ENG
Talijanska Difesa online, nezavisni portal specijaliziran za obranu i srodne industrije, objavio članak “Tajni dokumenti pričaju istinitu priču o maršalu Titu” u kome nema nijedne tajne i mnogo poluistina! – dio II.
Autor/ica 👤Armando Černjul
Izdvajamo
- Giuseppe Barcellona je prepisivao druge autore, čija imena nije naveo, i spomenuo je svega dva dokumenta glede logora u Borovnici i Škofijoj Loki i tu završava priča o novinarskom diletantu za povijesne teme!
Povezani članci
(Foto: Screenshot/Tilli Černjul) Portal Difesa online
Autor članka Giuseppe Barcellona, pjesnik i književnik uglavnom objavio falsifikate i poluistine, optužujući Josipa Broza Tita za teške zločine…
Današnjim novinarima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pogotovu ultradesničarskim i proustaškim medijima, Goli otok, zbog Tita i pripadnike UDBA-e, prava je poslastica za pisanje kritičkih članaka i knjiga. Pitam ih, zar im je trebalo praštati za izdaju domovine? Međutim, zabrinjava me portal Difesa online i Giuseppe Barcellona da ne objavljuju izvore odakle im podatci za navedeni članak, a napamet tiskaju dezinformacije. “Tajna maršala Tita prema Leonidu Iljiču Brežnjevu pristigla je na vrijeme 23. kolovoza 1968., dok su postrojbe Varšavskog pakta napale Čehoslovačku Tito je osudio ‘nasilno djelovanje Sovjetskog saveza i njegovih saveznika‘”, nastavlja Barcellona, koji nije zaboravio događaj iz 1971. u Hrvatskoj, pa u svezi s tim, piše: “U studenom 1971. godine zagrebački studenti prosvjedovali su jer su se prema njima neopravdano preraspodijelili nacionalni prihodi među raznim republikama. Sjeme razdora već je bilo dobro usađeno u zemlju, ali Tito je i dalje bio energičan i odgovorio željeznom šakom”.
Budimir Budiša i Ivan Zvonimir Čičak u središtu pažnje studentskih prosvjeda
G. Barcellona u svezi studentskih prosvjeda dao je općenit prikaz, no na meni je da kažem nešto više o tomu događaju koji je ušao u povijest Republike Hrvatske. Tadašnji urednik deska Studentskog lista u Zagrebu Mario Bošnjak, kojega sam sedamdesetih godina upoznao u čuvenoj reviji Start, a kasnije bio mi je glavni i odgovorni urednik tjednika Studio, tom događaju, između ostalo, objavio je: “(…) Ali svakako bih htio odmah naglasiti da, zapravo, između na travanjskoj skupštini tadašnjeg Saveza studenata Zagreba (Dražen Budiša je bio predsjednik op. A. Č.), smijenjenog studentskog rukovodstva, pa tako i uredništva njihovog Studentskog lista i novoga, revolucionarnog studentskog rukovodstva nije postojalo nekakvo pravo neprijateljstvo, nego samo politička neslaganja i to više u pitanju političkih metoda nego li ciljeva, a dokaza je tome više, a prvi je, recimo što je javljeno neću reći tko je to bio, a moju redakciju Studentskog lista da je krenula revolucionarna ekipa da nas izbaci iz netom, za ono doba, lijepo uređenih prostorija Studentskog lista, pa je i normalno je. Iste noći u prostorije je provaljeno. A to se dugo negiralo (…)”. Inače, u Zagrebu su glavne političke “zvijezde” bili Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, obojica studenti, koji su bili u prvoj liniji kad je kasnije buknulo “Hrvatsko proljeće”.
