutne; šta o investicionoj klimi i vlastitim investicionim namjerama kažu američki biznismeni …

Ovaj autor je u prvom pokušaju provjere pravovjernosti tog saopštenja iz Svjetske banke dobio nedvosmislen odgovor: “Od nas se nije tražilo niti smo dali bilo kakav doprinos organizaciji posjete predsjednika Silajdžića Sjedinjenim Državama”.

Tako nekako stoji stvar i sa navodnim “velikim poštovanjem” predsjednika Republike Srpske u Sjedinjenim Državama: ne treba potcjenjivati ni podršku koju on dobija među uvaženim predstavnicima srpske akademske i poslovne zajednice i srpskom dijasporom u Americi ali ne treba potcjenjivati ni javnost i vjerovati kako ona ne može sama zaključiti kako stoji s tim poštovanjem tamo gdje je ono jedino važno kad je riječ o odnosima bilo koje države ili entiteta sa Sjedinjenim Državama.

Preuzeto s portala Radio Slobodna Evropa