Osnivač logora, u kojem su ubijani i mučeni Bošnjaci, u Gradskom vijeću Beograda

Povezani članci

• Obilježavanje godišnjice zatvaranje logora Heliodrom 19. marta
• Krah diplomatske agresije: Vijeće EU ni riječi o “ugroženosti” Hrvata
• Da li je konačno vrijeme za preispitivanje?
• Magazinović pisao Čoviću: BiH treba pomoći Hrvatskoj da prestane kršiti ljudska prava
• Novi protesti povodom smrti Davida Dragičevića u Banjaluci
• SAD: Rusija tajno finansirala DF u Crnoj Gori i Dodika u BiH

Svetozar Andrić svjedoči u korist odbrane tokom suđenja Ratku Mladiću, Hag, Holandija, 28. april 2015. Foto: Goran Jungvirth- TV screen foto

Svetozar Andrić, bivši general u Vojsci Republike Srpske (VRS), izabran je u Gradsko vijeće Beograda, iako protiv njega pred tamošnjim pravosuđem postoji krivična prijava za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (BiH) tokom rata devedesetih godina.

Prijavu je još 2018. godine Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije podnio Fond za humanitarno pravo.

Iz Fonda kažu za Radio Slobodna Evropa (RSE) da od Tužilaštva, na pitanje o tome u kojoj je fazi slučaj, dobijaju samo uopštene odgovore – da oni “postupaju po krivičnoj prijavi”.

Andrić, koji je većim dijelom rata bio komandant Birčanske brigade VRS, te je u njegovoj nadležnosti bilo nekoliko opština na istoku BiH, prema navodima Fonda je 1992. naredio “iseljavanje” Bošnjaka iz Zvornika.

Tada je više od 10.000 Bošnjaka napustilo ovaj grad na obali Drine i okolna mjesta.

Andrić je iste godine naredio osnivanje logora Sušica, kroz koji je prošlo preko 8.000 ljudi, a ubijeno ih je više od 1.600.

RSE nije uspio stupiti u kontakt sa Andrićem. U Gradskom vijeću Beograda smo dobili informaciju da još uvijek nije počeo da radi, te da trenutno nemaju njegov mail ili kontakt telefon.

Vladajuća koalicija u Beogradu, koju predvodi Srpska napredna stranka (SNS) i aktuelni gradonačelnik, bivši vaterpolista Aleksandar Šapić, predložila je Andrića za Gradsko vijeće, a njegov izbor je zvanično potvrđen 18. avgusta.

Gradsko vijeće Beograda je organ gradske vlasti koji usklađuje funkcija gradonačelnika i Skupštine grada i vrši kontrolno-nadzornu funkciju nad radom Gradske uprave.

O kakvom se logoru se radilo?

Logor Sušica na području Vlasenice na istoku BiH, osnovan je u maju 1992. godine i postojao je do kraja septembra iste godine.

Da je logor osnovan po Andrićevoj naredbi utvrđeno je tokom suđenja Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske u Haškom tribunalu, kada je dokument o osnivanju kao dokaz predočio jedan od haških tužilaca.

U naredbi se navodi da logor treba “obezbijediti u duhu međunarodnih pravila”, te da se zabranjuje samovoljno donošenje odluka o fizičkoj likvidaciji zarobljenika.

Logor se nalazio u šumovitom području, a koristio je lokalne skladišne objekte.

Prema zvaničnim podacima, kroz ovaj logor je prošlo više od 8.000 Bošnjaka iz Vlasenice i okoline, a prema Međunarodnom komitetu crvenog krsta, u i oko Sušice je ubijeno 1.617 ljudi.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je Dragana Nikolića zvanog “Jenki”, komandanta logora Sušica, 2005. godine osudio na 20 godina zatvora zbog ubistava, silovanja i mučenja logoraša.

Andrić je, kao svjedok odbrane na suđenju Ratku Mladiću 2015. godine, tvrdio da je logor Sušica bio azil, te da su logoraši sami dolazili tamo “zbog njihove sigurnosti”.

Bivši logoraši za RSE svjedoče o tome šta su prošli u ovom logoru, ali i u okolini Vlasenice.

Izgubio oca, brata i ujaka

Damir Kičić je imao 13 godina i živio je u Vlasenici kada je počeo rat.

Tu su mu ubijeni stariji brat Galib, otac Munib i ujak Mujo. Očeve posmrtne ostatke nikada nije pronašao. Danas živi u Beču.

U ispovijesti za RSE, prisjeća se da je Vlasenica već u aprilu 1992. okupirana, te da se život normalno odvijao 20-ak dana, dok je tu bio Novosadski korpus bivše JNA.