Štrajk studenata u Rijeci:Riječko partijsko rukovodstvo etiketiralo je kao “klerofašističku grupaciju”
U to vrijeme naročito je bilo “vatreno” među studentima u Rijeci koji su čak organizirali štrajk. O tomu je riječki dnevnik Novi list 7. prosinca 2021. godine iz pera Jakova Kršovnika u članku “Kako je slomljen studentski štrajk u Rijeci 1971. godine? Ključnu ulogu imali su – sinaksisti” (sinaxisti – op. A. Č.). Člankopiscu je u svezi toga događaja opisala dr. sc. Andrea Roknić Bežanić, docentica na Odsjeku za povijest riječkog Filozofskog fakulteta (FFRI), koja je, uz ostalo, istaknula da je “riječko partijsko rukovodstvo etiketiralo studentski štrajk kao ‘klerofašističku grupaciju’ i neki su zatvoreni zbog političkog djelovanja. Zatim da je na riječkim fakultetima, visokim i višim školama zabranjeno okupljanje, zborovanje, dvorane su bile zatvorene, a skidani su plakati i proglasi SR Hrvatske koji su oni postavljali. Nastojalo se spriječiti bilo kakvo njihovo djelovanje i masovno okupljanje, a predstavljeno je kao opasan faktor (…)”. Zašto su ih (pro)zvali sinaksisti? Za Novi list odgovorila je dr. sc. Roknić Bežanić: “Jedna grupa mladih riječkih katolika sinaksista politički je djelovala vjerojatno prema direktivama Ivana Zvonimira Čička koji je dobio podršku te riječke grupe studenata, a on je također bio student Instituta za teološku kulturu laika u Zagrebu. Sinaksisti su bili znatno prisutni u aktivnostima riječke studentske omladine (…)”.Nedvojbeno da su studentski prosvjedi u Hrvatskoj iste godine bili uključeni u “Hrvatsko proljeće”, ali već tada crkvenjaci (riječki saksisti) miješali su se u politiku i državne stvari, što je nedopustivo. Ali to već 30-ak godina radi Katolička crkva u Hrvata i nikako da njihov poglavar i najbliži suradnici shvate da nemaju nikakva prava pačati se u državne poslove! Neka rade svoj crkveni posao za koji su jako dobro plaćeni.
Barcellona tvrdi da postoje čvrsti dokazi da Tito i njegovi podređeni služe međunarodnom terorizmu, crvenim brigadama i palestinskim gerilcima…
Premda nisam psihijatar, pred mnogobrojnim čitateljstvom odgovorno tvrdim da Giuseppe Barcerllona psihotična osoba, jer da tomu nije tako ne bi objavio nenormalni optužujući dio teksta u kome piše: “POSTOJE ČVRSTI DOKAZI O POTPORI I ZATAŠKAVANJU KOJE JE TITO (nadimak pokojna predsjednika napisao je malim slovima) I NJEGOVI PODREĐENI PRUŽAJU MEĐUNARODNOM TERORIZMU, CRVENIM BRIGADAMA I PALESTINSKIM GERILCIMA; NEKI PRIPADNICI KOMANDOSA CRNOG RUJNA KOJI SU 24. KOLOVOZA 1972. DIGLI U ZRAK NAFTOVOD KOJI JE POVEZIVAO BAVARSKU S JADRANOM U TRSTU STIGLI SU NA METU IZ JUGOSLAVIJE GDJE SU PRONAŠLI EKSPLOZIV ZA NAPAD (pod. A. Č.).
Sada čitam jedan od najgorih dijelova pamfleta, čiji su izvori najvjerojatnije preuzeti od talijanskih neoiredentista i neofašista;od političara, povjesničara, književnika, novinara i nazovi novinara. Barcellona, naravno, ne citira ni jednoga od njih, ali to je njegov i portalov problem. On, naime, zasigurno pati od sindroma fašističkih pokolja i fojbomanije kao i mnogi njegovi zemljaci. Tako je izbrao nepostojeću patnju talijanskih logoraša u nekim jugoslavenskim logorima o čemu već godinama pišu povjesničari i novinari.
