Franjo Habulin: Antifašizam nije nikakvo političko, nego ljudsko opredjeljenje

Izdvajamo

• Borba protiv povijesnog revizionizma borba je za reafirmaciju antifašizma i njegovih vrijednosti, onih vrijednosti što su kroz spominjanje ZAVNOH-a ugrađene i u hrvatski Ustav. To je, dakle, borba i za to da odredbe Ustava ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Pa je to, kao što sam rekao na početku, borba za Hrvatsku.

Povezani članci

• Radom i znanjem do boljeg života u Hrvatskoj
• BRATSTVO I JEDINSTVO
• Novi roman Nade Gašić počinje na dan potresa u Zagrebu
• Igor Serdar: JEZIK
• Osuđenik na predsjedničkom dvoru
• Profesoru Roku Markovini umjesto čestitke

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifasistickih boraca Hrvatske – Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Neka je slava svim borcima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Neka je slava svima koji nisu oklijevali dati svoje sutra za naše danas.

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Franjo Habulin govorio je danas u Srbu gdje se obilježava Dan ustanka naroda Hrvatske. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti.

‘Datum 27. srpnja opet nas je jednom doveo ovamo. Naša dolaženja u Srb svih ovih proteklih godina, kao i ove – naravno – imaju jedan zajednički nazivnik: antifašizam i ljubav prema Hrvatskoj.

Bez antifašističkih temelja Hrvatske ne bi bilo, da budem do kraja jasan!

Pa stoga svatko tko voli Hrvatsku kome je stalo do ove zemlje i njezine budućnosti ne može biti drugo, nego antifašist. S time što antifašizam nije nikakvo političko, nego ljudsko opredjeljenje. Mislim tu najprije na onaj antifašizam iz vremena Drugoga svjetskog rata kojemu zahvaljujemo što je Hrvatska ne samo opstala, nego i dočekala slobodu zajedno s onim dijelovima što ih je izdajnička ustaška vlast prepustila fašistima. Ali, mislim i na ovaj današnji antifašizam bez kojega neovisnoj hrvatskoj državi nema budućnosti.

Što mi ovdje danas obilježavamo? Ustanak naroda Like možda? Ne, mi obilježavamo početak masovnog ustanka naroda Hrvatske, Hrvata, Srba i pripadnika drugih manjina koji su se godine 1941. digli na oružje protiv višestruko jačih okupatora, ali i protiv onih u svojim redovima koji su bili spremni pomagati tim okupatorima.

To ni na koji način ne umanjuje značenje činjenice da je prvi partizanski odred u Hrvatskoj formiran u Brezovici nekih mjesec dana prije toga. Niti tu činjenicu negira. Istina je ovo: u Brezovici je zapaljena iskra ustanka, a u Srbu taj je ustanak planuo i proširio se na cijelu Hrvatsku, kao i na susjednu Bosnu i Hercegovinu.

To je ono što je povijesna istina i to je ono što je nekada, da tako kažem, znalo svako malo dijete. Danas, zahvaćeni plimnim valom povijesnog revizionizma, suočeni sa sustavnim demoniziranjem Narodno-oslobodilačkog rata, njegovih boraca i njihovog vrhovnog zapovjednika, maršala Tita, mi moramo – doslovno: moramo iz dana u dan ponavljati notorne činjenice i boriti se za njihovo pravo građanstva. Moramo se boriti za privilegij, jer to danas postaje privilegij, iznošenja istine. I moramo se boriti protiv toga da nam zbog iznošenja istine i samo istine odmah nalijepe neku od omiljenih etiketa kojima se difamiraju neistomišljenici.

Pri tome htio bih naglasiti kako se mi, antifašisti i borci za očuvanje antifašističkih tradicija ne razlikujemo od ‘onih drugih’ po tome što o nekim stvarima različito mislimo. Ne, mi se razlikujemo po tome što oni zastupaju Laž, a mi zastupamo Istinu. I ne odstupamo do nje!

