Tomislav Jakić: Ovo je rat kakvome još nismo svjedočili i sve je, nažalost, moguće pa i “scenarij sudnjega dana”

Izdvajamo

• Trebao bi biti i bolji i pravedniji od ovoga sadašnjega. Svjesno govorim u kondicionalu, jer kakav će biti novi svjetski poredak, to – mislim – nitko ne zna. Lako je moguće da nam predstoji razdoblje diktatura, autoritarnih režima zaogrnutih plaštem demokracije, da nam predstoji neka nova vrsta blokovske podjele, pa tek nakon toga – ako sve to preživimo, naravno – jedan zaista bolji svijet, svijet ravnopravnih odnosa, tolerancije, razumijevanja i suradnje.

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: Kako se ovoga nismo sjetili?
• „Domoljubna“ politika mržnje, podjela i razdora
• Uhićen zapovjednik Hrvatske kopnene vojske Mladen Kruljac
• U Poznanju održana debata o jezicima i identitetima
• Bibaj
• Roko Markovina: DON’T FORGET- BUT DO FORGIVE, FOREVER, ili „Ljudska molitva“

Foto: šg

O ukrajinskom ratu i rizicima njegove eskalacije razgovaramo s doajenom našega vanjskopolitičkog novinarstva Tomislavom Jakićem. Bivši savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, Jakić već više od pola stoljeća prati i analizira globalna zbivanja, a i u svojoj 80. godini redovito piše političke kolumne za mostarski portal Tačno.net.

Intervju uz dozvolu prenosimo iz Slobodne Dalmacije

Od početka ruske agresije na Ukrajinu strahuje se da bi taj rat mogao eskalirati i proširiti se na ostatak Europe ili čak dobiti nuklearnu dimenziju. Njemačko slanje tenkova Ukrajini još je pojačalo te strahove. Je li time konačno prijeđena ruska “crvena linija” ili bi rat mogao ostati u postojećim okvirima?

– Ne, rat sasvim sigurno neće ostati u postojećim okvirima, on će eskalirati, kao što – uostalom – eskalira svih ovih proteklih mjeseci. Mi, što će reći – javnost, i to ne samo u Hrvatskoj, naprosto smo se privikli na to da rat traje, da svako malo netko prijeđe nečiju crvenu crtu, pa da onda ipak ide dalje i žešće; privikli smo se i na spominjanje nuklearnog oružja, a što je najopasnije prihvatili smo floskulu zapadne propagande kako Rusija samo blefira kada, nikada doduše direktno, spominje i mogućnost upotrebe toga oružja.

Vi ne mislite da Rusija blefira?

– Ne mislim. Naprotiv, mislim da će, dođe li do toga da joj iz ovih ili onih razloga zaprijeti poraz u klasičnom ratu, upotrijebiti taktičko nuklearno oružje. Najavu takvog razvoja vidim u upozorenju Kremlja da će upotrebu granata s osiromašenim uranom na ukrajinskom bojištu, a takve granate imaju tenkovi što ih se Zapad sprema poslati u Ukrajinu, smatrati uvođenjem u rat nuklearnog oružja.

Njemački kancelar Olaf Scholz u srijedu je u Bundestagu izjavio da nema matematičke sigurnosti gdje počinje opasnost od eskalacije. Kako to komentirate?

– Scholz je jedna tragična figura. Preuzeo je funkciju kancelara u okolnostima koje bi tražile čovjeka bitno drugačijeg formata od njegova.

Ne znam je li svjestan pogubnosti politike što je vodi, mada s oklijevanjem, ali očito je kako nema snage oduprijeti se pritisku kako Sjedinjenih Država, tako i svojih koalicijskih partnera, Zelenih i Liberala, oporbene Kršćanske demokrate da i ne spominjem. On, sasvim sigurno, neće spriječiti novu eskalaciju rata, koliko god ponavljao kako ne želi uvesti Njemačku u rat s Rusijom.

Koji bi događaj bio presudan za širenje rata? Je li to slanje zapadnih aviona Kijevu, ulazak NATO pješadije u Ukrajinu ili nešto treće?

– Ne znam. Ukrajina se na tenkovima neće zaustaviti, sada već traže i borbene zrakoplove. Pješadija NATO zemalja u državi koja nije članica toga saveza bio bi sigurno prvi korak prema otvorenom ratu između Rusije i Atlantskog pakta.

