ENG
‘Dobre komšije uvijek priteknu u pomoć’: Život u ratu u selu nedaleko od Harkiva
Autor/ica 👤Polina Morozova
Povezani članci
foto: rfe-rl
Piše: Polina Morozova
Vira Levadna i Nina Podrepna dijele istu seosku ulicu u svom uglu istočne Ukrajine, sjeveroistočno od glavnog grada regije Harkiv.
Prije nego što je u februaru 2022. započela ruska invazija u punom obimu, njih dvije bile su samo komšinice. Jedanaest mjeseci kasnije, kažu da su ih ruska okupacija, teško granatiranje i život bez grijanja i struje učinili sličnijim porodici, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
“Kako kažu: ‘Ne kupuješ samo kuću, kupuješ i komšije'”, rekla je Podrepna za Karent tajm (Current Time) dok je hodala svojom blatnjavom ulicom prema kući Levadne i njenog supruga Jehora.
“Jer rodbina je daleko, ali komšije su blizu. A ako imaš dobre komšije, oni će uvijek priteći u pomoć.”
Prije invazije, njihovo selo bilo je dom hiljadama ljudi, ali sada ih je tu vrlo malo, uključujući i ove dvije penzionerske porodice.
Oni su sada jedini stanovnici njihove ulice ovdje na periferiji Harkiva, grada koji je prvi put doživio oružano nasilje 2014., kada je Moskva okupirala Krim i kada su separatisti koje podržava Kremlj preuzeli kontrolu nad velikim dijelovima istočne Ukrajine.
Nakon što je 24. februara započela ruska invazija, selo Cirkunji, koje se nalazi samo 15 kilometara od ruske granice, bilo je još nesretnije.
Granatirani sa svih strana
Podrepna se našla pod okupacijom zajedno sa svojom odraslom djecom i unucima. Nisu mogli pobjeći iz sela, kaže ona, pa su nastojali što manje izlaziti van kuće kako ne bi privukli pažnju ruskih okupatora.
Jednom, kada je ruska vojska došla u njihov dom da provjeri njihove dokumente, uplašili su se nadolazeće ukrajinske paljbe te su se sklonili u podrum Podrepnijevih.
“Tada (vojnici) nisu ni pregledali dokumente”, rekla je, “uplašili su se, otišli niz ulicu i nisu išli ni kod koga drugoga”.
Levadnijevi kažu da su jedva imali vremena da se urazume prije nego što su ruske trupe ušle u njihovo selo.
Gas i struja su isključeni prvog dana invazije. Nakon toga su svu hranu kuhali na otvorenoj vatri.
Podrepnijevi su se cijelo vrijeme grijali starom peći, dijelom zahvaljujući Podrepninom dugogodišnjem insistiranju da bi jednog dana mogla biti korisna. “A sada je korisna”, rekao je njen suprug Viktor. “Bez toga ne bi bilo načina.”
Ruske snage redovno su granatirale grad Harkiv s ove i drugih obližnjih lokacija prije nego što su bile prisiljene na povlačenje usred ljetne protuofanzive ukrajinskih snaga.
Čim je ruska vojska potisnuta iz Cirkunja, kažu, trupe koje su odlazile počele su granatirati samo selo. “Cijelu noć gledaš, gledaš – a onda bi se činilo da se stvari smiruju”, prisjetio se Jehor granatiranja. ” Bilo je teško, veoma, veoma teško.”
Zaštita životinja
U početku, nakon što je selo oslobođeno, nije bilo uključivanja gasa i struje. Činilo se da su sve linije bile prekinute, a mnoga područja bila su minirana. Granatiranje se nastavilo cijelo ljeto, kažu.
Volonteri su im donijeli punjače na solarnu energiju koji su se pokazali vitalnim, kaže Levadna, pokazujući na punjač koji još uvijek stoji pored prozora.
Nakon što je gas konačno uključen, seljani s modernim bojlerima koji su zahtijevali struju još uvijek nisu mogli lako zagrijati vodu.
Jehor pokazuje šporet Levadnijevih u njihovom zidanom dvorištu. “Za vrijeme (okupacije) ovdje smo kuhali za sebe, ali sada je to za pse: masnu kašu”, rekao je. “Kupujemo kosti, kuhamo temeljac.”
Od početka rata, dvije porodice pružile su zaštitu životinjama.
“Sada su naše”, rekla je Levadna o tri mačke koje su jele iz metalnih zdjelica pokraj nagnutog separea za životinje. “Došli su iz tuđih dvorišta koja su bila napuštena.”
Jehor svečano napominje da ove godine sa suprugom dočekuje 50. godišnjicu braka, ali dodaje da neće slaviti.
Još uvijek drže madrac u vlažnom, hladnom podrumu pored kuće, gdje su proveli mnoge noći, sjedeći i čekajući da granatiranje prestane.
Za svaki slučaj, kažu.
Autor/ica 👤Polina Morozova
