Putinov rat? Ako je i bio, sada više nije

Izdvajamo

• Hoće li, međutim, radikalizirani dio ruskog i političkog i vojnog vrha pristati na tako nešto, ili će i oni početi maštati o nekoj pobjedi nad Zapadom na bojnom polju, na to je pitanje nemoguće odgovoriti. Ali ga je logično postaviti. Kao i ono koliki je, makar i samo politički, utjecaj Vladimira Putina na rat koji je počeo kao ‘specijalna vojna operacija’ sa ciljem demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine.

Povezani članci

• Milanovićev Gloria mundi
• Bogat program obilježavanja 70 godina ZAVNOBIH-a bez podrške države
• U subotu prosvjed u Zagrebu sa zahtjevom da Hrvatska raskine “vatikanske ugovore” jer negiraju odredbu njezina Ustava
• Kako revizionisti izmišljaju da su žene i djeca iz Đakova ubijani u Auschwitzu
• ŠEST OSOBA U PRITVORU ZBOG ISTICANJA FAŠISTIČKIH SIMBOLA U BLEIBURGU
• Puljak: „Split će biti glavni grad promjena u Hrvatskoj“

Foto: šg

Pokušamo li  priču o ‘Putinovom ratu’ koji to više nije završiti nekim koliko-toliko suvislim zaključkom, mogli bismo – neopterećeni propagandom bilo koje strane i pouzdajući se u ono što je očito i u zdravu logiku – reći sljedeće: činjenica da rat što ga Rusija vodi u Ukrajini više nije ‘Putinov rat’ ne čini ga nimalo manje opasnim. Činjenica da neki ključni ‘igrači’ na Zapadu i dalje guraju u nastavak rata do ‘pobjede nad Rusijom’, koliko god ta pobjeda bila krajnje nevjerojatna, potvrđuje slutnje da će rat biti nastavljen, ali da će oni koji ga vode (što se ne odnosi na Ukrajince, mada oni ginu!) nastojati da se to odvija u kontroliranim uvjetima.

Praktično od samoga početka ruskog vojnog upada u Ukrajinu, zapadna propaganda govori o ‘Putinovom ratu’ s jasnim ciljem da rat poistovjeti s osobom ruskog predsjednika i da tako olakša ‘identificiranje’ krivca za rat i opravdanje za traženje da ga se proglasi ratnim zločincem i izvede pred međunarodni sud.

Uz već mnogo puta ponovljeni ceterum censeo, naime da je Rusija napala Ukrajinu, kršeći time norme i međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda, tek napomena kako je i onima na Zapadu koji su lansirali krilaticu o Putinovom ratu vjerojatno potpuno jasno da izvođenje ruskog predsjednika pred neki, bilo koji, međunarodni sud spada u domenu ‘wishfull thinking’ (zamišljanja onoga što bi netko želio, ali tek zamišljanja).

Druga je stvar, međutim, sa sadržajem te sintagme. Putinov rat? Da, to ima smisla ako se pođe od činjenice da je ruski predsjednik ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Ruske Federacije, kao i da je on bio taj koji je u ne jednome od svojih javnih istupanja obrazlagao kako historijat rusko-ukrajinskih odnosa, tako i ulogu Zapada u njihovom pogoršanju, pa sve do stvaranja stanja u kojemu je Rusija, pozivajući se na pravo akcije u slučaju ugrožavanja vlastite sigurnosti, vojno upala u Ukrajinu.

Od kraja veljače/februara ove godine mjesecima se činilo, a očito je i bilo tako, da je Putin taj koji diktira tempo rata, zadaje i mijenja ciljeve intervencije, ukratko da doista igra ulogu što je opravdavala propagandni slogan o ‘Putinovom ratu’. Sve to vrijeme na Zapadu su se uporno ispredale i propagandne priče o rastućem nezadovoljstvu u Rusiji koje će, tvrdilo se, dovesti do rušenja Putina s vlasti, pa i – u nekim smjelijim predviđanjima – do raspada Ruske Federacije za koju su neki ne baš anonimni protagonisti na američkoj političkoj sceni otvoreno izjavljivali kako ‘nije pošteno da je tako velika i da gospodari tolikim prirodnim bogatstvima’.

Antiratnih demonstracija je, doduše, bilo, režim je na njih reagirao nimalo blago, no očekivani val nezadovoljstva Rusiju nije zapljusnuo, pa tako nije ugrozio ni Putinov položaj. Nitko od onih koji su na Zapadu priželjkivali i najavljivali takav scenarij, a jednoga će se dana možda pokazati i da su izravno radili na njegovom realiziranju, očito nije uzeo u obzir jedno drugo nezadovoljstvo, potencijalno mnogo opasnije ne samo za Putina, nego i za Zapad.

