Glas njihov je tišina

Povezani članci

• Sanja Renić: Šta radi Zavod za javno zdravstvo dok ljudi umiru od H1N1?
• Feral su bili ljudi koji su ga radili i ljudi koji su ga čitali
• Švedski list objavio imena: Genocid u Srebrenici negiraju TV-voditelj, košarkaški trener…
• Bećirović i Komšić članovi Predsjedništva BiH
• Dobri ili loši, veliki ili mali narodi
• Muhamedbegović: Bosna da prostiš… zemlja socijalne nepravde

“U Fojnicu Emir više nikada neće stići. Ostao sam tek ja,

sam u plavičastoj sobi sanatorija, zagledan u televizor

sa zlogukim vijestima iz dalekih i dragih zemalja.

Teško mi se pomiriti da na riječi mojih solilokvija

nema večeras odziva. Mrtvi su moji prijatelji.

Glas njihov je tišina.”

Emir Dragulj (1939–2002)

Sa slikarom Emirom Draguljem (1939–2002), kao i s nekim drugim suštim bosanskim ljudima, upoznao sam se kasno u životu. Bilo je miholjsko ljeto 1998. godine kada sam ga sreo na postaji »komercijale« u Alipašinu Polju, sarajevskom »naselju solidarnosti«, pustim i sivim silosima za stanovanje, koje Branko Mikulić sedamdesetih na brzaka bijaše izgradio od novca iz ondašnjeg Fonda za nerazvijene, a koji su tijekom agresije predstavljali prvu liniju obrane grada.

Lubenica

Prekoputa tih topovima i pamovima izrešetanih sivih betonskih lamela u kojima sam stanovao, u jednom devastiranome stanu stanovaše Emirova sestra Beba, arhitektica, koju su Karadžićevi četnici već početkom rata bili prognali s Grbavice. Ja sam bio tek došao iz Beča, a on iz Beograda. Prognanici u vlastitome gradu. Osamljenici su se u ovom ratu prepoznavali po istoj »frekvenciji« i sličnoj uzaludnosti svojih molitava. Naše kratko prijateljevanje bijaše zapečaćeno znakom i znamenjem toga usuda.

Dali

Rođen u selu Mravinjac pored Rogatice u istočnoj Bosni, Dragulj je kao dijete doživio sudbinu ratnog izbjeglice. Otac, koji je bio mjesni imam, gledao je valove Drine crvene od muslimanske krvi, pa je sa suprugom i djecom pobjegao u Sarajevo, gdje se zaposlio kao vozač tramvaja. Likovni dar Emir je, pričao mi je, naslijedio od majke, koja je bila jedva pismena, ali s neobičnim vizualnim osjećajem – tkala je i plela, heklala i vezla na đerđefu (»žicu po žicu«) svoju trpku zbilju i povijest svoje duše. Još tijekom gimnazijskog školovanja Emirov likovni talent izbacio ga je među najistaknutije.

Bašta

Ta generacija Bošnjaka, inače, dala je pregršt izuzetnih slikara i grafičara – od Berbera, preko Hoze i Zeca, pa sve do Dragulja i Mujezinovića Ismara. »Ako gledamo iz tradicionalnog, vjerskog ugla, Kur‘anom je bilo zabranjeno slikati i crtati ljudski lik, ali je dekorativna umjetnost, u keramici, obradi kože, u kaligrafiji, dostigla zaista velike rezultate. Ova generacija gdje i ja spadam, pomalo je neobjašnjiva. Ja ostajem isto u čuđenju, nisam našao odgovora«, rekao mi je u jednom razgovoru.

Nakon sarajevskog školovanja upisuje Akademiju za likovne umjetnosti u Beogradu, koju završava 1963. godine, a specijalni tečaj za grafiku okončava 1966., potom specijalizira grafiku na Ecol national superieur u Bruxellesu. Nakon toga postaje profesor na odjelu za grafiku na beogradskom Fakultetu likovnih umjetnosti. U godinama što slijede afirmira se kao jedan od najznačajnijih grafičara bivše Jugoslavije, izlaže u najprestižnijim svjetskim galerijama i osvaja brojne domaće i međunarodne nagrade. Njegovo slikarstvo kritičarka Meliha Husedžinović naziva memoriom bosniacom, svojevrsnom likovnom kronikom pamćenja zemlje.

