O malim izdavačima velikih pisaca

Izdvajamo

• Državu, ipak, još uvijek, kao da se ne tiče što to rade pisci i njihova udruženja, raštrkane grupice raznorodnih estetika i političkih htijenja. Hoće li država čvršće da podupre prevodilaštvo, dobru praksu da svijet dođe do nas i mi odemo svijetu? Što se dešava sa većinom centara za kulturu - mrtvačnicama duha? Kud se zametnuo most ‘pisciizdavačibibliotekeškole’? Hoće li nadležni u kulturi da najzad otvore i zatvore dogovore između administrativnog i kreativnog. Tako obećavajućeg spoja javnog i privatnog partnerstva - preporučljivog recepta kulture u tranziciji. Da strese sa sebe činovničku bolest i dadne skopost koju ima agilnost s periferije. Na istom smo tragu dobrog, koga zdravim političkim orijentirima, treba uvesti u brazdu opšteg kulturnog dobra. Da je crnogorsko naše. A to naše, ako ga trebaju svi ostali živući u nas, i njihovo.

Povezani članci

• Dva zaboravljena klasika avangarde
• Godinu dana poslije, bez odgovornih za sukobe na Cetinju
• Alahimanet Igore
• ONAJ DAN KAD NIJE SVANLO
• U prodaji tri nova naslova u izdanju Buybooka
• U Sarajevu predstavljena knjiga ‘Ospice’ Almina Kaplana

Jovan Nikolaidis – foto: Privatna arhiva

Nakon sticanja crnogorske državnosti u tekstovima pisaca koji djeluju u Crnoj Gori, u njihovim uradcima, ogoljava se naša društvena bolest, ali ogleda i naše najdoličnije zdravlje. To je literatura koja srasta sa voljom i napreduje, ne libeći se da opisuje zlovolju i kočničare tog napretka. Ona je angažovana, ne da davorija niti sipa letargiju. Beskompromisna je, ali i blagorodna kad preporučuje, traži. I što je najvažnije: te pisce odgajali su mali crnogorski izdavači, jer su se u njedrima velikih najčešće krile zloslutnice i izdajice. Najagilniji izdavači i najbolji pisci naše književnosti, došli su s ruba naše kulture, jer je u centru vladala kuga. U obilju knjiga koje su se pojavile tijekom ovih godina, otkrivala se sva dotrajala površnost tekuće politike u dotadanjoj kulturi crnogorskoj.

Nedovršenost kulturnog modela (koga je trebalo izgraditi ubrzo nakon dobijanja nezavisne države), izazvala je raznovrsnu literaturu. Epigonske književne pjesnarice kvazisrpske provenijencije, na štetu srpskom identitetu koju je pjevanija branila banalnošću i arhaičnim; još su prisutne ode epske kultivacije; tvrdo ukoričeni spomenari bolesnika odocnjelog modernizma, djela naših netalentovanih staraca, koji i dalje ne miču od državnog vagana, bivajući mu mirođija, otrovna i šporka, na smetnji svima, svom sjutrašnjem kredibilitetu ponajviše: biće takvi mrtvi produkti, premrtvi ti sterilni tomovi pod teškom pločom lizijernog talenta i oskudne naobrazbe … Te do vrhunskih djela kojima je imati evropski certifikat počelo i kraj, a rođenih većinom u pokrajnim stanicama kulture.

Nama u Crnoj Gori nasušno treba jaka nacionalna književnost, ma kako sintagma koju ispisujem može zvučati u demokratskom smislu ograničavajuće. Makar je gradili i sa diktatom, ali da se odbrani crnogorsko pismo, crnogorska književnost, nacionalni identitet i evropska gospodstvenost u njemu, naša zdrava tradicija koja nikad nije bila zatvorena toliko a da ne primi, i u se sažme, uticaje komšija i prijatelja oko nas. Da otvorimo trku kamo već neko vrijeme juriša Nova crnogorska književnost. Literatura pozitivnog diskontinuiteta. Od ranijih kočničara naše kulture, dogmata, konzervativaca i epigona, da ona postane evropska i mediteranska. Vaseljenska hrišćanska etičnost, a ne svetosavlje. Viteška skromnost i intelekt – stamena tvrđava. Umjesto hipokrifnih igrarija riječima – magična poetika dukljanstva.

Mediteranski filing, a ne resavska kuknjava za nestalim. Da se, bez mnogo buke ali temeljito, udaljimo od onih koji misle da je ružiti svoje ime, dom i narodsku tekovinu, etička zakletva. Tužno je priznati: nema naroda koji je u se sabio toliko paradoksa, koliko ih ima narod crnogorski. Nova crnogorska književnost iz te vrteške izlazi hitro, samopouzdanjem koje je drugo ime za patriotizam. Stoga se i izdavaštvo u Crnoj Gori, kao segment svekolike kulture u nas, mora naći na istoj stazi kamo ga je već dijelom odredila nova generacija pisaca i izdavača, davši mu, i tematikom i darovitošću, fiziognomiju evropskog. Velikih pisaca male države. Svako drugo zalaganje ide nauštrb crnogorskoj kulturi.

Državu, ipak, još uvijek, kao da se ne tiče što to rade pisci i njihova udruženja, raštrkane grupice raznorodnih estetika i političkih htijenja. Hoće li država čvršće da podupre prevodilaštvo, dobru praksu da svijet dođe do nas i mi odemo svijetu? Što se dešava sa većinom centara za kulturu – mrtvačnicama duha? Kud se zametnuo most ‘pisciizdavačibibliotekeškole’? Hoće li nadležni u kulturi da najzad otvore i zatvore dogovore između administrativnog i kreativnog. Tako obećavajućeg spoja javnog i privatnog partnerstva – preporučljivog recepta kulture u tranziciji. Da strese sa sebe činovničku bolest i dadne skopost koju ima agilnost s periferije. Na istom smo tragu dobrog, koga zdravim političkim orijentirima, treba uvesti u brazdu opšteg kulturnog dobra. Da je crnogorsko naše. A to naše, ako ga trebaju svi ostali živući u nas, i njihovo.