Jozefina Dautbegović

Izdvajamo

• U Vilenici sam prvi put slušao i kako Jozefina govori svoje stihove. To je činila bolje od svih učesnika, a i pjesme su joj bile najbolje. Tada mi je poklonila svoju tek objavljenu knjigu u Zagrebu "Božju televiziju". Te pjesme su bile za mene otkriće, njima se ona kod mene izdvojila od drugih pjesnikinja i pjesnika

Povezani članci

• Mostarski redatelj Bobo Jeličić apsolutni je pobjednik 60. Pule
• Klauški: Sanjali smo, nije pobjedila ljevica. Na vlasti su apologete Franje Tuđmana
• Hrvatima kucnuo čas međusobno se istrijebiti?
• Kad nesposobni pljačkaju: Sarajevski studenti uplatili preko 8 miliona KM za informacioni sistem koji ne radi
• Viktor Ivančić: Nema dobrog nacionalizma, on se mora smlaviti i nadvladati
• MASTERKLAS O NARODNOJ IGRI

Ako pjesnik nije nobelovac ili tako nekako, onda se njegove knjige i pjesme poslije njegove smrti sve manje objavljuju, a u pravilu se ne prevode na druge jezike. Tako zamru pa čekaju neki sudnji dan, da ožive. Izuzeci su rijetki, brojno skoro neznatni. Jedan od izuzetaka je pjesnikinja Jozefina Dautbegović.

Ona je umrla 27. novembra 2008, a u Italiji su joj poslije smrti objavljene dvije knjige stihova: La televisione di Dio (“Božja televizija”) 2009 i Il tempo degli spaventapasseri (“Vrijeme vrtnih strašila”). Prva je izišla u Trstu, godinu dana nakon smrti, a druga u Veneciji 2022. Prvu je knjigu prevela Ginevra Pugliese, a drugu Neval Berber. Prije smrti Jozefini Dautbegović nije bila objavljena nijedna knjiga u Italiji, a poslije smrti joj nije objavljena nijedna knjiga na jeziku na kojem je pisala, ni u Bosni ni u Hrvatskoj.

Jozefina Dautbegović, djevojačko Krajnović, rođena je u Bosni, u Šušnjarima kod Dervente, školovala se u Slavonskom Brodu, a radila je u Doboju. Iz Bosne je izbjegla u Hrvatsku 1992. U Doboju je uništeno sve što je imala, pa je s mužem Enesom došla u Zagreb, gdje je ostala do smrti. U Zagrebu je pisala pjesme koje su primjer za ono što se naziva egzilantska poezija, iako bi neki nacionalistički tumači poezije i pjesnika slasno odbacili oznaku egzilant za nekoga što je iz Bosne pobjegao u Hrvatsku: jer valjda Hrvat ne može biti u egzilu u Hrvatskoj. Svoj egzilantski život u Zagrebu pjesnikinja Dautbegović je proživjela u malim stanovima, posljednji od njih sam znao, majušna garsonijera u naselju Lanište.

Dobro se sjećam, bilo je to s večeri, u četvrtak 18. oktobra 2001. U jazz klubu Boška Petrovića Jack Hirschman me upitao poznajem li Jozefinu Dautbegović. Jedva, rekao sam. Vidiš ovu knjigu, kaže, i pokazuje mi jednu s naslovom Exclamations, gdje je umjesto l stavljen znak uzvika, Exc!amations. Vidim, Jack. E sinoć sam je dobio i danas pročitao sve pjesme u njoj. Autorica najbolje pjesme u cijeloj knjizi je ta Jozefina. Gledam, knjiga je posebno izdanje Mosta/Bridge i sadrži antologiju hrvatskog pjesništva (1975 – 1995) na engleskom, koju je načinio Tonko Maroević. Hirschman je izdvojio pjesmu, koju je preveo Miljenko Kovačićek, i držeći prst na listu rekao još i da je Jozefina najbolja pjesnikinja u toj knjizi. Evo te pjesme u originalu s naslovom “Prizor koji bi trebao zvučati utješno”:

Meni se zapravo ništa nije dogodilo
uspjela sam izići iz grada prije nego
što su zarobili moju žutu svilenu košuljicu
prije nego što su bajunetom skratili moje
predugačke suknje
koje ionako nisi volio zato što su skrivale koljena
Kažem ništa se nije dogodilo
Ali
ja još uvijek dršćem bosa na mokrom betonu
nekog logora
i mene više nikad nitko neće pronaći
Daleko od svega obavljam svakodnevne poslove
sasvim slobodna
Ali
u svakom me snu ponovno zarobe
dok se branim pokušavam pobjeći plačem
sve me boli toliko da se na javi
ne smijem pomaknuti
Kad nitko ne gleda pipajući tražim natekline
i brojim nokte na prstima dok se držim za rukohvat
u tramvaju
Normalno razgovaram smijem se pišem ljubavnu poeziju
jedem s tekom i redovito
Ali
ja ustvari sklupčana u kutu nekog logora bosa
na mokrom betonu plačem
Kad na TV prognozi najave pad temperature
sjeverni vjetar i snijeg u gorju
ja se uz vruć radijator tresem
zato što stojim bosa iznad jame na suhomrazici
i čekam da me prozovu
Dok ti telefoniram i dogovaram se za kavu
kojoj se radujem
vrlo precizno crtam rešetke na papiru
Mene nikad nitko više neće moći osloboditi
a ti mi kažeš spavaj ništa se nije dogodilo.

