Bez samopoštovanja

Izdvajamo

• Trezveni pragmatičari mogu biti mišljenja da se politička avantura ove vrste mora prihvatiti kao nužno zlo u interesu „stabilnosti“. Međutim to nije ono šta se trenutno događa. Događa se nešto gore. SAD su manipulisane upravo od onih zemalja koje su sigurnosno politički od njih ovisne. SAD su nekako izvele majstoriji da potkopaju kako vlastite vrijednosti tako i vlastite interese  - i na Bliskom istoku, kako se pokazuje to se ne može razdvojiti jedno od drugoga.

Povezani članci

• Velika Britanija: Nivo opasnosti podignut na ‘kritično’, moguć novi napad
• Potres u Kini: Najmanje 156 mrtvih, preko 5.500 ozlijeđenih
• Učiti od ebole: Neoliberalizam je oslabio zdravstvene sisteme afričkih zemalja, a ipak se one znaju boriti protiv Corone bolje nego SAD
• Isti problemi i godinu dana nakon zemljotresa
• U Njemačkoj podignuta građanska tužba protiv turskog predsjednika Erdogana
• Brzim vozom u bankrot

Foto: DPA – Šta ima buraz?

Bliskoistočna cesta Joe Bidena pokazuje kako SAD dopuštaju da ih vuku za nos. Autokrati na Zalivu blamiraju predsjednika SAD po želji.

Piše: Shadi Hamid – ipg-journal.de  – 26.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Veoma hvaljena cesta Joe Bidena po Bliskom istoku – njegova prva posjeta regionu u svojstvu predsjednika – bila je uglavnom nedramatična i neuzbudljiva. Ona nije donijela rezultate vrijedne pažnje a nije ni bila tako koncipirana. Ipak posjetu ne bi trebalo odbaciti kao beznačajnu jer je ona otkrila veoma uznemiravajući razvoj. Putovanje je moglo biti šou predstava bez rezultata ali ono je istovremeno bilo gorak udarac za interese Amerike i dalo je potvrdu za nešto što posmatrači odavno slute: Navodni saveznici mogu sa SAD po volji postupati sa prezirom, blamirati ih i podrivati njihov autoritet.

Štete se već sada mogu vidjeti. Ni 24 sata nakon Bidenovog odlaska iz regiona u Ujedinjenim Arapskim Emiratima američki državljanin Asim Ghafoor je na osnovu nebuloznih optužbi osuđen na tri godine zatvora. Ghafoor pripada upravi jedne neprofitne organizacije u čijem osnivanju je učestvovao ubijeni kolumnista Washington Posta Jamal Khashoggi i bio je tek dva dana prije toga uhapšen prilikom tranzita ne međunarodnom aerodrumu u Dubaiju.

SAD nisu na Bliskom istoku u situaciji da precizno reaguju i brane svoje samopoštovanje.

Tako nešto se dešava u diktaturama – ali ne u diktaturama koje se navodno bliski partneri sa SAD. Ova akcija bilo je izrugivanje Joe Bidena od strane vođstva Emirata ili je ovom vođstvu bilo bar svejedno da li će takav utisak nastati. To oboje nije ohrabrujući signal. Provokacije ove vrste dolaze iz razvoja koji se na Bliskom istoku već odavno nastavlja i kod koga se stalno pokazuje  da SAD nisu na Bliskom istoku u situaciji da precizno reaguju i brane svoje samopoštovanje.Autokrati testiraju granice da bi sondirali koliko daleko mogu ići i ustanovljavaju: Nema granica.

Jedan još grublji primjer daje Saudijska Arabija. Kad se prije više godina na Bliskom istoku pričao vic da kraljevstvo može čak i sa ubistvom proći nekažnjeno to je bila samo figurativna uzrečica. Međutim nakon toga su Saudijci stvarno prošli nekažnjeno. Jedini trenutak koji će od Bidenove ceste ostati u sjećanju je njegov Fistbump (pozdrav zatvorenim šakama) sa sudijskim krunskim princom i de facto vladarem Mohammedom bin Salamanom. MBS je trebao samo četiri godine da se rehabilituje nakon okrutnog ubistva Khashoggija u koje je bio neposredno umješan.

Mohammed bin Salman je trebao samo četiri godine da se rehabilituje nakon okrutnog ubistva Khashoggija.

Ipak susret je bio više od samo jedne rehabilitacije. U lažnoj nadi da će moći sniziti cijene goriva u vlastitoj zemlji američki predsjednik je mislio da se treba lično obratiti MBS i zamoliti ga za povećanje količina eksploatisane nafte. To doduše nije bilo snishodljivo – to sebi ponosni i tvrdoglavi Biden ne bi dopustio – ali je jasno pokazalo da njegova vlada postaje sve slabija i bespomoćnija.

