ENG
Kultura falsifikata
Autor/ica 👤Vahidin Preljević
Izdvajamo
- Upravo se taj fenomen demonstrirao ovih dana u Prijedoru. I kao da izbor mjesta već sam po sebi nije dovoljno razobličio blasfemičnu farsičnost namjere režima srpskog svijeta o prekrajanju historije, kojim su uostalom uvrijedili i „vlastite žrtve“, kojima tobože odaju poštovanje, dogodilo se, kao nekom nevidljivom rukom vođeno, nešto što je ovaj falsifikat učinilo groteskno vidljivim, toliko vidljivim da se nikakvim manevrima nije moglo sakriti: fotografija Nermine Mujkić i njene majke, koje su sljedbenici iste one politike u čiji se kontinuitet stavljaju organizatori manifestacije u Prijedoru prognali iz Istočne Bosne, predstavljena je kao ilustracija i vizualna evidencija vlastitog stradanja. Fotografija je nezgodan medij: s jedne strane može poslužiti kao moćno sredstvo uvjeravanja, ali se može okrenuti u svoju suprotnost, i učiniti evidentnim svu lažljivost propagandne konstrukcije. To se sada dogodilo Vučiću i Dodiku, koji su postali žrtve vlastite manipulacije, mada je još važnije to što je ova nezgoda otvorila pogled u ponor jedne pogubne kulture falsifikata. Bila bi ovo, u nekom idealnom scenariju, idealna prilika za otvaranje procesa samopreispitivanja i susreta sa stvarnošću, ali nema sumnje da će je relevantni politički faktori „srpskog sveta“, ogrezli u višegeneracijskoj laži, sigurno propustiti.
Povezani članci
Mehanizam proizvodnje zamjenske naracije može uprkos tome i u današnje doba funkcionirati tako što će falsifikatori prošlosti naprosto ignorirati glasove žrtava, zapravo ignorirati stvarnost, te se potpuno zatvoriti u vlastiti hermetični komunikativni sistem, ali cijena takvog postupka je svojevrsna secesija od ostatka svijeta, oblikovanje jednog paralelnog univerzuma kao okvira za paranoidnu zajednicu koja sebe uvjerava u vlastiti identitetski falsifikat.
Piše: Vahidin Preljević
I.
U povratku s kratkog ljetovanja na crnogorskom primorju, odmah nakon što sam, uz u to doba uobičajenog mrcvarenje, prošao kroz zajednički granični prijelaz Deleuša/Vraćenovići, na putu koji spaja Nikšić i Bileću, dočekala me je, na desnoj strani zavojitog puta, već poslovična groteskna tabla „Welcome to Republic of Srpska“, uz obaveznu trobojku, obilježje koje valjda markira plemensko zaposjedanje prostora, dok je na lijevoj strani, za putnike koji dolaze iz suprotnog pravca, na puno manjoj tabli, smještena štura obavijest bosanskohercegovačke granične službe o tome da se nalazimo u pograničnom području te da sad napuštamo Bosnu i Hercegovinu i pripremimo za ulazak u Crnu Goru. Na poleđini te službene manje table crvenim markerom nepoznati autor ispisao je latinično slovo Z, emblem ruske agresije na Ukrajinu, koji će se redovno javljati na istaknutim mjestima uz put, na stubovima i zgradama, sve do teritorije koja pripada općini Stolac. Negdje u samoj Bileći pak, iznad glavne gradske ulice razvijen je transparent o održavanju neke manifestacije bizarnog naziva „Čečenija Fest“. Moram priznati da nikad prije nisam čuo za ovaj događaj pa sam se raspitao: riječ je o muzičkom festivalu, a ime, govorili su organizatori za medije, nastalo je kao ironični gest, jer su, navodno, stanovnike bilećkog naselja Jezerine, odakle dolaze sami organizatori, nazivali „Čečenima“. Ipak, zaštitno lice festivala, koji se održava gotovo cijelo desetljeće, redovno je bio čečenski diktator i Putinov satrap Ramzan Kadirov, katkad slikan u uniformi i sa kalašnjikovom. U opustjelom bilećkom kraju, u kojem su u ratu velikosrpski nacionalisti srušili sve džamije, uključujući i Carevu džamiju i Avdića džamiju u Planoj, blizu koje, uzgred rečeno, na ruševinama neke kuće nestvarno blješti spomenuto ogromno crveno „Z“, u kojem, dakle, gotovo da više i nema Bošnjaka, e na tom kontaminiranom prostoru praznine (Martin Pollack), očišćeni „islamski element“ se u kulturnu semantiku vraća kao karikaturalni surogat, u liku Ramzana Kadirova, Putinovog „dobrog muslimana“, krvnika i glavnog operativca obavještajnih službi kremaljske vrhuške, koji je cijeli svoj narod upregao u službu jednom zločinačkom režimu. Nije to samo uobičajen cinični falsifikat: prije će biti da takvi označitelji, kao što uostalom i tabla s dobrodošlicom u entitetom na engleskom jeziku simulira nepostojeću državnost manjeg entiteta, ukazuje na tešku prazninu ne samo u „etnički očišćenom“ prostoru, nego i u doživljaju samog sebe. Strategija „čišćenja identiteta“ od neželjenih elemenata dovodi do toga da se ti elementi počnu javljati kao izobličena utvara: san o homogenom prostoru, u kojem neće biti gotovo polumilenijske Avdića džamije, pretvara se u noćnu moru sa dalekim raščupanim likom Ramzana Kadirova. Ali tvorci spomenutog muzičkog festivala su vjerovatno nehotice pogodili dio suštine. Jer, na jednom zanimljivom nivou ovog identitetskog kompleksa cijela Rs se zaista pretvara u neku vrstu balkanske Čečenije.