Kasnije, kaže, ovaj korpus se povukao, a sve su preuzeli mještani, i “tad počinju odvođenja, ubistva, napadi na sela oko Vlasenice koja su etnički bila muslimanska”.

Pokušali su da pobjegnu iz Vlasenice, ali nisu uspjeli.

“I mi smo pokušali u maju mjesecu da izađemo kolektivno iz Vlasenice, međutim bila je prevelika gužva, nije bilo dovoljno autobusa, i onda smo se vratili i cijelo vrijeme bili u kući”, prisjeća se Kičić.

Krajem avgusta 1992, automobil je došao pred kuću sa dvojicom muškaraca koji su tražili da se njegov otac i stariji brat jave u logor.

To su odbili, pa su prespavali u susjednoj kući, kod ujaka. Te noći je automobil opet došao.

“Došli su do naše kuće, galamili ‘otvaraj vrata’, ‘pobićemo vas ako ne otvorite’, međutim nikog nije tu bilo. Razvalili su vrata, ušli su u kuću, pokušali da je zapale, ali se srećom vatra ugasila”, priča Kičić.

Preko noći, sjeća se dalje, cijela porodica je kroz dvorišta pobjegla u stričevu kuću, 600-tinjak metara daleko. Nakon nekoliko dana, došli su po njegovog oca i odveli ga na ispitivanje. On je otišao sa njim, i čekao ga ispred policijske stanice.

“Otac je izašao, meni je rekao samo ‘hajde ti kući’, on je sjeo sa ovom dvojicom, otišao, i od tada mu se gubi svaki trag. Nedugo zatim su došli po dajdžu (ujaka)”, kaže Kičić.

Odlazak u logor

Sredinom septembra, prisjeća se Kičić, čula se pucnjava po Vlasenici, i to u ulicama u kojima su živjeli Bošnjaci. Kasnije je i sam završio u logoru Sušica.

Kaže da “Andrić priča gluposti”, te da niko ne bi dobrovoljno došao u taj logor.

“Termin logor možemo koristiti po našem, ali to je bila po meni, hala zatočeništva. Jer logor, kada prevode stranci, logor drugi termin dobija. To je bio objekat zatočeništva. Niko tu nije dobrovoljno došao. Ko je budala da dođe dobrovoljno, zbog čega?”, pita se Kičić.

Kada je on došao u logor, tu je već bilo između 300 i 400 ljudi.

“Tu sam ja proveo samo noć, ali bilo je užasno. Spavate na betonu, nemate ništa da se pokrijete, nemate ništa da stavite ispod glave, ne možete vršiti nuždu, u ćošku su bile dvije kante gdje su vršile se nužde, nemate vode, nemate struje, nemate ništa. Ništa. To je klasično zarobljeništvo”, rekao je Kičić.

Prisjeća se da se “dešavalo naveče da otvore vrata, izvedu neke, pretuku ih vrate ih krvave, onda otvaraju se vrata, puca se u zid”.

Dan poslije po njih su došli autobus i kamion, te je rečeno da žene i djeca mogu da idu. Kaže da je majka pokušala da povede i 17-godišnjeg brata, ali nisu joj dozvolili.

Išli su prema Kladnju i došli do linije razgraničenja, gdje ih je u šumi dočekao mrak. Ujutru su naišli na minsko polje, prešli ga bez nastradalih, da bi kasnije naišli na Armiju BiH.

Kaže da je davao izjave i Tužilaštvu BiH, i Sipi, ali da sve jako sporo ide.

“Pravda je, da kažemo, spora ali dostižna, ali u ovim momentima teško da igdje ima pravde”, kazao je Kičić.

‘To je sve teror bio’

Ferid Zekić se prisjeća da je jednog dana u aprilu ’92. krenuo na posao, kada su istjerani iz autobusa i rečeno im je da bježe.

“Onda su nas gore zaustavili, istjerali iz autobusa, nas vratili kućama, da bježimo, vojska tu, sve ono, šarena odjela, čarape, ne znaš ni ko je ni šta je”, priča Ferid za RSE.

Kasnije nije išao na posao, nego se sakrio u šumu. Onda se vratio u grad, kada je priveden.

“Onda smo otišli sa autobusom, otišli dole i pokupili sa sela ove naše muslimane, i onda su nas šicali gore u logor, pretresali, maltretirali, tukli, nema šta nisu radili”, kaže Ferid.

Ističe da nije bilo nikakvog dobrovoljnog prijavljivanja, nego da je “sve bilo njihov teror”.

Od logora mu se u pamćenje najviše urezala hrana koju su dobijali.

