Budućnost crna kao ugljen

Izdvajamo

• Prošlog oktobra Evropska energetska zajednica upozorila je BiH da nije dovoljno učinila kako bi se smanjilo zagađenje ugljenom i time prekršila ranija obećanja. Država je, primjerice, 2018. godine najavila gašenje bloka 4 Termoelektrane Tuzla i bloka 5 termoelektrane u Kaknju nakon 20 tisuća sati rada, ali vlasti su se umjesto na gašenje odlučile na produljenje životnog vijeka, navodeći kao razlog povećane potrebe uslijed energetske krize izazvane ratom u Ukrajini.

Povezani članci

• Naša stranka Tuzla: Vlada TK treba podnijeti ostavku
• Smrtnost zbog zagađenja zraka u Indiji premašit će onu u Kini
• SEDAM DANA S ČOVIĆEVOM TV: Tuđmanizmi, bizarni momenti i beskrajna ljubav prema HDZ-u
• #nezavisnost
• Odlučnost do kraja života
• VEČERAS U SKOPLJU PREMIJERA PREDSTAVE “DANTONOVA SMRT“ BH. DINE MUSTAFIĆA

Tuzlanska elektrana zagađuje i tlo – Foto: Novosti

Svake godine elektrana Tuzla, najveća u BiH, sagori u prosjeku 3,3 milijuna tona lignita. Ovaj objekt jedan je od deset najgorih u Evropi po stupnju zagađenja. U tuzlanskom kantonu očekivani je životni vijek za 3,2 godine niži od bosanskog prosjeka, a svaki peti smrtni slučaj kod odraslih starijih od 30 godina povezan je s prekomjernim zagađenjem mikročesticama.

Marion Roussey i Simon Rico, Preveli i prilagodili: Dimitri Deprez i Tena Erceg

Svake godine ista priča: čim temperature padnu, na ulice Tuzle polegne gusta magla. Ovaj smog, kako ga zovu stanovnici, postao je simbol ekstremne zagađenosti tuzlanske aglomeracije koja broji nešto više od sto tisuća ljudi i u kojoj se njeguje sjećanje na kozmopolitsku i antinacionalističku Bosnu. Portreti maršala Tita, osnivača socijalističke Jugoslavije, i dalje su ponosno izloženi u prostorijama gradske vijećnice, koju od osamostaljenja kontrolira Socijaldemokratska partija, stranka nasljednica Saveza komunista.

Kao i neki drugi veliki gradovi na Balkanu, Tuzla se s vremena na vrijeme pojavljuje na vrhu ljestvice najzagađenijih gradova na svijetu, uz kineske ili indijske megalopolise.

– Zima je najgora – potvrđuje Goran Stojak. – Magla ti grize tijelo. Nos peče, oči peku, bronhi zvižde. Osjećamo efekte prašine koja prodire u nas.

Ovaj stasiti mladić živi na brežuljcima sela Divkovići, u neposrednoj blizini stare termoelektrane. Iz njegove kuće gledamo kako iz visokih dimnjaka kulja dim.

Većina ovdašnjih ljudi je ili bolesna ili su ovdje zaglavili zato što ne mogu prodati svoju zemlju. Ostali su odavno otišli – govori Goran Stojak koji živi na brežuljcima sela Divkovići, u neposrednoj blizini stare termoelektrane

Na grobovima malog seoskog groblja ispisani su zabrinjavajući datumi; malo je onih koji su živjeli duže od šezdeset godina. Divkovići su prije 2000. godine imali više od 500 stanovnika, sada ih ima manje od sto.

– Većina ovdašnjih ljudi je ili bolesna ili su ovdje zaglavili zato što ne mogu prodati svoju zemlju. Ostali su odavno otišli – uzdiše Goran Stojak, dodajući da “svako domaćinstvo ima inhalator”.

Izet Barčić živi u jednoj od rijetkih zgrada koje još nisu potpuno napuštene. Ovaj 60-godišnji muškarac već duže vrijeme trpi fizičke posljedice zagađenja.

– Ima skoro 20 godina da mi funkcionira samo jedno plućno krilo. Ne znam koliko ću još izdržati – kaže on hrapavim glasom.

Nekoliko je puta operiran, nikada ne izlazi bez Ventolina. Oskudna penzija koju mu država isplaćuje nije dovoljna da mu pokrije liječenje i često mora moliti za pomoć svoje rođake.

– Zagađenje zraka je nevidljivi ubojica – objašnjava profesor Emir Durić, koji je prije odlaska u Njemačku radio u KBC-u Tuzla.

Maida Mulić, jedna od upraviteljica u Zavodu za javno zdravstvo, precizira:

– Zagađenje izaziva mnoge patologije, to je ozbiljan problem za cijelu lokalnu zajednicu.