Neću vas sada zamarati nabrajanjem zaista poznatoga, poznatoga barem nama koji smo se ovdje okupili. Reći ću, međutim, samo ovo: dovoljno je pogledati samo kronologiju događaja i sudionike. Samo to! Dovoljno je vidjeti kada se nešto dogodilo i tko je što učinio. Ništa više! I to je moj jedini odgovor svim ustašonostalgičarima, svima onima koji veličaju četnike, svima onima koji bi nas htjeli uvjeriti, a rade na tome uporno već 3 desetljeća, da se dogodilo ono što se nije dogodilo.

Odnosno: da se nije dogodilo ono što se dogodilo!

E pa – neće ići! No pasaran! To ne prolazi!

I da ne bih ostao samo na tome da govorim što ne prolazi, reći ću i što bi moralo proći, drugim riječima što bi i u kojim područjima trebalo učiniti.

U informiranju i publicistici nema, ne može i ne smije biti mjesta glorificiranju naci-fašista i njihovih pomagača. Za ideologiju koju je cijeli demokratski svijet odbacio i u borbi protiv koje su poginuli milijuni ljudi, javna scena mora, jednom za uvijek, biti zatvorena. Naci-fašizam s nje mora biti prognan. I odbacimo lažna i licemjerna pozivanja na slobodu riječi i izražavanja vlastitog mišljenja, jer to je samo magla kojom se želi sakriti ono što se stvarno radi.

Isto, doslovno isto, vrijedi za područje obrazovanja. U školskim udžbenicima nema, ne može i ne smije biti mjesta za relativiziranje zla što ga je predstavljao naci-fašizam i za demoniziranje onih koji su se protiv toga zla borili. Ako je i na strani pobjednika bilo zločina, a bilo ih je, i oni moraju naći svoje mjesto u školskim knjigama, ali ne na način jeftinog, prozirnog i povijesno neutemeljenog predstavljanja fašizma i komunizma kao jednakih zala. To ne!

I, napokon, ne dovodeći ni na koji način u pitanje slobodu vjere, treba redefinirati odnos između crkve i države. Crkva nije, ne može i ne smije biti politička snaga, a još se manje smije ponašati kao politička stranka, pa zloupotrebljavati oltare za odašiljanje političkih naputaka. I to vrijedi za sve crkve, odnosno sve vjeroispovijesti. Pogotovo u kontekstu povijesnoga revizionizma.

Borba protiv povijesnog revizionizma borba je za reafirmaciju antifašizma i njegovih vrijednosti, onih vrijednosti što su kroz spominjanje ZAVNOH-a ugrađene i u hrvatski Ustav. To je, dakle, borba i za to da odredbe Ustava ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Pa je to, kao što sam rekao na početku, borba za Hrvatsku.

Ali – ne bilo kakvu Hrvatsku!

To je, naime, formula s kojom se javnost pokušava zavarati. Kao – glavno da mi imamo hrvatsku državu, nije važno kakva je. Itekako je važno, životno je važno. Država Hrvatska može biti prihvatljiva i može otvoriti perspektivu budućnosti svim svojim građanima samo ako počiva na temeljima antifašizma, ako je istinski demokratska, ako je pravna država, lišena ma i najmanjih natruha netolerancije i diskriminacije na bilo kojoj osnovi – nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj ili ideološkoj.

Oni kojih se danas ovdje sjećamo ustali su u neravnopravnu borbu protiv najvećeg zla što je zadesilo ljudski rod u 20. stoljeću. I izašli su iz te borbe kao pobjednici. Odajmo počast pobjednicima i ostanimo na braniku onih vrijednosti za koje su oni ginuli. Da bi generacije nakon njih mogle živjeti u slobodi.

Neka je slava svim borcima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Neka je slava svima koji nisu oklijevali dati svoje sutra za naše danas.

Slava im i hvala!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!’