Mislimo pri tome na nezadovoljstvo ruskog vojnoga vrha prisiljenoga voditi rat s nedostatnim snagama, trpiti poraze, makar i samo lokalnog karaktera, od protivnika kojega se smatralo inferiornim, a pri tome političkim odlukama biti ograničen u postavljenim ciljevima. Generalima i njihovim istomišljenicima, nazovimo ih ruskim ‘jastrebovima’, sve se manje sviđao ‘Putinov rat’ i sve su više željeli preuzeti stvar u svoje ruke; ne da bi rat prekinuli, nego da bi ga vodili do ostvarenja ciljeva što ih oni vjerojatno vide kao ‘konačnu pobjedu’ u ratu sa cjelokupnim Zapadom, što se vodi na teritoriju Ukrajine.

I taj se tihi ‘udar’ dogodio, rat je prestao biti ‘Putinov rat’. Dogodilo se to pred očima cijeloga svijeta, a da to nitko ili nije primijetio, ili se nije usudio primijetiti; jer, tiho ‘razvlašćivanje Putina’ opovrgava sve što je Zapad priželjkivao i predviđao.

Neposredno nakon napada ukrajinskih snaga na impozantni most što povezuje Rusiju s Krimom, ruske su snage pokrenule do tada neuobičajeno jake i sveobuhvatne napade na ciljeve širom Ukrajine. Tri ili četiri dana nakon njihovog početka Putin je izjavio kako je to bio odgovor na napad na Krimski most i kako ‘nema potrebe’ (dodao je ‘za sada’) za nastavljanjem takvih napada. I što se dogodilo?

Napadi su nastavljeni idućega dana i traju sve do danas. S očitim ciljem uništenja nekih 70% energetske infrastrukture, nakon čega zemlja izvrgnuta takvim napadima ostaje praktično paralizirana. Nikakve pošiljke oružja sa Zapada ne bi tu više pomagale i režim u Kijevu bio bi prisiljen tražiti prekid vatre, sada pod uvjetima koje bi diktirala Moskva. Nastavljanje napada i nakon Putinove izjave kako za tako nešto ‘nema potrebe’ jasna je potvrda razvlašćivanja vrhovnog zapovjednika u toj njegovoj ulozi.

‘Putinov rat’ već nekoliko tjedana, dakle, nije rat ruskog Predsjednika, nego rat ruskih generala i tvrdolinijaša, rat onih koji će se najprije željeti osvetiti za poraze pretrpljene za vrijeme ‘ograničenog rata’ u kojemu su se mijenjale i strategija, i taktika, i neposredni vojni ciljevi, ali u kojemu je ruska strana – svim zapadnim propagandnim pričama usprkos – evidentno nastojala broj civilnih žrtava (to je ono što Zapad zove kolateralnim žrtvama) svesti na minimum; i razaranja ograničiti na ono što je bilo nezaobilazno za ostvarivanje zadanih ciljeva. Sada će na ruskoj strani takvih obzira biti znatno manje, mada je broj ubijenih i u tekućim napadima iznenađujuće malen, uzme li se u obzir intenzitet napada.

Zvuči cinično, pa stoga traži objašnjenje. Reći da je broj ubijenih iznenađujuće malen naprosto je konstatiranje, na osnovi objavljenih podataka, činjenice koja govori kako ruska strana tamo gdje upotrebljava oružja visoke preciznosti udara na strateške ciljeve, a ne tuče neselektivno, kao što su – na primjer – radili Saveznici u Drugom svjetskom ratu spuštajući ‘tepihe’ bombi na njemačke gradove. Treba samo usporediti broj žrtava tih bombardiranja s brojem žrtava ruskih napada raketama i dronovima i bit će jasno o čemu govorimo.

Kakve su moguće i predvidive posljedice toga što je ‘Putinov rat’ sada postao rat ruskih generala i ‘jastrebova’ (bila to famozna formacija Wagner ili netko drugi)? Prva je, već i sada evidentna, posljedica drastično pogoršanje situacije milijuna ukrajinskih građana koji u uvjetima nadolazeće zime ostaju bez struje, često i vode, bez grijanja, a sve češće i bez mogućnosti korištenja zdravstvene zaštite. Hoće li to utjecati na vođenje rata? Malo je vjerojatno. Hoće li to pogoršati ne samo poziciju Ukrajine kao ‘strane u ratu’, nego i poziciju Zapada na čelu sa Sjedinjenim Državama u ratu što ga Ukrajina vodi kao njihov ‘predstavnik’? Vrlo vjerojatno hoće.

