Tko ne pamti iznova proživljava

Izdvajamo

• Trg Colosseum ne zove se Trg Srama. A i zašto bi, je l` da? Na nekim drugim mjestima u Evropi (“Pitam se, pitam se, koja li su to mjesta?”) takvi “spomenici” su relativno novijeg datuma jednako kao i imena ulica krštena po imenima nacionalnih jun(a)čina. Apsolutni rekorder je Mile Budak koji je ima(o) svoju ulicu u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu, Sisku, Pleternici, Jasenicama, Lovincu, i u naselju Rušćica u maloj slavonskoj općini Klakar. U Mostaru su tek nedavno makli tablu s imenom Budaka, doduše ne uz općenarodno veselje i suglasnost. Mnogima ime ulice nije smetalo jednako kao što ni mnogim studentima u istočnom Sarajevu ne smeta što se studentski dom na Palama zove imenom Radovana Karadžića. O muralima Ratku Mladiću po Beogradu te spomenicima Draži Mihajloviću po Srbiji da i ne pričam.

Povezani članci

• ODLAZAK
• ‘ZLATNA VRATA’ SU BILA PRETIJESNA Viktor Ivančić: Jezik Robija K. bio je vrsta opozicije klasičnom idiomu Miljenka Smoje, Momčila Popadića ili Tome Bebića koji su za nas bili muzejski
• SVJETLOST NAŠEG SNA
• Bijeli gavran
• Prva projekcija uživo filma “Zašto mama vazda plače” oduševila gledatelje u HNK Mostar
• Čekajući bonske ovlasti ili kako prođe život u krizi 

Foto: BAMPFA

U okviru Programa Suočavanje s prošlošću 29. Sarajevo Film Festivala, večeras je prikazan dokumentarac “Osvajanje Rima” (MARCIA SU ROMA) redatelja Mark Cousins-a.

Inače, cilj programa je pokretanje dijaloga u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije te suočavanje s problemima nastalim kao rezultat ratova u regiji.

Kako sam neplanirano izbjegao rat devedesetih, odlaskom u Dansku par godina ranije, o istom sam učio kroz priče svojih pacijenata. No, usprkos svjedočenjima iz prve ruke, do dan danas ostala je misterija kako i zašto smo sve što je valjalo među nama bacili niz rijeku na način koji je bio sve samo ne elegantan, lijep i/ili kulturan i kultiviran. Činjenica da preko dvadeset pet godina nakon završetka ratovanja “na našim prostorima” nismo ništa bliže katarzi, čini snimanje (pa shodno tome i gledanje) filmova koji za temu imaju prošlost koja je niti lijepa niti ugodna, prijeko potrebnim i korisnim poduhvatima. Katarzu ne možemo nekomu uliti lijevkom u glavu. Katarza dolazi iznutra kao što povraćanje dolazi nakon pijane noći. A nakon povraćanja dođe olakšanje. Tako je i sa katarzom. Ako i kada se dogodi.

Film o kome pišem nema direktne veze sa ratovima devedesetih ali ima veze sa rađanjem velikog zla prije stotinjak godina te preživljavanju istog i, napose, njegovim procvatom preko sedamdeset godina nakon zvanične pobjede nad zlom -fašizmom u svibnju 1945. Ključni dio priče o fašizmu je film Umberta Paradisi-ja “Marš na Rim” snimljen 1922.

Uloga Musolinija u povijesti rađanja zla i svih miliona žrtava prije i u toku Drugog svjetskog rata, uveliko je “podcijenjena” jer naša kolektivna svijest o “zlu nad zlima”, na mjestu broj jedan ima Adolfa Hitlera.