Ne može se dovoljno naglasiti da su odnosi snaga time na bizaran i neopravdan način postavljeni na glavu. SAD su supersila – i bar za sada supersila u pravom smislu. Saudijska Arabija i Ujedinjeni arapski emirati su, nediplomatski izraženo, klijentelske države ovisne o drugima. Njihova sigurnost i njihov opstanak stoji i pada sa moći Amerike. Njihove armije bile bi za kratko vrijeme na koncu ako bi SAD obustavile njihovo vojno snabdijevanje uključujući isporuku rezervnih dijelova, održavanje, obuku i logističku potporu. Apsolutno je vidljivo da su ove zemlje jače ovisne od SAD nego obrnuto. Ukoliko bi jedan vanzemaljac bez prethodnih saznanja posmatrao događaje prošloga tjedna dobio bi međutim suprotan utisak i mogao misliti da su SAD mlađi partner koji svojim supersilnim zaštitnicima iskazuju zahvalnost.

Da predsjednik SAD javno odaje počast jednom brutalnom ali slabom režimu nije problem samo za strategiju SAD nego i za američki identitet: Je li to uloga koju SAD žele preuzeti na svjetskoj pozornici?

Države Zaliva posmatraju podršku SAD kao samorazumljivost, kao da imaju zakonsko pravo na to.

Bivši predsjednik Donald Trupm imao je kako je poznato slabost za Saudijce i djelovao je prema tome. Danas su autokrati razmaženi od jedne demokratski vođene vlade SAD, iako Biden stalno naglašava da je politika njegovog prethodnika prošlost. Na određeni način Biden kombinuje nedostatke oba modela za jednu neodrživu srednju poziciju a to rijetko funkcioniše na Bliskom istoku.

SAD i dalje vode politiku prijateljsku prema autokratima sa jedinom razlikom da ti autokrati ne vole SAD i ne čine ništa da bi Americi iskazali svoj respekt. U Saudijskoj Arabiji Bidenu su domaćini priredili hladan doček. Slično je bilo i sa posjetom Baracka Obame 2016. godine. Obama je bio odgovoran za istorijsko povećanje izvoza oružja u Saudijsku Arabiju ali njegova dobronamjernost nije bila niti pohvaljena niti odvraćena. To nije slučajnost, jer odnos Amerike sa arapskim autokratama je pod uticajem jednog fenomena koga eksperti nazivaju reverse leverage – obrnuto dejstvo poluge. SAD samo rijetko povezuju svoju podršku zemljama Zaliva na neke uslove. Zemlje Zaliva sa svoje strane posmatraju ovu podršku kao samorazumljivost, kao da imaju pravo na to.

Rezultat je represija koja se pooštrava i koja uključuju i šikaniranje i hapšenje državljana SAD. Međutim američki donosioci odluka malo su impresionirani moralnim prigovorima. SAD su konačno jedna zemlja a ne organizacija za ljudska prava. U nepotpunom i tragičnom svijetu, u kome mi živimo, Amerika ipak mora kontaktirati sa diktatorima. Ovaj argument bi još mogao važiti ako bi Saudijska Arabija i UAE bili pouzdani saveznici SAD – što oni nisu. Oni se osjećaju jakim i ponašaju se neodgovorno i bezobzirno – i u vanjskoj politici. Lista primjera je sve duža: Obje zemlje se pokušavaju udvoriti Kini, razmišljaju o pomirljivom kursu prema Rusiji, kidnapuju libanskog premijera, potpaljuju dugogodišnji rat u Jemenu i podržavaju u zastupničkom konfliktu u Libiji protivnike SAD.

SAD su manipulisane upravo od onih zemalja koje su sigurnosno politički od njih ovisne.

Trezveni pragmatičari mogu biti mišljenja da se politička avantura ove vrste mora prihvatiti kao nužno zlo u interesu „stabilnosti“. Međutim to nije ono šta se trenutno događa. Događa se nešto gore. SAD su manipulisane upravo od onih zemalja koje su sigurnosno politički od njih ovisne. SAD su nekako izvele majstoriji da potkopaju kako vlastite vrijednosti tako i vlastite interese  – i na Bliskom istoku, kako se pokazuje to se ne može razdvojiti jedno od drugoga.

Shadi Hamid piše za The Atlantic, viši je suradnik na Institutu Brookings i izvanredni profesor islamskih studija na Fuller Seminary. Također je suosnivač podcasta Wisdom of Crowds i autor nekoliko knjiga.

ipg-journal.de