Pamflet o mučenjima talijanskih zarobljenika u logorima
Počujte ga: “Najzloglasnije trag u Titovoj povijesti datira mnogo godina ranije, kada su u jugoslavenskim logorima talijanski interninci trpjeli zvjerska mučenja i jezive patnje (sic) koje i danas VAPI ZA OSVETOM (pod. A. Č.). O tome je opsežno iskazanje u izvješćima koje su sastavili muškarci posebnih službi HRM-a, pedesetak stranica popraćenim jezivim svjedočanstvima i nedvosmislenim fotografijama o uvjetima nesretnih sunarodnjaka u logorima Borovnica (40B-D2802) i Škofija Loka (11-D-2531) nazvanim “logorima smrti” (sic). I opet spominje Goli otok, Staru Gradišku, Olah… Borovnica i Škofija Loka su logori koji su se nalazili u Sloveniji i postoje dokumenti da su se zapovjednici logora držali Konvencije o ratnim zarobljenicima, što kazuje da nisu bili mučeni i ubijeni. U ekskluzivnom intervjuu s Luigijem Papom, zapovjednikom Fašističkog milicijskog garnizona u istarskom gradu Motovunu od listopada 1944. do 1945. godine (njegova je jedinica s njemačkim nacistima vodila borbe protiv partizanskih jedinica), devedesetih godina u Trstu i objavio u zagrebačkom Večernjem listu. On je, među ostalim, izjavio da je nakon svršetka rata uspio pobjeći iz Motovuna u Trst, ali zarobili su ga Titovi partizani i odveli u logor Borovnicu. Ostao sam zapanjen kad mi je fašistički ratnik i oficir od Abesinije (Etiopija) do Jugoslavije, da bi na kraju završio u Istri, rekao da ga je jednoga dana pozvao na razgovor jugoslavenski oficir, Srbin, čijeg se imena ne sjeća i odlučio pustiti iz logora. Ne znam zašto je jugoslavenski oficir pustio ratnog zločina da ode u Italiju, ali činjenica da se njemu nikada nije sudilo i do smrti bezbrižno je živio u Rimu i pisao knjige u kojima je objavio mnogobrojne laži o žrtvama fojbama (kraškim jamama) i egzodusu Talijana. Naravno Hrvate, Slovence, Židove i izbjeglice drugih narodnosti nije spomenuo!
Koliko je vojska Monarhije Kraljevine Italije od 1918. do 1945. mučila i poubijala staraca, žena i djece te spalila čitava sela u Istri…?
Morat ću, tko zna po koji put, napisati o talijanskim fašističkim koncentracijskim logorima u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji te više od dvadeset logora u Italiji za jugoslavenske logoraše, a najviše je bilo muškaraca, staraca, žena i djece od 1 mjesec do 15 godina, uglavnom Hrvata, Slovenaca i Židova koji su umirali od bolesti i gladi!! No, prije nego napišem par rečenica o tim logorima, podsjećam autora pamfleta Barcellonu i Andreu Cucco, glavnog urednika portala Difesa online, da se u talijanskim logorima u Hrvatskoj i Italiji UMIRALO SVAKI DAN! (pod -A. Č.). Narcisa Langen Krizman, povjesničarka iz Zagreba zatočenike u logoru na otoku Molatu kraj Zadra nazvala je “grobljem živih”, što znači veliki mortalitet, osobito djece i staraca. Mnogo toga o talijanskim logorima mogu pročitati u rijetkim knjigama u Italiji (preporučam nakladnika Kapa Vu u Udinama Regione Furlania-Venezia Giulia gdje mogu naručiti knjige). O fašističkim logorima u Istri i Hrvatskom primorju spomenut ću onaj najzloglasniji, a to je Kampor na otoku Rabu (na talijanskom Arbe) u kome je bilo zatočeno oko 12 000 Hrvata, Sloveneca i Židova, od kojih je preminulo više od četiri tisuće (4 000) logoraša i nemali broj djece. Postoje fotografije grobnica… Zašto portal ne angažira novinara ili povjesničara koji će objektivno objaviti više članaka o talijanskim fašističkim logorima u Hrvatskoj i Italiji! Od ostalih talijanskih logora postojali su u istarskom mjestu Lovranu, zatim u gradovima u Hrvatskom primorju – Bakru, Kraljevici i Crikvenici te Dalmaciji. Na otoku Molatu 1942. i 1943. bilo je zatočeno oko 10 000 logoraša koje je čuvalo 150 karabinjera i 500 vojnika. Postoji talijanski dokument – izvješće iz logora od 15. kolovoza 1942. u kome piše da je toga dana u logoru bilo 866 muškaraca, 1 021 žena, 250 dječaka i 200 djevojčica. 1. rujna iste godine bilo je zatočeno 2 195 logoraša, od toga 96 djece od 2 godine, 189 djece od 2 do 6 godina i 421 dijete od 7 do 14 godina!!
