OSJEĆAJ ZA TUĐE

Povezani članci

• Hitleraj
• Odbrana i poslednji dani
• Dragan Vikić pravosnažno oslobođen optužbi za ratne zločine
• Građanin kao bankomat političara
• Sanski Most: Zapaljena vikendica ministra Sanjina Halimovića
• U BiH prave zalihe iako ne prijeti nestašica hrane

U jednoj predbožićnoj emisiji HRT-a nadobudna uredni­ca odbija prilog razgovora s Dalaj Lamom – uz obrazloženje da “Dalaj Lama ne slavi Božić”. Nekoliko mjeseci kasnije, urednik kulturnog tjednika odbija naručeni prijevod suvremenog ameri­čkog pjesnika, pojašnjavajući prevoditeljici kako “ne želi hrvatskim čitateljima, za hrvatske novce, prenositi defetističke poruke”. Takvih i sličnih primjera našlo bi se čitava hrpa: od supruge političara koja mijenja ime jer “zvuči previše ruski”, a mi u ovom času s Rusima nismo, jelte, baš u prevelikoj ljubavi, pa do djece koja zaobilaze police s rumunjskim, češkim i bivše-jugoslavenskim piscima, jer “to ništ’ ne vrijedi”.

O čemu se ovdje radi? O predrasudama, zabludama, nez­nanju i totalno poremećenom kompasu u svijetu kulturnih do­bara. Kad se predugo zalijevaju i njeguju, a ne plijeve poput ko­rova, ovakvi osjećaji i postavke rezultiraju ksenofobijom, pato­loškim poremećajem, koji se očituje kao strah od tuđega i aprior­na netrpeljivost prema svemu što od “tuđinaca” dolazi. Ignorantski odnos spram susjednih ili udaljenih kultura ponajčešće proizlazi iz udvaranja politici i povodljivosti spram političkih trendova. Tu počinje i završava ovo zlo. Truba trubi: Tu smo, bogme, v zgubi!

Naime, žestoko promičući nacionalno, ideolozi brzo skre­nu u nacionalističke, pa veličajući “naše” uvijek to čine na štetu bilo čijega drugoga. Tako naglo osviješteni rimokatolici drže da je samo sv. Otac povjerenik Božji na zemlji, a svi su drugi, budu­ći predstavljaju druge vjeroispovjesti, maltene krivovjernici. Kao da svi putevi duhovnosti ne vode do istog izvora, a Bog kao da ne razumije poruke mira na bilo kome jeziku. Isto tako, um­jetnina se procjenjuje po u m i j e ć u upotrijebljenih stilskih sredstava i konačnom učinku, a ne po količini optimizma koju odašilje duhovnim “obnoviteljima”. Sramotno je kad na mjesti­ma urednika i prosuditelja sjede ljudi koji pate od kronične nedoučenosti, pa se još niti ne trude da proniknu u specifični kultu­rološki i sociološki kontekst, iz kojega neka umjetnina proizlazi. Umjesto toga, pune stranice i ekrane ordinarnim kičem, s obve­zatnim, naglašenim nacionalističkim predznakom. Kulturni paralelizam zahtijeva otvorenu svijest i osjećaj (i) za tuđe. Samo ta­ko postaje se građaninom svijeta, a prevladava provincijalnost, zakutnost i pogled iz zapećka. Ideološki aršini trajna su opas­nost za umjetnost i umjetničko, a takva djela apsolutno ne mogu preživjeti dulje od “bljeskovitog trenutka”, niti prenijeti nešto izvan državnih granica. Što reče moj dragi prijatelj i poštovani književnik T.B: “Nije svaka domoljubna pjesma dobra pjesma, ali je svaka dobra pjesma domoljubna!”. Pametnom dovoljno.

A što se tiče “odnosa s Rusima” i statusa “prestižnih” i “neprestižnih” naroda, samo toliko: duh se očituje gdje hoće i kako hoće. On ne priznaje “nebeske” niti “izabrane”, “najstarije” niti “najkulturnije” etničke zajednice, nego govori kroz um, srca i jezik darovitih pojedinaca, pa su na tom ruskom jeziku napisa­na djela tako velika, blistava i zapanjujuća, da bi zbog njih treba­lo rečeni jezik temeljito naučiti, kako bismo uživali u ljepoti iz­vornika. Divan je to jezik, zvučan, blag, duševan, istančan, obi­lato posuđen od prirode, i toliki su se vrhunski majstori njime koristili, da mogu samo požaliti nadrilane “dijalektičke kapela­ne” (Krleža) koji su ga upoznali preko referata, priopćenja i trud­beničkih lakirovki. Ne dijelim njihove frustracije, niti pristajem na današnju, politički obojenu netrpeljivost prema svemu što dolazi od “boljševičke” i “troprstaške” strane. S kulturom i jezi­kom, doista, to nema nikakve veze. Ksenofobija počinje u vlasti­tu selu, sokaku i županiji, širi se geometrijskom progresijom, te bi uskoro mogla zahvatiti sve postojeće sustave, dok ne ostanemo doslovce: Hrvati sami na svijetu, ili eventualno: u zajednici s Podravcima!

Iz knjige Božice Jelušić, Pisanje u vjetar: izbor iz kolumni, Postorala, Koprivnica, 2003.