Hoće li to poljuljati položaj režima u Kijevu i navesti ga na poduzimanje krajnje riskantnih poteza? Nije isključeno. Pri tome imamo u vidu inzistiranje Zelenskog na još više i još ofanzivnijeg zapadnog oružja, jer je – tvrdi on – na Poljsku pala ruska raketa, mada Zapad (uključujući američkog predsjednika) kaže suprotno, naime da je bila riječ o ukrajinskoj raketi A ne zanemarujemo ni pojačano granatiranje najveće nuklearke u Evropi koju pod svojom kontrolom drže Rusi. Povjerovati pak u to da Rusi sami sebe granatiraju, može samo nepopravljivi naivac, ili ‘vjernik’ u propagandnu sliku rata.

Dakle, nije nerealno pretpostaviti (naglašavamo: pretpostaviti) da bi Zelenski bio sklon insceniranju nuklearnog incidenta što bi ga pripisao Rusima, ne bi li Zapad uvukao u izravni sukob s Rusijom, bez obzira na šire posljedice. No, kontakti Washingtona i Moskve na razini šefova obavještajnih službi i savjetnika za sigurnost šefova država kao da upućuju na zaključak da u Americi barem neki počinju shvaćati kako produljivanje i intenziviranje rata samo povećana opasnost od njegovog nekontroliranog prelijevanja iz ukrajinskog ratnog poprišta najprije na Evropu, ali onda i na Sjedinjene Države.

Je li smirivanje situacije, prekidanje ratnih operacija i stvaranje platforme za pregovore koji bez sudjelovanja Sjedinjenih Država ne bi imali nikakvog smisla, još moguće, teško je reći. S time da je naglasak na ‘još’. Vrijedi se sjetiti ožujka/marta ove godine kada su Ukrajina i Rusija pregovarale i bile blizu dogovora o zaustavljanju rata, pa i stvaranju uvjeta u kojima on ne bi bio obnovljen. Tada, kada je to još bilo moguće, Zapad je ‘ohrabrio’ (ili mu je naredio?) Zelenskog da prekine pregovore i nastavi rat. Sada iz nekih dijelova američke administracije dolaze glasovi koji upozoravaju na potrebu prekidanja rata, odnosno glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova kaže kako je nerealno očekivati rasplet na bojnom polju.

U isto vrijeme, međutim, američki ministar obrane tvrdi kako je Ukrajina ‘u puno boljem stanju’ od Rusije za nastavljanje rata u zimskim uvjetima i ne preza od toga da otvoreno nazove Rusiju ‘našim protivnikom’. Jasnije potvrde da Ukrajina ratuje za američke potrebe jedva da može biti. A ratoborni glavni tajnik Atlantskog pakta i dalje zove u ‘križarski rat’ do pobjede nad Rusijom.

Pokušamo li  priču o ‘Putinovom ratu’ koji to više nije završiti nekim koliko-toliko suvislim zaključkom, mogli bismo – neopterećeni propagandom bilo koje strane i pouzdajući se u ono što je očito i u zdravu logiku – reći sljedeće: činjenica da rat što ga Rusija vodi u Ukrajini više nije ‘Putinov rat’ ne čini ga nimalo manje opasnim. Činjenica da neki ključni ‘igrači’ na Zapadu i dalje guraju u nastavak rata do ‘pobjede nad Rusijom’, koliko god ta pobjeda bila krajnje nevjerojatna, potvrđuje slutnje da će rat biti nastavljen, ali da će oni koji ga vode (što se ne odnosi na Ukrajince, mada oni ginu!) nastojati da se to odvija u kontroliranim uvjetima.

Hoće li, međutim, radikalizirani dio ruskog i političkog i vojnog vrha pristati na tako nešto, ili će i oni početi maštati o nekoj pobjedi nad Zapadom na bojnom polju, na to je pitanje nemoguće odgovoriti. Ali ga je logično postaviti. Kao i ono koliki je, makar i samo politički, utjecaj Vladimira Putina na rat koji je počeo kao ‘specijalna vojna operacija’ sa ciljem demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine.

Pitati, mada pitanja ostajala bez odgovora, ima itekako smisla. Baš kao što ima smisla ne zatvarati oči pred činjenicama; i na temelju činjenica – razmišljati, i to vlastitom glavom.

Danas to ima smisla i potrebno je možda više nego ikada.