Bivši logoraši Molata tražili od Italije novčanu odštetu, ali nisu dobili ni centa!
Novinar zagrebačkog Večernjeg lista Zvonimir Despot, poznat po knjigama o Titu, koje mu je objavio isti list i u kojima je objavio sve i svašta, 7. listopada 2001. objavio je veliku povijesnu laž “da je kroz logor prošlo između 20 000 i 30 000 interniraca” (citat A. Č.). On se s brojkama logoraša razbacuju kao da su krumpiri ili bundeve (!), valjda to nije naučio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Inače, logor na Molatu je zatvoren 30. lipnja 1943. godine. Nakon svršetka rata nisu zaboravljena mučenja 1942. i 1943., pa je više stotina bivših logoraša preko Udruge logoraša antifašista u talijanskome logoru na Molatu iz Zadra, koja je osnovana još 1991., od hrvatske vlasti tražilo da pomognu u zahtjevu da im Republika Italija isplati novčanu odštetu. Obraćali su se službenoj Italiji, Europskom sudu za ljudska prava, UN-u, Otvorenom društvu, HHO-u, Državnom odvjetništvu RH i drugima, no nisu dobili ni centa! Talijani nisu Nijemci, koji su velikom broju zatočenika u koncentracijskim i radnim logorima u Njemačkoj isplatili novčane odštete. Ali o tomu pamfletski člankopisac Giuseppe Barcellona ne zna ništa, jer on za talijanski fašistički logor na Molatu nije ni čuo! Neofašistički pajac nije čuo za fašističke logore na ostalom dalmatinskom području; na otočiću Ošljaku kraj Zadra, Ugljanu, Zlarinu, Lokromu, Lapadu i u Kuparima.
Talijanski krvoločni zločinci u Hrvatskoj su ubili više od 40 000 civila, staraca žena i djece!
Je li člankopisac G.B. znao za mučenja, pokolje i spaljivanje čitavih sela u Istri koji su počinili vojnici Monarhije Kraljevine Italije od 1918. do 1943., a od listopada 1944. do travnja 1945. zajedno s njemačkim nacistima…!!NA DANAŠNJEME PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE, PREMA POVIJESNIM ISTRAŽIVANJIMA, TALIJANSKI KRVLOČNI ZLOČINCI UBILI SU VIŠE OD 40 000 CIVILA, STARACA, ŽENE I DJECE! (pod. A.Č.). Nadalje, prema talijanskim i slovenskim izvorima u Julijanskoj krajini (Venezia Giulia) u kojoj su pripadali Trst u kojima su, osim Talijana, Austrijanaca drugih narodnosti živjeli su Slovenci i Hrvati, nalazila se Istra. Specijalni sud za zaštitu države (Tribunele Speciale per la Difesa dello Stato) od 25. studenog 1926. do 29. srpnja 1943. godine osudio je na zatvorske kazne i progonstvo 692 Istrana, Hrvata i Talijana, uglavnom antifašista. U Drugom svjetskom ratu bilo je 5 800 civilnih žrtava, a u njemačke logore odvedeno 21 500 ljudi. Međutim, prema podatcima koje je u knjizi “I tancoli dell’OVRA.Agenti, colaboratori e vitime della polizia fascista” (Pipci OVRA-e.Agenti, suradnici