Kad sam god poslije vidio Hirschmana, pitao bi me viđam li Jozefinu. Kad danas o tome mislim, čini mi se da Jack nikad nije ni upoznao Jozefinu Dautbegović. Pitao me je o njoj i jula 2007. u San Franciscu. Kad je jednom pitao i Izeta Sarajlića, Izet mu je odgovorio kako je Jozefina njegova Bosanka i dodao da se u njenom imenu i prezimenu nalazi trag bosanske posebnosti: katolkinja udata za muslimana s begovskim prezimenom.

Jozefinu sam upoznao 2001. negdje u prolazu, ona i muž Enes bili su izbjeglice iz Bosne. Duže smo se vidjeli tek sljedeće godine, tri dana na književnim susretima u Vilenici. Tu je bio i pjesnik Tonko Maroević, koji je Jozefinine četiri pjesme uvrstio u “Uskličnike”. U Vilenici sam prvi put slušao i kako Jozefina govori svoje stihove. To je činila bolje od svih učesnika, a i pjesme su joj bile najbolje. Tada mi je poklonila svoju tek objavljenu knjigu u Zagrebu “Božju televiziju”. Te pjesme su bile za mene otkriće, njima se ona kod mene izdvojila od drugih pjesnikinja i pjesnika. A izdvojila ju je i blagost i strpljenost i strpljivost. Dobra duša, bez velikih riječi, bez kukanja i patetike, bila je kao i njene pjesme: jasna, svjesna i u časnom nastojanju da sebe dovede do izraza. Bila je osoba koja je imala šta da kaže, nije izmišljala svoj život i putovanja po dalekim morima, sve što je pisala, pisala je iz doživljenosti, proživljenosti i preživljenosti. Primjera je mnogo: Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret/ blago u Gospodinu/ putovnica postaje suvišna… Jedino što brine djecu iz Bosne jest SUDNJI DAN/ Doći će/ Bog je potvrdio svoju nazočnost/ i obećao ispoštovati odluke Haške konvencije. Dotle je došla duša koja je prvu od šest knjiga stihova naslovila “Čemerike”.

Bile su u Vilenici i dvije nezaboravne večeri nakon čitanja stihova, u društvu s Jakšom Fiamengom, za koga, dok ga nismo čuli, nismo znali kakav je pjevač. Možda je Jozefina bila prva koja je rekla, a svi smo se s time složili, da Jakšine pjesme koje Oliver Dragojević pjeva, Jakša pjeva bolje nego Oliver. Poslije smo Sanja i ja Jozefinu viđali, Sanja se i družila s njom. Jednom smo, juna 2003. bili nekoliko dana s njom i našom djecom u zamku Duino kraj Trsta, spavali smo svi u velikoj sobi kao u kakvom prihvatilištu, a danju hodali čuvenom Rilkeovom stazom. Još dva puta je bila u Trstu. Njene pjesme je tada čula pjesnikinja i anglistica Bianca Tarozzi. Ona će stajati iza objavljivanja obiju knjiga stihova Jozefine Dautbegović.

Bosanka Jozefina Dautbegović, djevojačko Krajnović, umrla je 27. novembra 2008. u Zagrebu. Smrt je došla neočekivano. Došla je s posla u svoju garsonijeru na Laništu, i srušila se. Krajem ljeta je dobila bolest lupus, to sam saznao od nje kad sam je krajem septembra sreo na uglu Ilice i Frankopanske, požalila se na tu nedaću, rekla mi je da se ne smije izlagati suncu i pokazala mi na svom nosu malu pocrvenjelu površinu koju je zvala leptir. Meni to nije izgledalo ništa ozbiljno, ali joj je taj leptir kasnije napao srce. Doktori su je pokušali spasiti i pomoću hipotermičkih sprava, nije uspjelo. Smrt sa 60 godina. Muž Enes će je nadživjeti nepunih pet godina. Oboje su ukopani u groblju Markovo Polje.

U dvjema knjigama Jozefininim, objavljenim u Italiji, nema nijedne od one četiri pjesme iz antologije “Uskličnici”, koje su osvojile Jacka Hirschmana. To je jasan znak da Jozefina ima dosta pjesama koje se sviđaju ljudima izvan jezika na kojem su napisane. Mislim da je Jack imao ideju da se Jozefinine pjesme objave u Americi. Pjesnik i izdavač Lawrence Ferlinghetti je bio Hirschmanov prijatelj, možda bi čuvena izdavačka kuća City Lights bila objavila pjesme Jozefine Dautbegović. One su pogodne za prevođenje, a dobro bi se bile uklopile i u izdavački program. Od prije dvije godine znamo da od toga neće biti ništa. Ni Hirschman ni Ferlinghetti više ne hodaju zemljom.

Novosti