O ljubavi i zavičaju

Izdvajamo

• “Uvijek kada sam imao priliku da slušam kako neko govori 'Mostarske kiše' Perove čuo sam, u drugom planu, neku nejasnu muziku. Ali svaki put drugu muziku” (Zuko Džumhur”).

Povezani članci

• Još jedan naš rat
• Darko Cvijetić: Avnojska
• ŠTA SU NAMA VJERSKI BLAGDANI ili čemu služi vjera, odnosno kome ona služi !?
• Propitivanje čovjeka
• Poslana je predivna slika: Vijest o otvaranju Vijećnice obišla svijet
• Kronika pozorišnog proleća (III dio)

Postoje ljudi koji ponekad, ophrvani nostalgijom, zanosno prizivaju prošlost. Treba uhvatiti taj trenutak i pažljivo slušati. Sjedim ispod palme sa Mladenom Glibom i Milenkom Ćukom, koga svi zovemo Juha.

Majka se uključuje u razgovor na karakterističan, šaljiv način. Naš komšija i veliki prijatelj Ramiz povremeno navrati, iako je zaokupljen radom u bašti. Ramiz i Juha su nekad zajedno ljetovali na Makarskoj rivijeri i u Budvi. Pričali mi o ostrvu Sveti Nikola, skijanju na vodi i Francuskinjama iz Liona. Obišli su atrakcije Jadrana Ramizovim gliserom.

Juha nam priča o atmosferi u našem restoranu i zanimljivom događaju čiji je akter poznati književnik. “Ljeto, vraćamo se iz čaršije oko 10-11 uveče. Ulazimo kod vas kao u svoju kuću. ‘Ima li šta da se jede’? Mira, tvoja majka, pokazuje na veliku šerpu pasulja. Podgrijavamo i iznosimo šerpu u restoransku baštu. Svako ima kašiku i jedemo istovremeno iz šerpe”.

Za susjednim stolom sjedi Skender Kulenović u društvu slikara iz našeg kraja, Zije Bostandžića. Čuveni su Zijini šipci, slika koja ukrašava zidove mnogih stanova i restorana. Zijo mi je govorio: “Pogledaj Milane ovo naše sunce. Tako bih želio prošetati pored Neretve. Ali znam da ću i danas sjediti u ateljeu i slikati. Šta je to nego ljubav”! Kulenović je radio kao dramaturg u mostarskom Narodnom pozorištu. Radoznalo posmatra mladiće; opuštenost i prisna atmosfera ostavljaju na njega jak utisak. Iznenada ustaje i prilazi stolu gdje se tako slatko jede: “Primate li i mene?!” Stavlja ruku preko ramena najbližeg mladića i stojeći objeduje zajedno s njima!

Mladen je beogradski student, žurnalista, dugogodišnji novinar TV Novi Sad. Priča nam o svom poznanstvu sa Perom Zupcem. Pjesnik je pomogao da dobije posao na novosadskoj televiziji. Mladen me testira: “Znaš li koliko je imao godina kad je napisao ‘Mostarske kiše’? “Dvadeset“!

”Kiše” sam kucao jedne noći direktno u mašinu, u jednom primerku, jer nisam uspeo da nađem indigo. Poslao sam pesmu poštom u Zagreb, uredniku “Telegrama”, za rubriku „Nova imena“. „Telegram“ je izlazio četvrtkom, a tri primerka kupio sam na kiosku kod hotela „Vojvodina“. Otvorim, kad preko cele strane „Mostarske kiše“ (Pero Zubac).

“Uvijek kada sam imao priliku da slušam kako neko govori ‘Mostarske kiše’ Perove čuo sam, u drugom planu, neku nejasnu muziku. Ali svaki put drugu muziku” (Zuko Džumhur”).

“A na oknu su ko božićni zvončići moga
Detinjstva zvonile kapi
I noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka”.

(“odlomak iz poeme “Mostarske kiše”)

Zatim pričamo o Zupčevoj zbirci “Povratak Mostaru”, izdatoj 2005.

“Evo se Mostaru vraćam
i u pesme ga stačem,
u zlatna okanca saća,
od peska i ilovače.
Vraćam se star i mudar,
dužan ocu i sinu,
kao što silazi rudar
u poslednju tišinu”.

(Iz pjesme “1942”)

Duško Trifunović i Pero Zubac u Mostaru 1978.

