Druga smrt europskog projekta

Povezani članci

• Ličnost godine – Drago Bojić: Čovjek koji svijetli aurom žrtve pravednika
• NA EURIMA JEBIGA NE PIŠE ČIJI SU
• Ladislav Babić: Genocid
• Danas se obilježava 28. godišnjica ubistva 68 stanovnika Sarajeva na pijaci Markale
• Ima li Hrvatskoj lijeka?
• Vatra na području općine Jablanica i dalje bukti. Građani se nadaju kanaderima iz Hrvatske!

Još prije dvadeset godina, kada su pred nama bile “sretne devedesete” i period u kojem izgledalo kao da je Zapad iskorijenio i fašizam i komunizam, kao i svaku drugu zamislivu alternativu koja je dotad bila na putu punog razvoja liberalne demokracije, Francis Fukuyama je u knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek” argument da i liberalna demokracija pati od unutarnjih kontradikcija poput nezaposlenosti, zločina ili različitih oblika diskriminacije pobijao tezom da problem ne postaje kontradikcija, osim ako nije toliko ozbiljan da ne samo da ne može biti razriješen unutar sistema, već da nagriza legitimaciju sistema kao takvog da se on urušava pod svojom vlastitom težinom.

Kraj kraja povijesti?

Dvadeset godina kasnije liberalna demokracija ne urušava se pod vlastitom težinom samo zbog financijske krize koja je još jednom potvrdila premoć financijskih elita, nego sada i one kontradikcije koje su početkom 90-ih izgledale tek kao sitni problemi koji će uskoro biti razriješeni transformiraju sam pojam liberalne demokracije kao takve. U svojoj najnoviji knjizi “Porijekla političkog poretka” Fukuyama tako priznaje da kraj povijesti ipak nije toliko blizu jer postoji mogućnost nečega što – na tragu svog učitelja Samuela Huntingtona – naziva političkim nazadovanjem. Ukratko, šansa da se institucije liberalne demokracije unutar sebe transformiraju i pretvore u svoju suprotnost. Na pitanje o Europskoj Uniji, Fukuyama će u obliku “samoostvarenog proročanstva”, samo par dana pred norveški masakr, priznati da “imigracija i kulturni sukobi unutar razvijenih demokracija predstavljaju ozbiljnu prijetnju”.

Naravno, nismo morali čekati da Francis Fukuyama sam ustvrdi da kraj povijesti možda i nije tako blizu, da bismo znali da liberalna demokracija možda ipak nije krajnja točka ideološke evolucije čovječanstva i krajni oblik ljudskog poretka, kao što je to tvrdio prije dvadeset godina. Međutim, kada prorok kraja povijesti i najveći zagovornik liberalne demokracije sam ustvrdi da liberalna demokracija više ne stoji tako dobro, kao što se još nedavno činilo, onda je jasno da se zaista nalazimo pred problemom.

Možda upravo u tom kontekstu valja tražiti odgovor na pitanje zašto Anders Breivik nije napao muslimane koje toliko mrzi, već mladež laburističke stranke. Odgovor je jednostavan: neprijatelj je za njega liberalna demokracija koja je dopustila da se multikulturalizam uopće razvije, pa tek onda svi ti muslimani koji prijete transformaciji Europe. No premda bi Fukuyama možda došao u iskušenje da recentne događaje tumači kao rat desnog ekstremizma protiv liberalne demokracije, trebalo bi povući logični zaključak i uzroke ovog događaja potražiti upravo u liberalnoj demokraciji današnje Europe. Ali ne u tumačenju koje nam daje Breivik, već upravo suprotno: nije liberalna demokracija ta koja je omogućila multikulturalizam, već je upravo ona ta koja je stvorila preduvjete za rast desnog ekstremizma. Liberalna demokracija je ta koja je omogućila da ubojica s Utoye paralelno sa svojom rasnom mržnjom bude i ljubitelj klasične glazbe, bodybuidlinga i lova, te da javno objavljuje svoje ubilačke nakane i “rat protiv muslimana”.