Pored karcinoma i kardiovaskularnih bolesti, slučajevi alergija, kroničnog bronhitisa i astme također su u porastu.

– Ovo naročito utječe na ranjive populacije, počevši od djece – dodaje.

Malo je onih koji su živjeli duže od šezdeset godina – groblje u Divkovićima

U školskim je učionicama razina mikročestica do osam puta veća od granice koju je postavila Svjetska zdravstvena organizacija (SZO).

Svake godine elektrana Tuzla, najveća u Bosni i Hercegovini, sagori u prosjeku 3,3 milijuna tona lignita. Ovaj objekt, čiji je prvi blok pušten u rad 1963. godine, jedan je od deset najgorih u Evropi po stupnju zagađenja; njegovi dimnjaci godišnje izbace više od 51 tisuću tona sumporovog dioksida (SO2). Nije jedina: prema podacima skupine ekoloških nevladinih organizacija Bankwatch, 18 elektrana na ugljen na zapadnom Balkanu zagađuje više nego 221 elektrana Evropske unije.

Prije deset godina, Denis Žiško bio je jedan od supervizora prve studije o utjecaju ugljena na zdravlje u kantonu. To mu je prouzročilo i neke probleme, ali ne žali se.

– Uspjeli smo podići svijest o ovim opasnostima, pa sada svi znaju da je to problem – kaže.

Vlasti su svjesne da će do zelene tranzicije morati doći, ali žele je odgađati što je duže moguće zato što im se u ovom trenutku čini isplativijim održavati u funkciji četiri velike elektrane na ugljen nego uložiti u stotinu solarnih ili vjetroelektrana – kaže Denis Žiško

Usprkos alarmantnim zaključcima uzastopnih izvještaja i protestima stanovništva da “ne mogu disati punim plućima”, lokalne vlasti ne žele se odreći svog crnog zlata.

– Rudari su u vrijeme Jugoslavije uvijek predstavljani kao heroji. I danas su ostali simboli – napominje ovaj neumorni klimatski aktivist.

U Bosni i Hercegovini, državi opterećenoj velikom nezaposlenošću, industrija ugljena, gotovo u potpunosti državna, i dalje zapošljava oko 11 tisuća ljudi, iako rudarenje lignita više nije profitabilno i sektor godinama jedva životari. Radnicima su posljednjih godina više puta smanjivane plaće, a u nekim rudnicima lignit se mora vaditi ručno zbog stalnih kvarova na istrošenim strojevima.

– Četiri elektrane u zemlji kupuju lignit po upola nižoj cijeni od stvarne cijene proizvodnje, a razliku plaćaju porezni obveznici. Tvrditi da nam ugljen omogućava jeftinu struju stoga je laž – govori Denis Žiško.

– Iako je cijena kilovatsata struje u Bosni pet puta niža od prosjeka EU-a, u stvarnosti ljudi plaćaju račun tri puta: dobavljaču, porezima i zdravstvenim uslugama – objašnjava.

Prema podacima SZO-a, Bosna i Hercegovina je peta zemlja u svijetu u kojoj zagađenje zraka najviše ubija. U tuzlanskom kantonu očekivani je životni vijek za 3,2 godine niži od bosanskog prosjeka, dok je svaki peti smrtni slučaj kod odraslih starijih od 30 godina povezan s prekomjernim zagađenjem mikročesticama. U 2018. godini stručnjaci iz evropske ekološke mreže Bankwatch procijenili su da su ukupni dodatni zdravstveni troškovi koje je proizvela Termoelektrana Tuzla premašili 600 milijuna eura. Te godine Bankwatch je svakodnevno mjerio kvalitetu zraka tijekom 144 uzastopna dana. Tijekom 98 dana, što je više od dvije trećine analiziranog perioda, koncentracije mikročestica premašivale su zakonsku granicu. Iako zakoni BiH, po uzoru na evropske standarde, dozvoljavaju maksimalno 35 dana prekoračenja godišnje, nikada nije bilo sankcija za ova prekoračenja.

Dvije godine kasnije Bosna i Hercegovina službeno se obavezala na dekarbonizaciju svoje industrije, a to uključuje zatvaranje rudnika i termoelektrana na ugljen do 2050. godine. Šest godina ranije usvojen je plan smanjenja emisija. Napredak je u tom smislu zabilježen samo 2020. i 2021. i to zbog pada ekonomske aktivnosti uslijed pandemije Covida-19.

Izet Barčić: Ima skoro 20 godina da mi funkcionira samo jedno plućno krilo

– Jedna od preporuka bila je hitna ugradnja uređaja za odsumporavanje – prisjeća se Denis Žiško. – Ali u Tuzli se to stalno odgađa jer bi, kako tvrde, to dovelo do povećane potrošnje električne energije.