Dva konja

To »pamćenje« okrunio je ratnim crtežima, koje je, kao posebnu knjižicu, objavio jedan belgijski izdavač. Zamolio me da toj dramatičnoj zbirci napišem predgovor, u kome sam, između ostalog, sročio sljedeće retke: Biti na strani jednostavnosti, na strani slobodnog, dubokog života, oskudnog sjajem i oblicima. Ta rečenica iz imaginarnog Andrićeva razgovora s Franciscom Goyom više puta mi se učinila kao ključ pred kapijom slikarskog zamka Emira Dragulja. Nije nimalo slučajno da je upravo Andrić, taj najveći pjesnik Balkana, po mnogo čemu usporediv sa slikarom. Ne samo po činjenici da su oba umjetnika Bosanci koji su najveći dio svojih djela stvorili u Beogradu, niti po tome što obojica, svatko u svojem mediju, za temu imaju sličnu zavičajnu priču, nego upravo po navedenom Goyinom poetičkom principu: izražavati jednostavnost kroz koju se otkriva dubina.

Gotovo već četiri desetljeća Emir Dragulj iz te zavičajne zavjetne škrinje izdvaja požutjele slike tog etničkog i kulturnog miljea i pretvara ih u likovne forme u kojima se zrcali sva drama naše suvremenosti. Rafiniranim likovnim jezikom, reduciranim do same srži, slikar oživljava taj svijet nestao u pompejanskoj lavi. Dragulj je majstor detalja. Kroz puste pejzaže nad kojima se događaju samo mjesečeva čudotvorna preobraženja, kroz mrtve prirode na kojima mirišu hortenzije ili svježe ubrane mahune iz majčine bašče, kroz studije ljudskih ruku (tih dobročiniteljica i zločinki!), kroz portrete osoba prema kojima je gajio poštovanje (najčešće portretiran bio je upravo Ivo Andrić!) – Dragulj je otkrivao tu bajkovitost svijeta u kojoj »spava« naše izgubljeno biće.

Odlazak V

U znamenitim figuralnim kompozicijama on je najčešće slikao ljude okrenute leđima – seljake, putnike, konjanike, ratnike i derviše suočene sa zidom, ili još češće s nedostatkom perspektive, s mrklinom noći. Ti ljudi bili su uhvaćeni na granici, prije no što će zakoračiti u bezdan, u tamno i nepoznato. Danas nam se te »zamišljene« slike predstavljaju kao makabrične vizije i mračna proročanstva. Svijet njegova zavičaja doista je progutala tama, a ti ljudi »portretirani« s leđa zapravo su ljudi u odlasku, u bijegu i progonstvu.

U posljednjoj seriji ratnih crteža on prvi put otkriva njihova lica. Lice majke suočene s nasilnom smrću svojih sinova, lice djevojke silovane i obeščašćene u koncentracionom logoru, lice djevojčice suočene s činjenicom svirepog ubijanja njenih vlastitih roditelja. Svi ovi prizori jedne ogromne ljudske pometnje i entropije čine makabričnu atmosferu u kojoj su linije smrti nadjačale linije života. Na ovim strašnim prizorima ne odjekuje više ona duboka melankolija, ona kontemplativna zamišljenost tako karakte­ ristična za Dragulja, već prije odzvanja jedan mukli jauk, jedan krik, koji najvjernije mogu izraziti čuveni stihovi Pabla Nerude: »Razbojnici s crnim svećenicima i njihovim blagoslovom/ stizahu zrakom da ubijaju djecu/ i ulicama je tekla krv djece.«

Igračica

Majstorskom minucioznošću Emir Dragulj je svjedočio apokalipsu, smrt svoga naroda i svoga svijeta, kozmosa koji je cijeli život gradio od krhkih opeka sjećanja, melankolije i ljubavi. Danas, kad je taj svijet samo gomila pustih razvalina, šuta i pepela, možemo slikara »optužiti« kao jedinog preostalog »očevica« njegove ljepote. Gledajući veličanstvene i strašne crteže, mi se ponovo moramo prisjetiti jedne Goyine rečenice iz navedenog razgovora s Andrićem koja glasi: »Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine, ili sjaj ljudske krvi.« Slikarstvo Emira Dragulja uhvatilo je i to svjetlo i tu tamu, uzdižući ih do onih zvjezdanih visina gdje pojedinačno postaje univerzalno, a krhko i lomno – postojano i neuništivo.