“Bilo je grozno, šta da ti kažem, ja sam bio mjesec dana ovdje u Sušici, nisam mrve hljeba okusio, nisam htio, to je uzvrištala hrana koja je vraćana sa linije, od njihovih boraca nama, tu je pomiješano i makarone, i riža, i krompir, i grah, i sve, pa nas tjeralo na WC”, priča Ferid Zekić.

Kaže da je bilo i ubistava, a tokom njegovog boravka tamo, “jedno možda 10-15 ubistava”. Nastradala su i njegova tri rođaka.

U logoru je proveo 28 dana, a u Batkoviću kod Bijeljine 13 mjeseci. Kasnije je razmijenjen, i ponovo se sastao sa familijom, a 2003. se vratio u Vlasenicu.

‘Ne možeš sve pod jedan isti koš’

Adem Zekić je u logoru bio nešto manje od mjesec dana. Za RSE kaže da su bile “muke”.

“Mi smo dovedeni u Sušicu, i onda je krenulo sve kako ide… i ćaća, i mater, svi mi, samo što su oni žene drugi-treći dan – Kladanj, Cerska. A što se tiče nas, mi smo 28 dana bili”, priča Adem.

Kaže da su mu trojica braće ubijena, dvojica u logoru, a jedan kod kuće.

Naročito teška je bila, priznaje, neizvjesnost oko toga šta se dešava.

“Ti si zatvoren u prostoriji, ništa ne znaš. Šta god ti kaže moraš vjerovati”, priča Adem Zekić.

Kada je bio na slobodi, otišao je u Tuzlu, i na kraju se vratio u Vlasenicu.

“Pet Srba što je uradilo, a stotine, milion, nije. I sad krivimo sve Srbe. Slično je to, sa muslimanima, Hrvatima. Ja govorim realno. Ne možeš to sve pod jedan isti koš”, smatra Zekić.

On ističe da “ima ljudi dobrih i loših, ima onog ko će te spasiti, a i onog ko će te ubiti”.

“Moramo živjeti”, zaključuje Adem.

Vlaseničanin Rifet Zekić se svog boravka u logoru sjeća “k’o da je bio juče”. Te ’92. je u Vlasenici i okolini izgubio tri brata.

“Bio sam u logoru 28 dana, bilo je svega i svačega, ubistava, jada… otišli u Bijeljinu, u Bijeljini bili 14 mjeseci”, prisjeća se Rifet.

I on dobro pamti pokvarenu hranu koju su dobijali u logoru, a tokom svog boravka u Sušici, dobio je epilepsiju. I on se vratio u Vlasenicu.

Najstrašnije je bilo, priznaje, kada padne mrak.

“Dođe noć, svjedoka nema, koga izvedu vrate ga, ne vrate. A po danu je malo drugačije bilo”, kazao je Rifet Zekić.

Hasečić: Sudbina nesrba je bila u Andrićevim rukama

U Udruženju “Žena žrtva rata” kažu da preživjele žrtve uglavnom ne znaju ko je bio Svetozar Andrić.

“Sudbina nesrpskog stanovništva, posebno bošnjačkog, je bila u njegovim rukama”, rekla je za RSE Bakira Hasečić, predsjednica ovog Udruženja.

Ona kaže da je u logoru Sušica jedno vrijeme bila njena sestra, ali i njen zet.

“Veliki, veliki broj je silovanih žena u logoru Sušica i ubijenih muškaraca. Srbija, normalno, dala je utočište ratnim zločincima, ne želi da ih procesuira”, istakla je Hasečić.

Ona je dodala da je čudi da Haški tribunal nije procesuirao Svetozara Andrića.

Ko je Svetozar Andrić?

Andrić je rođen 1954. godine u Kalesiji na istoku BiH, završio je Vojnu akademiju u Beogradu, a 1992. je prekomandovan u BiH.

Tada je imenovan za komandanta novoformirane 1. Birčanske pješadijske brigade VRS, čije je sjedište bilo u Šekovićima (na istoku BiH), i na njenom čelu je ostao do jula 1995. godine kada je postao načelnik Štaba Drinskog korpusa VRS.

Penzionisan je 2002. godine, sa činom generala.

Kasnije je postavljen za savjetnika ministra odbrane Srbije Zorana Stankovića, a 2016. je postao zamjenik predsjednika Opštine Novi Beograd.

Od 21. juna 2020. godine bio je poslanik u Narodnoj skupštini Srbije, a izabran je sa izborne liste “Aleksandar Šapić – Pobeda za Srbiju”.

RSE

Saradnja na tekstu: Alen Bajramović i Sadik Salimović