Hoće li prethodno Rusija možda raketirati skladišta s teškim oružjem namijenjenim Ukrajini u nekoj NATO zemlji, hoće li čekati da transporti s tim naoružanjem uđu u Ukrajinu, hoće li izbombardirati ukrajinske aerodrome i željeznička čvorišta, da spriječi dalje slanje oružja vladi u Kijevu, sve su to otvorena pitanja. Ovo je rat kakvome još nismo svjedočili i sve je, nažalost, moguće. Pa i “scenarij sudnjega dana”.

Hoće li slanje njemačkih tenkova u Ukrajinu ruska propaganda iskoristiti za podsjećanje svojih građana na Drugi svjetski rat i njemačke tenkove koji su preko Ukrajine išli na Moskvu? Neki misle da bi to moglo još znatno povećati proratno raspoloženje u Rusiji?

– Ruska i politika i propaganda to već rade. To je paralela što se upravo nudi da bude iskorištena s time da je vrlo pogodna za homogenizaciju stanovništva Rusije. I sasvim sigurno da će najava dolaska njemačkih tenkova, makar i s ukrajinskom posadom, samo podići podršku i Putinu i ratnoj opciji u Rusiji.

Nedavno ste gostovali u HTV-ovoj emisiji “Razgovor s razlogom”, gdje ste rekli da ukrajinski rat prijeti eskalacijom nesagledivih razmjera. Koliko su toga svjesne europske političke elite?

– To je pitanje što ga sâm sebi postavljam iz dana u dan. Nemam nikakvih iluzija o državničkim formatima jedne Ursule von der Leyen, jednoga Jensa Stoltenberga, pa ni Macrona, ili Scholza, a ove na domaćem terenu ne vrijedi ni spominjati. Ipak, pitam se jesu li svi ti ljudi zaista toliko glupi, jesu li do te mjere žrtve vlastite propagande, pa da vjeruju u ono što govore?

Je li moguće da nisu svjesni mogućih posljedica politike što je vode? I uvijek kada se to pitam na umu su mi riječi nekadašnjeg američkog ambasadora u Moskvi, koji je neposredno nakon početka ruske invazije rekao: “Ako je postojao rat kojega je bilo lako izbjeći, onda je to ovaj.

Trebalo je samo reći da će Ukrajina biti neutralna i da nikada neće ući u NATO.” Zar je to zaista tako teško razumjeti? Odnosno, što je tu nerazumljivo?

Rekli ste tada da ruska agresija na Ukrajinu predstavlja kršenje međunarodnog prava i suvereniteta neovisnih država, ali i da su isti principi pogaženi i kad je “koalicija voljnih” na čelu sa SAD-om ušla u Irak, kad je NATO ušao u Afganistan i kad je zapadnom intervencijom srušen libijski režim. Zašto u tim slučajevima nismo imali ni približnu reakciju politike i medija kao u aktualnom slučaju ruske agresije?

– Zato što Zapad savršeno vodi medijski rat. Zato što mu uspijeva javnosti nametnuti svoju sliku događaja, mada ta slika u pravilu itekako odudara od stvarnosti. Zato, napokon, a to je u srži svega, što je Zapad svojoj javnosti uspio – a to nije od jučer – ‘prodati’ priču o tome kako smo ‘mi’, Zapad dakle, oni dobri, a kako su ‘oni drugi’, barbari s Istoka – loši.

I po oprobanom receptu iz svih filmova o Divljem zapadu ‘dobri’ moraju pobijediti ‘loše’. Čak i onda, kada i sami, na putu do pobjede čine neke loše stvari.

Ili, drugim riječima: ‘našima’ se gleda kroz prste, a ‘one druge’ sprječava se, posve nedemokratski, da sa svojom slikom događaja dopru do građana u zapadnim zemljama. I to prolazi, s time da ste u vrijeme vijetnamskog rata imali masovne antiratne demonstracije širom zapadnih zemalja, dok se danas u tim istim zemljama gotovo na prste jedne ruke mogu nabrojiti oni koji dobiju šansu ne da se javno usprotive ratu, nego da kažu kako treba stvarati preduvjete za mir.