VIŠE JEZE, MANJE KATEHEZE

Povezani članci

• Frljićeva Medeja najbolja na 32. Gavellinim večerima: žena zvijer, a ne žena žrtva!
• SLOBODA I SLOBODARSTVO
• U Crnoj Gori stupio na snagu Zakon o slobodi vjeroispovijesti
• ‘Vajmarska’ neodlučnost Zorana Milanovića
• Riječki HKD Teatar s Frljićem priprema predstavu “Aleksandra Zec”
• Hrvatski statisti u businessu ukapljenom krvlju

Po ovim paklenim vrućinama, kad čovjeku doslovce “zakuha mozak u glavi”, posve je lako zamisliti viziju pakla. Nije potrebno da nas njime plaše revni klerici, koji od te srednjovjekovne predodžbe ne odustaju već tolika stoljeća. U katolički se pakao, inače, stiže ako prekršimo božje zapovijedi, ne održavamo kršćanski stil života, ne pridonosimo sv. materi Crkvi, ne primamo sakramente i ne zovemo svoje dušebrižnike na krštenje, svadbu i sprovod, da nam udijele propisane sakramente po strogo utvrđenoj tarifi. Kao uredan poslodavac, Bog sve to bilježi preko svojih knjigovođa, i nebeski je saldo čišći neg zemaljski, budimo u to sigurni. Svaki polaznik kateheze iliti neke vrste kod nas obvezatnog vjeronauka (pod krinkom izbornog predmeta) zna ove priproste činjenice.

Božje svevideće oko prati nas u svim prigodama, a ljudi iz filijale (crkve) uz nas su i kad treba i ne treba. Naime, jedna od vodećih intencija “moderne Crkve” jest i njena neprekidna, vidljiva prisutnost među pastvom, na mjestima gdje se najviše naroda okuplja u važnim društvenim zgodama. Kako je narod pak trajno raspušten i zatucan, voli derneke više nego misno slavlje, obožava utakmice, natjecanja, adrenalinske skupove, nije mu mrsko počerupati se na izbornim mjestima ili dahnuti dušom u kakvim porno jazbinama. Po logici stvari, tamo se, dakle, nađu i klerici. Lako ih je prepoznati: to su zadrigli, sredovječni ljudi u čipkastim suknjama, s kapicama na glavi, uglavnom pristojno soanjirani, s velikim satovima, križevima i zlatnim prstenjem od vidljivog nakita.Većina ima čudnu, zapjevavajuću dikciju, govore tugaljivo-ganuto, s obilnim primjesama patetike, zazivajući božji blagoslov na novogradnje, golferske terene, terase s pićem i muzikom, podrumske klubove, prometnice, vinarije, trgovačke centre i nogometne stadione!Podilazi vas jeza? Čini se da zlobno pretjerujemo? Da smo predaleko otišli kao deklarirani antiklerikalci?

Dobro ste čuli. Dogodilo se jučer, pred očima medija: onaj prečasni Mijo Crvenkapica Gorski ili tako nekako, pomoćni biskup zagrebački, blagoslovio je maksimirske terene i naš sveti Dinamo, održao misu i umolio od Boga pobjedu za nacionalne pulene, jer on pouzdano zna, kao Petrov povjerenik na zemlji, da Stvoritelj gleda utakmice, pazi na crkvena dobra, daje poslovne i financijske savjete preko svojih karizmatika, a tko više od tri puta ugosti njegova stoloravnatelja i majordomusa Papu, ima i neke posebne prigodne popuste! Što to znači, ako netko misli da je riječ o cirkusu, kiču i blasfemiji, s obzirom da šef tih bijednih nogoritača i stadiona, narečeni Zdravko Mamić u cijeloj zemlji slovi kao prononsirani nasilnik, bogohulitelj i psihijatrijski slučaj? Što znači, ako se na tom istom stadionu događaju neviđene provale divljaštva, nasilja, vandalizma, s rječnikom poput : “Cigani! ” “Pederi! ” “Ubij Srbina…!” i slično.

Pojam pobožnosti iovako je duboko devalvirao, i nitko ga više ne preispituje. Kočeperni sociopat Tomo Horvatinčić, kao što je vidljivo, oko vrata nosi golemi križ, a na mišici ima tetoviran Isusov lik i hrvatski grb, posve prikladno. Ubio je dvoje ljudi (u posljednjoj rundi), no uz zemaljske i nebeske odvjetnike, sva je prilika, nekako će se izvući.Veliki su vjernici također Sanader, Kosorica, Friščić, Bandić, te VIP kategorija zagrebačkih Hercegovaca “na položajima”, koji čuvaju nebeska jaja u tim gnijezdima, da nam polegu mlade Hrvatine, besprijekornih krvnih zrnaca. Na njih se crkva oslanja kao na svoje mramorne stupove, koji drže Kaptol, Vojni ordinarijat, Bogoslovski fakultet, i svu razgranatu mrežu župa, dekanata i ostalih “ustrojstvenih jedinica” po cijeloj državi.

Ljudi koji vjeruju da se povijest ponavlja, naći će potvrdu u knjizi Johana Huizinge naslovljenoj “JESEN SREDNJEGA VIJEKA”, s genijalnim opisima “hektičke pobožnosti” i svih ludila, proizašlih iz nje u to opominjajuće doba. Ne bismo to ponavljali, pretužno je, čak i za potrebe parabole. Jedino, muči nas pojam nagrade, uz novčanu, koja se udjeljuje klericima u takvim zgodama. Prečasni Crvenkapica od Mamića je dobio originalni dres, koji će oblačiti u intimi svoje sobe, nadamo se bez pomoći…..Što li bi samo dobio, da je u ovoj prigodi blagoslovio noćni klub s animir-damama i ekspresnom uslugom, koja smrtnicima ima dočarati surogat Raja na zemlji?