Taj mu se moj kratki osvrt svidio. Družili smo se nekoliko ljeta u Sarajevu, Beču i Fojnici. U Beču je imao reprezentativan postav u zgradi Ujedinjenih naroda, koji mu je organizirala tadašnja ambasadorica BiH u Austriji Emina Kečo. Šetali smo baroknim austrougarskim škverovima u društvu njegove kćerke Eme, pričali o Kokoschki, Klimtu i Schieleu, kao burevjesnicima srednjoeuropske propasti. Iznenadilo ga je to da je moj bečki stan bio ukrašen njegovim grafikama konjanika koji odlaze u daljinu. Te sam grafike još kao student našao bačene u podrumu Saveza studenata, pratile su me po mojim podstanarskim sobama, potom su krasile dnevni boravak obiteljskog stana, a kasnije prebačene i u Beč…

Mijesečeva mijena

Nekoliko ljeta smo proveli u Fojnici, u Reumalu, gdje je na balkonu sanatorija skicirao pročelja starih bosanskih kuća. Žalio mi se kako mu je teško živjeti u sablasno šešeljiziranom Zemunu, bavio se povrtlarstvom u malom vrtu svog ateljea. Iz prosvjeda prema planerima zločina nije htio izlagati, tonuo je sve više u tegobnu osamu, ali nije mogao napustiti kćerku i otisnuti se u nov život. Pa ipak je nekim dugim i opskurnim autobusnim linijama često stizao u Sarajevo, gdje mu je Sado Musabegović, tadašnji dekan Likovne akademije, osigurao Lehrauftrag, mogućnost da povremeno drži nastavu.

Tragedija Bosne kosila ga je iznutra, bio je zatočenik grada koji je vršio zločine nad njegovim narodom i njegovom zemljom. Kad sam ga u jednom razgovoru za Dane u srpnju mjesecu 2000. godine upitao misli li se vratiti u Sarajevo, ili će umrijeti u Beogradu, odgovorio mi je: »Razmišljao sam o odlasku, jer osjećao sam se nesigurno. Ja sam otišao u Jugoslaviju, pret­ hodnu Jugoslaviju kako je zovu, koja je ipak bila drugačija zemlja od ove. Deset iscrpljujućih godina traje predugo, i svaki dan se čovjek osjeća sve nesigurnijim. Mislio sam otići u svijet, ali tokom rata ja sam morao pomagati bližnjima. Onda, ni biološki nisam više tako mlad da započinjem na drugoj strani od početka. To su tako neke uslovljenosti koje su činile da ja ostanem u Beogradu, odnosno Zemunu, gdje sada živim i radim. Moram priznati da to ide jako teško. Čovjek živi u nekom vakuumu. Što se tiče mog umiranja, o tome još ne razmišljam, pa tek mi je šezdeseta…»

Pred brdima

Srce mu je prestalo kucati samo dvije godine kasnije, u proljeće 2002. godine. Bio je konac svibnja i nalazio sam se u Sjedinjenim Državama kad mi je kćerka, ridajući u slušalicu, saopćila vijest o njegovoj smrti. Pokopan je u Beogradu u krugu prijatelja, a gospođa je Latinka Perović na njegovu grobu kazala: »Emir je bio dragulj među ljudima, i draguljar među stvaraocima. U zverskim vremenima je ostao čovek: nedostajaće ovaj stameni čovek Drugoj Srbiji u novim iskušenjima koja joj najavljuje Prostak sa obnaženim likom nacionalističke desnice«. Ivan Lovrenović i ja smo se spremali da mu u Sarajevu pomognemo organizirati veliku retrospektivnu izložbu i već smo neke korake bili učinili, ali smrt je bila brža. Prvo ljeto nakon njegove smrti nisam imao više volje ići u Fojnicu, drugo ljeto sam otišao, ali nisam se dugo zadržao. Objavio sam tad u Feralu jednu gorku bilješku o slikaru: Jednu od najljepših svojih slika, na kojoj se vide razbacani ostaci kuća i stabala, te jedan ljudski krik u ranjenome prostoru Emir je nazvao Poplava.

Kad sam ga upitao zašto baš taj naslov, odgovorio mi je: »Pa zar ne vidiš da je ovo sve irealno. Neka strašna poplava preplavila je našu zemlju, uništavajući snagom svoje bujice sve što je u njoj posjedovalo osobine i vertikale ljudskog i božanskog smisla«. Pomišljam onda kako je Andrić u činu višegradske poplave nalazio elemente katarze, vjerujući da u opasnosti koja nadire izvana ljudi ponovno otkriju svoju uzajamnost i pruže si ruke. Iza poplave koja je zahvatila naše dane nema pruženih ruku. Ostala je samo mržnja.

U Fojnicu Emir više nikada neće stići. Ostao sam tek ja, sam u plavičastoj sobi sanatorija, zagledan u televizor sa zlogukim vijestima iz dalekih i dragih zemalja. Teško mi se pomiriti da na riječi mojih solilokvija nema večeras odziva. Mrtvi su moji prijatelji. Glas njihov je tišina.

Maribor 2012