Posljedica propale revolucije

Ako je “svaki fašizam”, kao što nas poučava Walter Benjamin, “svjedočanstvo neke propale revolucije”, nije li onda vrijeme i da postavimo sljedeće pitanje: što ako je norveški slučaj samo još jedan, očiti znak neuspjeha europskog projekta? Na tom tragu, Breivika ne bismo trebali tumačiti tek kao luđaka: on je u svojoj ludosti ipak bio racionalan, baš kao što je Hitler nekoć bio racionalan u tehnologiziranom istrebljenju Židova. Problem s trenutnim interpretacijama po kojima je Breivik monstrum, potpuni luđak koji je izgubio doticaj s realnošću, opasne su iz razloga što ponovo zamagljuju pravo stanje stvari. Jer ako je Breivik tek luđak onda stojimo pred ponorom amnestije svih drugih luđaka koji još uvijek nisu počinili konkretan zločin, ali su svojim djelovanjem priredili teren za samog Breivika i njegove moguće sljedbenike. Poanta je, naime, u tome da Breivik više nije iznimka, već pravilo.

Uzmimo kao primjer njegovo pozivanje na Radovana Karadžića kao “časnog križarskog ratnika i europskog ratnog heroja”, koji je Europu pokušao osloboditi muslimana. Breivik će u svom podugačkom manifestu pod nazivom “Europska deklaracija nezavisnosti” pisati i sljedeće: “Nema više vremena za dijalog. Miru smo dali šansu. Došlo je vrijeme za oružani otpor. Shvaćamo da građanski rat u Europi traje još od 1999. godine, kada su europski i američki marksisti multikulturalisti, preko NATO-a, objavili rat kršćanima Srbima i oduzeli im pravo da zaustave islam na njihovoj zemlji”. Zvuči originalno? Nemojte da vas suludost tog odlomka zavara: mnogo prije nego je ubojica s Utoye objavio te retke, jedan je političar u Beču obilazio srpske koncerte, pa je tako krajem prošle godine između nastupa Severine i Gorana Bregovića izašao na stejdž noćnog kluba “Nachtwerk” i s pravoslavnom brojalicom na desnoj ruci obratio se srpskoj omladini kao potencijalnim biračima. Istovremeno, Beč su “krasili” rasistički jumbo-plakati s porukama “Mehr Mut für unser Wiener Blut” (“Više hrabrosti za našu bečku krv”) i “Zu viel Fremdes tut niemandem gut” (“Previše stranog nikome ne koristi”).

Taj političar, zvan Hans-Christian Strache, nije nekakav “luđak s Utoye”, već dio službenog establishmenta. On je u predizbornoj kampanji čak i nosio križarski oklop koji sada postaje novim zaštitnim znakom europskih desnih ekstremista. Njegova Slobodarska stranka Austrije na izborima je osvojila čak 26 % glasova, dok Socijaldemokratska stranka valjda po prvi put u 50 godina nije imala od više 50% tj. većinu. Slobodarska stranka (FPÖ) uspjela je dobiti toliko glasova između ostalog i inicijativom za zabranu gradnje minareta i zabranu nošenja vela, a Strache se tijekom predizborne kampanje nije ustručavao reći ni da je SPÖ postala islamistička partija. Ono što je svakako zabrinjavajuće jest da se na svoju “srpsku braću” kao logične saveznike u ratu protiv muslimana već i prije Breivika pozivao jedan etablirani austrijski političar koji je, prema nekima, čak i mogući kandidat za premijera.

Neprijatelj mog neprijatelja…

Ili, uzmimo Breivikove stavove o Izraelu. U svom političkom manifestu, on je čitavu jednu sekciju posvetio Izraelu i zagovarao savezništvo između europske ekstremne desnice i Izraela. Za njega je Izrael krajnja predstraža zapadne civilizacije u borbi na smrt s barbarskim Islamom. Ali, to iznova nije nešto što je Breivik izmislio. Samo mjesec dana nakon bečkih izbora, Hans-Christian Strache zajedno sa švedskim, belgijskim i njemačkim prominentnim desničarima, posjećuje Izrael kako bi se uključio u borbu protiv islama. Kasnije objavljuju tzv. “Jeruzalemski manifest” koji, između ostalog, kaže: “Preživjeli smo totalitarne sisteme kao što su fašizam, nacional-socijalizam i komunizam. Sada stojimo pred prijetnjom fundamentalističkog islamizma – i postajemo dio svjetske borbe u kojoj sudjeluju branitelji demokracije i ljudskih prava”.