Zato je jedna od vrijednosti filma (i umjetnosti uopće, op.a.) i obrazovna. Fašizam rođen u Italiji je, kao grudva koju zakotrljaš niz brežuljak strm, porasla do ogromne i nezaustavljive kugle koja će dovesti do najvećeg rata u povijesti čovječanstva. Interesantno je pratiti rađanje i razvoj zla kroz autentične crno-bijele snimke “marša na Rim “ u Paradisijevom 44-minutnom filmu “A Noi”. Mark Cousins smirenom naracijom vodi nas kroz povijest u kojoj učimo o falsificiranju iste (metoda korištena toliko puta kasnije , uključujući i naše ratove devedesetih). Naime, Gabrielle D`Ànunzio bio je “odabrani” Il Duce. On je trebao voditi marš na Rim planiran za studeni. No, datum je elegantno pomjeren na kraj listopada a redatelj “priredbe”, Benito Musolini, sa sigurne udaljenosti iz Milana, prati događanja. Ako marš uspije ući će u Rim i preuzeti vlast a ako ne, onda mu je Švicarska blizu. “Dobrobit naroda” je važna… ali je vlastita guzica čovjeku bliža, naročito kad se radi o guzici budućeg vođe. Paradisi svjedoči o maršu na Rim falsificirajući, prije svega datum. Marš, koji se zvanično dogodio 28.10 1922., snimljen je par dana kasnije kada je prestala padati kiša. Pod kišom su fašisti izgledali jadno i kukavno a broj od najavljenih 30.000 sveo se na svega polovicu. Gledamo kako se jedna te ista scena marširanja, snimljena par dana kasnije za potrebe filma, ponavlja više puta iz raznih uglova kako bi se stekao dojam masovnosti. Svojim editiranjem snimljenog materijala Paradisi utrostručuje broj fašista.

Otkrivamo i ulogu masona koji pomažu fašiste sa 3,5 miliona lira i primaju Benita u svoje redove. Revolucija, koja nije bila revolucija, organizirana je, dakle, uz pomoć italijanskih masona.

“Jer sve što je bilo skriveno od nas, sve što u povijesti od laži živi pokazaće svijetu i slavu i užas…”

Winston Churchill naziva Musollinija “najvećim zakonodavcem” a Frojd mu šalje svoju knjigu sa najsrdačnijom posvetom. U Portugalu , po uzoru na marš na Rim, godinu dana kasnije, 1923., odvija se marš na Lisabon. Japan i Španjolska razvijaju fašizam inspirirani “italijanskim izumom”. Njemačka 1934., po uzoru na marš na Rim, organizira marš na Minhen. Portugalski predsjednik Salazar će od 1932. pa sve do kraja svoje vladavine 1968., na svom stolu držati sliku Benita Musollinija.

I nikom ništa.

Kako objasniti metamorfoze i, fakat, preživljavanje fašizma u vijeku digitalizacije, umjetne inteligencije… i prirodne gluposti? Horor filmovi znaju čega nas je strah. Jednako tako objašnjava se i preživljavanje pa i procvat fašizma nakon tolikih godina. Fašizam zna čega se čovjek plaši jednako kao što to znaju i horor filmovi. I dok je u Njemačkoj 1949. godine donesen zakon protiv nacizma kojim su zabranjeni Hitlerovi pozdravi i javne priredbe takve prirode, Italija nije imala baš ništa takvog. Zato ćemo tamo i dan danas naći originalne spomenike fašizmu, iz vremena kada su i nastali. Palača, poznata kao Trg Colosseum, i danas stoji u Rimu. Zgrada od šest katova (Benito) sa devet arkada/lukova (Mussolini) na svakom katu, ukrašena je izvodom iz Mussolinijevog govora iz 1935., kojim je najavio invaziju na Etiopiju i u kojem je Talijane opisao kao “narod pjesnika, umjetnika, heroja, svetaca, mislilaca, znanstvenika, moreplovaca i migranata”. A sve začinjeno sa minimalno 200.000 ubijenih Etiopljana.

Trg Colosseum ne zove se Trg Srama. A i zašto bi, je l` da? Na nekim drugim mjestima u Evropi (“Pitam se, pitam se, koja li su to mjesta?”) takvi “spomenici” su relativno novijeg datuma jednako kao i imena ulica krštena po imenima nacionalnih jun(a)čina. Apsolutni rekorder je Mile Budak koji je ima(o) svoju ulicu u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu, Sisku, Pleternici, Jasenicama, Lovincu, i u naselju Rušćica u maloj slavonskoj općini Klakar. U Mostaru su tek nedavno makli tablu s imenom Budaka, doduše ne uz općenarodno veselje i suglasnost. Mnogima ime ulice nije smetalo jednako kao što ni mnogim studentima u istočnom Sarajevu ne smeta što se studentski dom na Palama zove imenom Radovana Karadžića. O muralima Ratku Mladiću po Beogradu te spomenicima Draži Mihajloviću po Srbiji da i ne pričam.

Pjesma “Bella Ciao” na kraju filma, podsjeća nas da za svaki otrov postoji i protuotrov. Tko ne pamti iznova proživljava.