Višak gostiju ili manjak pameti

Povezani članci

• Bravo Mary Ann Hennessey: Šefica ureda Vijeća Evrope uspjela izdejstvovati postavljanje spomenika civilnim žrtvama rata u Prijedoru
• Izložba “Rat sjećanja” u Tuzli
• Modne upute za proustaški slet: Dođite u crnoj “spitki”, čizmama i crnim hlačama s “đepovima”‘
• Duhovi Karađorđeva 23 godine poslije: Kako su Tuđman i Milošević spremali podjelu BiH
• Viktor Ivančić dobitnik nagrade „Miodrag Miško Vukmanović“
• Kako je smijenjen svemogući Bog

Ne vjerujem da je urednik makarskoga tjednika Ivo Ćurković, pišući svoj skromni uradak o ‘gostima koji su višak’, i pomisliti mogao da će, takorekuć, preko noći postati ‘glavna faca u gradu’. Štoviše, da mu je netko rekao da će nakon toga teksta, kojem se čak i u samome naslovu potkrala pravopisna greška (‘Turistička stvarnost koju moramo MJENJATI’), o njemu, od Zagreba do Sarajeva, raspravljati više ljudi negoli što Makarsko primorje uopće ima čitatelja, da će ga spomenuti i sam predsjednik Ivo Josipović, da će se od njega ograđivati i predsjednik strukovne organizacije Zdenko Duka, Ćurković bi mu zasigurno poručio da je lud.

Njemu, uvjeren sam, ni dan danas zapravo nije jasno što je u tom tekstu uopće problematično. Pa o tome o čemu on piše, branit će se možda pred nekim kritičarom, o tome ti, brale moj, bruji pola Makarske! Jel’ ‘rolling stonesi’ (Bosanci i Hercegovci, op. A. M.) dolaze autobusima na kupanje? Jes’, dolaze. Jel’ na ‘paradajz plaže’ sa sobom nose sve šta mogu ponit’? Nose. Jel’ pišaju u more? Jel’ 500 eura više od 20 ili 30? I, u čem je onda problem!?

E pa, problem je, za početak, u tome što uz takav način razmišljanja, brale moj, ‘u Makarsku i Makarske’ nikad ni neće doći oni koji bi trošili 500 eura dnevno. Nikad, pa možda ni tad! Jer možda od pojedinih gostiju hrvatski turizam uistinu nema neke veće koristi (barem ne one kratkoročne), no od takvih ‘domaćina’, kakvim se u svom tekstu pokazao imenovani urednik, isti taj turizam ne samo da nema ama baš nikakve koristi, nego, sasvim sigurno, dugoročno trpi znatne štete. No to je, barem se meni tako čini, ipak tek manji problem. Više od samoga teksta i moguće turističke štete koju bi on mogao prouzročiti dobronamjerne bi čitatelje ovoga i sličnih tekstova trebao zabrinuti duh koji progovara iz njega.

Uistinu, od prve do posljednje rečenice nigdje se, ama baš nigdje, ljude o kojima je riječ ne tretira kao ljudska bića. Pišući o, da apsurd bude još veći, svojim dojučerašnjim ‘zemljacima’ (sam je, naime, poručio da je i sam ‘iz tih krajeva’), autor ih naprosto tretira kao neku elementarnu nepogodu koju se, nažalost, ‘ne može izbjeći i eliminirati’. On u njima vidi svojevrsnu pošast koja tek ‘zauzima mjesto na plaži’, smeta onim ‘pravim’ gostima, ‘opterećuje komunalni sustav’, kao neku rulju koja ‘mokrenje obavlja u moru’. U njegovim očima, i on to ni ne pokušava sakriti, gosti koji dolaze u Makarsku naprosto vrijede onoliko koliko su spremni potrošiti: ‘Bolji je jedan gost koji će dnevno ostaviti 500 eura nego njih deset koji će ostaviti po 30 eura ili njih nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze iz BiH na jednodnevne izlete’, zaključit će naš vrli urednik, i ostati živ.

Istini za volju, stavove slične njegovima proteklih smo godina nebrojeno puta čuli. Tko se od nas toliko puta nije susreo s tim vječnim kukanjem i prikrivenim nezadovoljstvom što nam na ‘naše more’ dolaze tamo neki Mađari i Slovaci, koji su do jučer ‘kruha bili gladni’? Nama su, ovako lijepima i pametnima, čak i Nijemci nekako tvrdi i škrti, za razliku od nekih Talijana i novopečenih Rusa. Jučer su, tako, skoro pa nepoželjni gosti bili ‘Česi s punim prtljažnicima’, danas eto i ‘Bosanci u autobusima’, a sutra će na plaži, valjda, nepoželjni postati i domaći kontinentalci, a na kraju i mjesni ‘nepotrošači’?

Ne znam kako vama, no meni je to svođenje turizma isključivo na zaradu, a ljudi na potrošače, naprosto zastrašujuće. Naravno da je i zarada bitna, no zar prirodne ljepote služe samo zato da bi se zaradilo na njima? Što je lošega u tome da more i druga ‘javna dobra’ budu i ostanu dostupna i onima koji si ne mogu priuštiti skupe hotele i restorane? Zar i djeca siromašnijih roditelja ne bi smjela iskusiti čari ljetnih radosti? I zar nas od tih, nerijetko i zanimljivih, susreta sa svim tim ljudima i narodima zanima jedino dubina njihovih novčanika?

Nažalost, teško se oteti dojmu da logika profita sve više dominira i izvan turističkoga konteksta, kako su odnosi među državama, narodima, pa i svakodnevni odnosi među pojedincima sve češće svedeni samo na najobičniju korist. No ta logika, isto je tako sve jasnije, ne dovodi do blagostanja ni pojedince ni narode. Što mu više robujemo, tog toliko žuđenog novca nekako sve