Prošlog oktobra Evropska energetska zajednica upozorila je BiH da nije dovoljno učinila kako bi se smanjilo zagađenje ugljenom i time prekršila ranija obećanja. Država je, primjerice, 2018. godine najavila gašenje bloka 4 Termoelektrane Tuzla i bloka 5 termoelektrane u Kaknju nakon 20 tisuća sati rada, ali vlasti su se umjesto na gašenje odlučile na produljenje životnog vijeka, navodeći kao razlog povećane potrebe uslijed energetske krize izazvane ratom u Ukrajini.

U međuvremenu, tuzlanska elektrana na ugljen zagađuje i tlo. Ostaci ugljena koji se sagorijeva da bi se proizvela električna energija, koji čine trećinu početne mase, miješaju se s vodom u specijalnim postrojenjima, a zatim se cijevima transportiraju do odlagališta na otvorenom u urbaniziranim područjima. Tijekom šest desetljeća na ovim su lokacijama u blizini kultiviranih oranica i domova sakupljeni deseci milijuna kubičnih metara ovog mulja. Veliko jezero II, deponij šljake i pepela Termoelektrane Tuzla, zbog toga ima tako neprirodnu plavu boju.

– Ova voda ima pH veći od 11, kao izbjeljivač – kaže Denis Žiško.

Uokolo, sva su stabla mrtva. Ljeti, kada temperature dosegnu 40 Celzijevih stupnjeva, prašina leti na sve strane.

– Ovaj pepeo sadrži mnogo teških metala – kaže profesor Abdel Đozić s Univerziteta u Tuzli, koji je proveo istraživanje o zagađenosti obližnjih voda i zemljišta.

– Uzorci uzeti na različitim dubinama pokazuju da koncentracije kadmija, olova, nikla i kroma premašuju dozvoljene standarde i do 340 puta. Ovi teški metali prodiru u zemljište i podzemne vode. Dakle, pogođen je cijeli lanac ishrane, a posljedice će se osjećati stotinama godina – dodaje.

Napuštene deponije polako je ponovno osvojila vegetacija. Nije poduzeta nikakva operacija sanacije zagađenja, pa tako ni dekontaminacije tla prepunog teških metala. Samo je prekriveno tankim slojem zemlje u cilju poljoprivredne eksploatacije. Nekoliko istraživanja koja su provele ekološke organizacije otkrilo je prisustvo kadmija i nikla daleko iznad preporučenih granica. Ovi teški metali imaju neizlječive posljedice na kosti i vitalne organe – jetru, slezenu, mozak – u kojima se akumuliraju, čak i u malim količinama.

Denis Žiško

– Još 2005. godine u studiji koju je financirala Evropska unija došlo se do zaključka da je na ovim nalazištima preopasno obavljati poljoprivredne aktivnosti – kaže Denis Žiško.

Unatoč tome, vlasti BiH ovih se dana nadaju da će napokon materijalizirati ono što predstavljaju kao “najveću stranu investiciju od kraja rata” – izgradnju novog bloka broj 7 u Termoelektrani Tuzla od strane Kine. Ovaj projekt, vrijedan više od 600 miliona eura, više puta je odgađan, ali energetska kriza oživjela je ideju, naročito nakon što se nekoliko zemalja članica Evropske unije, uključujući Njemačku, ponovno okrenulo lignitu. Taj je argument dovoljno jak da ušutka kritike zbog kašnjenja zelene tranzicije i ulaganja u obnovljive izvore energije na zapadnom Balkanu.

Blagodat za Bosnu i Hercegovinu, koja je i dalje jedna od deset zemalja svijeta najovisnijih o ugljenu. U 2020. godini čak 70 posto proizvodnje električne energije u BiH dolazilo je od ugljena. Ostatak se uglavnom dobiva od hidroelektrana izgrađenih u vrijeme Jugoslavije (27,5 posto). Usprkos nekim nedavnim investicijama, na energiju vjetra otpada tek 1,5 posto, dok solarna energija još uvijek predstavlja zanemariv iznos (0,3 posto).

– Zelena tranzicija će početi tek kada političari shvate kako da njome napune svoje džepove – šali se Denis Žiško.

– Vlasti su svjesne da će do nje naposljetku morati doći, ali žele je odgađati što je duže moguće zato što im se u ovom trenutku čini isplativijim održavati u funkciji četiri velike elektrane na ugljen nego uložiti u stotinu solarnih ili vjetroelektrana – dodaje.

Što se tiče štetnog utjecaja na životnu sredinu i zdravlje njihovih birača, to im, barem u ovom trenutku, očigledno nije prioritet.

*Objavu ovog istraživanja podržao je Journalismfund Europe