Zvuči bizarno i samo pred par godina tu biste mogućnost odbacili kao znanstveno-fantastični scenarij? Nažalost, današnji neonacisti sada postaju prijatelji države Izrael u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Uostalom, Geert Wilders, nizozemski političar čija Slobodarska stranka ima čak 24 mjesta u nizozemskom parlamentu, još je davno usporedio Kuran s Hitlerovim “Mein Kampfom”, potvrđujući da su neonacisti spremni odreći se čak i svoje nacističke baštine kako bi sklopili pakt sa svojim najvećim neprijateljima poput židova ne bi li se zajedno borili protiv muslimana. Prošle godine, na dan obilježavanja 11. rujna, pripadnici krajnje britanske desnice English Defence League, kojima se tim povodom pridružio i neumorni Wilders, uz slogane “Što više islama, to manje slobode” i “Nema predaje” mahali su ni manje ni više nego izraelskim zastavama. Dakle, “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”.

Nije problem u tome da gotovo nijedna teza iz Breivikova manifesta nije originalna, već da one nisu proizvod nekakvog luđaka, već zapravo rašireni diskurs koji propovijedaju predsjednici etabliranih stranaka koje zauzimaju sve značajniju ulogu na europskom kontinentu. Kao što znamo, samo par mjeseci prije nego je Angela Merkel izjavila da je multikulturalizam potpuno propao, njemačkim javnim prostorom zavladao je Thilo Sarrazin koji je u knjizi “Deutschland schafft sich ab” ustvrdio da je njemačka nacija ugrožena jer se prevelikom broju imigranata omogućava zadržavanje vlastitog kulturnog identiteta. Knjiga je u samo tri tjedna od publikacije prodana u 800.000 primjeraka i bila na svim bestseler listama, a njegov je argument gotovo identičan tezi o “demografskom ratovanju” koju sada ponavlja Breivik. Sarrazin tako predviđa da će uz današnje demografske trendove u Njemačkoj za 100 godina živjeti 25 milijuna stanovnika, za 200 godina 8 milijuna, a za 300 godina još samo tri milijuna. Naravno, oni koji će opstati su muslimani, koji će tim Nijemcima oteti posao i svaku budućnost. U jednom će intervjuu čak reći da su Turci osvojili Njemačku jednako kao što su Kosovari osvojili Kosovo – naprosto većim natalitetom.

Pravilo, a ne iznimka

Sve ove paralele upućuju na to da Breivik nije jedini luđak među desnim ekstremistima. Stranke koje iznose slične argumente u javnost, često naoružavajući se i kvaziznanstvenim objašnjenjima (poput demografije) zavladale su čitavom Europom, od Austrije i Mađarske, preko Poljske i Nizozemske, pa do Švedske i Finske. Čak ni države koje su nekoć bile ostvarenje sna liberalne demokracije, poput Norveške, više nisu imune. I dok bi se taj trend mogao tumačiti kao prodor desnih radikala u politički mainstream, valjalo bi ustvrditi upravo suprotno. Čitav europski projekt ide u smjeru sve veće radikalizacije, o čemu u prilog govore recentna “revizija schengenskog sporazuma”, uvođenje novih pograničnih kontrola između Francuske i Italije, planovi o izgradnji 200-kilometarskog zida između Turske i Grčke protiv priljeva ilegalnih imigranata, kao i tragične smrti afričkih izbjeglica na obalama Lampeduse koje se ponavljaju iz tjedna u tjedan.

Ako je tko potvrdio da je Walter Benjamin bio u pravu onda je to, htjeli mi to ili ne, upravo “ubojica s Utoye”. Implikacija teze da je rast fašizma posljedica neke neuspjele revolucije toliko je dalekosežna da se može primijeniti čak i na već pomalo zaboravljene antivladine prosvjede u Hrvatskoj iz ožujka ove godine koji su započeli kao orgija desničarskog ekstremizma da bi se ubrzo pretvorili u nešto drugo i po prvi puta nakon dvadeset godina donijeli ne samo jake antivladine poruke već i nužnu antisistemsku kritiku.

Ako stojimo po strani i dopustimo da jedinu snagu u društvu koja će zahtijevati promjenu predstavlja ekstremna desnica, onda uskoro nećemo imati opravdanje za prevlast novog fašizma. Ako je financijska kriza predstavljala prvu smrt europskog projekta, onda trenutno svjedočimo drugoj smrti Europe koja je započela još prije par desetljeća, da bi svoju konačnu potvrdu dobila u Norveškoj.

 Novossti