i žrtve političke policije)/”Boldati Boringhieri”, Torino, 1999./, talijanskog povjesničara Mimma Franzinellija, nije objavio koliko je Slovenaca i Hrvata osudio Specijalni sudu za zaštitu države, već samo brojke osuđenih antifašista više narodnosti. U razdoblju od 1927. (tada je osnovana OVRA, tajna politička policija koja je bila direktno u inderenciji Benita Mussolinija Ducea) do 1943. ukupno je OSUĐENO 4 597 OSOBA (ANTIFAŠISTA) na 27 742 GODINA ZATVORA, TROJICA NA DOŽIVOTNU ROBIJU I 42 NA SMRT, OD TOGA JE 31 IZVRŠENA (pod. A. Č.). Inače, bilo je optuženo 5 619, ali 958 su oslobođena krivnje. Već sam napisao da u knjizi nisu spomenute narodnosti optuženih i osuđenih, ali u Hrvatskoj i Sloveniji raspolažu podatcima osuđenih na smrt. Specijalni sud za zaštitu države iz Rima 16. listopada 1929. godine osudio je na smrt Hrvata Vladimira Gortana, zemljoradnika i antifašistu iz sela Berama kraj Pazina što je sa skupinom prijatelja koji su osuđeni na zatvorske kazne, osudio jer su se protivili da narod na izborima glasa za Italiju. Gortan je pucao u zrak ali je metak ranio jednog seljaka i strijeljan je 1. listopad s 25 metaka u leđa pokraj morske uvale u Puli koja nosi njegovo ime.
Na 1. tršćanskom procesu osuđena na smrt trojica Slovenaca i jedan Hrvat te 12-orica na 147 godina i šest mjeseci zatvora
U Trstu je od 1. do 6. rujna 1930. godine održano suđenje antifašistima, poznat kao 1. tršćanski proces, na kome su Slovenci Ferdo Bodovec, Fran Marušič i Alojz Valenčič te Hrvat Zvonimir Miloš, rođen u Sušaku na današnjem predjelu grada Rijeke, osuđeni na smrt strijeljanjem, a 12 optuženika na zatvorske kazne 147 godina i šest mjesecI zbog atentata koji su izvršili 10. veljače na uredništvo fašističkog lista Il Popolo di Trieste u kojem je ubijen urednik i ozlijeđena trojica radnika. Četvorica su strijeljana kod Bazovice nedaleko Trsta. Podignut im je nadgrobni spomenik kojega su tršćanski neofašisti dosad mnogo puta premazali crnom bojom, ispisali neofašističke znakove i pogrdne riječi. Mimmo Franzinelli, poznati je povjesničar i autor više knjiga o fašizmu, a 2020. godine objavljeno mu je drugo dopunjeno izdanje knjige “I tancoli dell’Ovra.Agenti, colaboratori e vitime della polizia fascista” koja ima 48 stranica više od prvog izdanja. Nisam pročitao navedeno izdanje – to ću svakako učiniti – ali sam od nakladnika u Torinu saznao da je djelo obogaćeno uvodom i popisom pouzdanika fašističke policije i njihovih doušnika. Važno je istaknuti da je OVRA u Drugom svjetskom ratu svoj ured imala u Zagrebu i surađivala s Pavelićevom ustaškom NDH-a, a zatvoren je 8. rujna 1943. kad je kapitulirala fašistička Italija.