Juha još uvijek izgleda mladoliko iako je napunio 67 godina. Prvi put slušamo širu verziju o njegovoj   četverogodišnjoj vezi sa Belgijankom Ingrid. Upoznali su se u Podgori, ljetovali u Zaostrogu, Budvi, Tasovčićima (Čapljina). Zatreperiše slike iz onih vremena. Zavičajna ljeta bila su živopisna.

Stizali su rođaci iz cijele Juge, kampovali Nijemci, Francuzi, Poljaci, Česi… Neretva, riva, drvored jablanova na drugoj obali, miris vrba. Leda, fudbalski zanos, voda iz dlana sa brzatka i Zekijine pumpe. Šuma topola, koš, Aco i Tonćo protiv Mirsada i mene. Kalta uči Erika, iz zemlje lala, vjetrenjača i slikara, da pjeva naše pjesme. Obožavali smo Krojfa, Neskensa i Krola i čudesnu igru Ajaksa. Erik je godinama dio ljetnog kolorita. Neodoljiva privlačnost malog mjesta, bezbrižnost i vrcavi humor. Vrijeme optimizma, radosti, meraka. Kapi vode rasprskavaju se sa kose ljepotice. “Piši mi na zelenu adresu ljeta”, rekao bi pjesnik. Pješčane plaže i večeri uz gitaru. “O, kuda ste nestali, u kakvom ste moru potonuli, počeci prekrasnog, čistog života? (Čehov – “Dvoboj”)

Ingrid je živjela u gradiću blizu Antverpena, na ljetovanja obično dolazila sa mlađom sestrom Monikom. U ljeto 1977. Juha i Mirzo, Ramizov brat, zavodnik specifičnog kova, kreću prema Belgiji, preko Pariza. U Parizu su proveli pet dana, neprestano špartajući čudesnim gradom. U Belgiji uživaju u kraljevskom tretmanu. Juhin nesuđeni tast imao je svoju ergelu. Nisu propustili ni finalnu utakmicu evropskog prvenstva Jugoslavija – Sovjetski Savez 74:61, odigranu u Liježu (130km od Antverpena). Naši košarkaši su se treći put uzastopno popeli na “krov Evrope”. Tužni su rastanci kad ljubav cvjeta. Ingrid ih odvozi do željezničke stanice u Kelnu. Dugo su u inostranstvu, ponestaje im novca, što ne izaziva ni trunku nervoze. Kupili su karte do Ljubljane i nastavili auto stopom do Čapljine. Juha je napisao pismo Ingrid i nakon toga, neočekivano, prekidaju kontakt! Juha je odisao samopuzdanjem, ali ovoga puta ostaje zatečen. Vjerovatno se osjećao kao u pjesmi Izeta Sarajlića “Govorila si o snijegu”.

“Topli kao Golfska struja
znam
oplovićemo sva mora nježnosti
i bićemo jednom samo uspomene.
Ali to je kraj balade a mi smo tek u sredini.
Voli me
Ida
Barem dok plaču drvoredi.”

Slušam kao omađijan, sličan dječaku koji još ne zna ništa o ljubavi. “Čudno, to je kraj vaše priče”?

U proljeće 2006. Ingrid se pojavila u Tasovčićima! Trideset godina kasnije. “Otišla je do naše porušene kuće, komšije joj rekoše da smo davno odselili u Beograd. Sjetila se moje sestre Seke, koja je radila u Domu zdravlja”. Lice strankinje, pedesetih godina, za Seku je zagonetna. Tada Ingrid vadi fotografiju koju čuva 30 godina! Na dnu naših duša živi jedan ljepši svijet. Na fotografiji Stari grad u Budvi i Juha široko raširenih ruku između dvije velike stijene. Lijep čovjek u punoj snazi, duge, tamne kose i preplanulog tena. Razgovor Ingrid i Seke postaje življi. Ingrid je bila u društvu tridesetogodišnjeg slijepog mladića. Radila je u humanitarnoj organizaciji. Krenuli su u Međugorje, nadajući se čudesnom oporavku. Seka nešto kasnije telefonira Juhi u Beograd: “Znaš li ko te pozdravio”? Kad mu je rekla, izraz lica se momentalno promijenio! Odjednom, kao u magnovenju, bljesnuše zaboravljeni trenuci i drago lice. Do kontakta, ipak, ne dolazi, daleko je Beograd. “Ingrid se u međuvremenu udavala”? “Ne, nikad”.

“Ne žalim ni tebe ni sebe ja,
i smešim se na daljine.
Umor mi samo u očima sja,
i sve što ištem od tebe
to je: časak-dva
tišine, tišine”.

(Miloš Crnjanski – odlomak iz pjesme “Putnik”)