II.
Ovaj identitetski kompleks, duboko usađen u temelje projekta „srpskog sveta“, u jednom se drugom bosanskohercegovačkom gradu također ogolio u svoj svojoj bizarnoj praznini.
Otprilike u isto vrijeme, dok sam ja s porodicom gledao putinističko znakovlje u jugoistočnoj Hercegovini, u Prijedoru je, u režiji vlasti Republike srpske i Republike Srbije, upriličeno obilježavanje Oluje. Sama odluka da se ovaj događaj, u čijem organiziranju su autokratske strukture u Banjaluci i Beogradu upregle sve raspoložive snage i u kojem se stoga na ogledan način demonstrira alijansa dirigiranog kolektivnog pamćenja i vlasti, održi upravo u Prijedoru, koji je, uz Srebrenicu, postao simbol genocidne politike „razgraničenja naroda“ i etničkog čišćenja, imala je sve potrebne elemente cinične farse. Niko svakako ne bi trebao sporiti potrebu da se egzodus srpskog stanovništva, koji je, uzgred budi rečeno, uz aminovanje tadašnjeg Miloševićevog režima potaknut i organiziran od samih pobunjeničkih srpskih vlasti u Krajini, u kolektivnom pamćenju nekako smjesti i obilježi; ipak je odabir mjesta te manifestacije sugerirao da ključni motivi nisu bili iskazivanje saosjećanja sa stradanjem srpske zajednice, nego simboličko precrtavanje Prijedora kao mjesta stradanja Bošnjaka i živog dokaza jedne zločinačke politike, čiji kontinuitet konkretno otjelovljuju tadašnji radikal a današnji srpski vožd Aleksandar Vučić i sam Milorad Dodik, podizvođač radova te politike u mirnodopskim uvjetima. Nije dakle glavni cilj ove operacije bilo iskazivanje poštovanja jednoj zajednici i nužna refleksija o vlastitoj žrtvi nego zatiranje tragova vlastitog zločina. Upravo to je jedno od najbitnijih obilježja već spomenutog „identitetskog falsificiranja“: izokretanje sjećanja i zamjena uloge žrtve i počinitelja, kako bi se na taj način teret krivnje prebacio na drugoga. Ovaj fenomen, na razini individualnog sjećanja počinitelja, već odavno je predmet istraživanja u psihološkim i sociološkim studijama, a Freud je ovaj mehanizam na razini kolektivnog pamćenja opisao u svom spisu Mojsije i monoteizam. No, za razliku od Freudovih primjera, koji su smješteni u mitsku prethistoriju, i koji podrazumijevaju šutnju žrtve (jer je mrtva, bez glasa), sakrivanje svih tragova, dug period latencije u kojem se akumulira zamjenska i falsifikatorska naracija, ključna nezgoda za današnje i ovdašnje falsifikatore sastoji se u tome što su neke žrtve (pripadnici stradalničke zajednice) ipak žive i imaju glas i u stanju su ispričati svoju istinu o traumatičnoj prošlosti. Istina, mehanizam proizvodnje zamjenske naracije može uprkos tome i u današnje doba funkcionirati tako što će falsifikatori prošlosti naprosto ignorirati glasove žrtava, zapravo ignorirati stvarnost, te se potpuno zatvoriti u vlastiti hermetični komunikativni sistem, ali cijena takvog postupka je svojevrsna secesija od ostatka svijeta, oblikovanje jednog paralelnog univerzuma kao okvira za paranoidnu zajednicu koja sebe uvjerava u vlastiti identitetski falsifikat.
Upravo se taj fenomen demonstrirao ovih dana u Prijedoru. I kao da izbor mjesta već sam po sebi nije dovoljno razobličio blasfemičnu farsičnost namjere režima srpskog svijeta o prekrajanju historije, kojim su uostalom uvrijedili i „vlastite žrtve“, kojima tobože odaju poštovanje, dogodilo se, kao nekom nevidljivom rukom vođeno, nešto što je ovaj falsifikat učinilo groteskno vidljivim, toliko vidljivim da se nikakvim manevrima nije moglo sakriti: fotografija Nermine Mujkić i njene majke, koje su sljedbenici iste one politike u čiji se kontinuitet stavljaju organizatori manifestacije u Prijedoru prognali iz Istočne Bosne, predstavljena je kao ilustracija i vizualna evidencija vlastitog stradanja. Fotografija je nezgodan medij: s jedne strane može poslužiti kao moćno sredstvo uvjeravanja, ali se može okrenuti u svoju suprotnost, i učiniti evidentnim svu lažljivost propagandne konstrukcije. To se sada dogodilo Vučiću i Dodiku, koji su postali žrtve vlastite manipulacije, mada je još važnije to što je ova nezgoda otvorila pogled u ponor jedne pogubne kulture falsifikata. Bila bi ovo, u nekom idealnom scenariju, idealna prilika za otvaranje procesa samopreispitivanja i susreta sa stvarnošću, ali nema sumnje da će je relevantni politički faktori „srpskog sveta“, ogrezli u višegeneracijskoj laži, sigurno propustiti.
Autor/ica 👤Vahidin Preljević