Židov Moša Albahari i Hrvat Miro Grakalić osuđeni i strijeljani u Rimu
U selu Kućelići u kojoj je formirana grupa Liburnije – jezgra 1. istarska partizanska četa talijanski vojnici opkolili su kuću u kojoj su bili pripadnici te partizanske čete i jedna žena te dvije malodobne djevojčice. Došlo je oružanog napada, pa su neki partizani ranjeni i uhićeni. Među uhićenicima je Moša Albahari, koji je ranjen, i kao delegat Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske u kolovozu 1941. upućen u Istru radi organizacije ustanka. Uhićeni su Miroslav Grakalić, zvani Miro, iz Medulina i Jakov Brajan, koji su bili pripadnici navedene čete. Albahari i Grakalić odvezeni u Rim gdje su osuđeni na smrt strijeljanjem, a Brajan na 16 godina zatvora. Zanimljivo da je konspirativno ime Albaharija bilo Vittorio Blecich i pod tim imenom i prezimenom je osuđen i strijeljan. No, vraćam se Barcelloni i njegovom članku punom falsifikata i poluistina, te objavljujem njegovu zadnju zlonamjernu rečenicu: “NEKA JUGOSLAVENSKA POVIJEST, NJEZIN TUŽNI EPILOG BUDE UPOZORENJE SLABO OSVJETLJENIM PERIKAMA BRUXELLESA” ( pod. A. Č.). Giuseppe Barcellona vrijeđa i kleveće te omalovažava i prijeti se Europskom parlamentu. Međutim, neznalica ili plaćenik naručenog teksta, svejedno, kleveće sve postojeće republike, ali tu ne računam na Srbiju, koja je kroz povijest učinila najveća zla, od Kraljevine Jugoslavije do SFR Jugoslavije! G. B. i portal Difesa online su u velikoj zabludi i moraju zapamtiti za sva vremena, a to važi za sve njihove istomišljenike širom Apeninskog poluotoka: ZABORAVLJATE POVIJESNU ČINJNICU:NIJEDNOM TALIJANSKOM RATNOM ZLOČINCU NIJE SUĐENO U ITALIJI!! (pod. – A.Č.). Vjerojatno više nema nijednoga među živima, ali ostaju snimljeni njihovi zločin u dokumentarnom filmu BBC-a, koji nikada nisu prikazali državni televizijski kanali RAI1, RAI2, RAI3 i RAI NEWS24. Možda će netko upitati što film nije prikazao jedan o tv kanala “kralj medija” u Italiji Silvio Berlusconi? Desničar, koji je lider tobožnjeg desnog centra Forza Italia (Naprijed Italija) i hvalio Ducea Mussolinija, neće prikazati film o fašističkim zločincima! Knjigu o ratnim zločincima napisao je italo-američki povjesničar i pisac Michael Palumbo (on je autor BBC-ovog dokumentarca) koju je izdao poznati milanski nakladnik “Rizzoli”. Međutim, pod prijetnjama neofašista i mafijaša, umjesto u knjižarama i kioscima cijela naklada je završila na smetlištu. Ali, ni to djelo nećete sasvim uništiti!
Giuseppe Barcellona iz Palerma je diletant za povijesne teme!
Na kraju postavlja se pitanje tko je zapravo pjesnik i književnik Giusepe Barcellona? Rođen prije 37 godina u Torinu, a sada živi i radi u Palermu na Siciliji i, prema književnim kritičarima, veoma je poznati književni stvaralac koji je objavio više romana i zbirka poezije za koje je dobio više nagrada. Dakle, tomu nemam nijednu zamjerku, ali poštujem njegov životopis u kome je napisao da je KEMIJSKI STRUČNJAK i NOVINAR AMATER (pod. A. Č.) te da objavljuje članke u lokalnim i drugim medijima. Stoga ću se zadržati na činjenici da je novinar amater, a iz pouzdanih talijanskih izvora saznao da je objavio veoma mali broj članaka o povijesnim temama. Zapravo, provokativan i neistinit članak “Dokumenti pričaju istinitu priču o maršalu Titu” je na neki način prvijenac, jedino što je na istom portalu objavio desetak članaka o tenkovima, bivšem američkom predsjedniku Trumpu, ratu u Ukrajini i dr.
Zaključak: Giuseppe Barcellona je prepisivao druge autore, čija imena nije naveo, i spomenuo je svega dva dokumenta glede logora u Borovnici i Škofijoj Loki i tu završava priča o novinarskom diletantu za povijesne teme!
Autor/ica 👤Armando Černjul
