ASIM MUJKIĆ: Odgađanje naroda
Povezani članci
- Nova ljevica: Peticija za Titov trg
- Bandić poklonio Horvatinčiću 12 milijuna kuna
- Javne osobe iz Hrvatske poručile: Dislajkam mržnju!
- Nemiri na Kosovu: Više oružanih sukoba policije i srpskog stanovništva i tokom protekle noći
- Snježana Kordić: Nacionalni identitet kao majčinska placenta
- „Ramazanska“ i ramazanska čestitka
Foto: š.g.
Već nekoliko proteklih mjeseci Dodikov etnonacionalistički kurs blijedi – što zbog bjesomučnog raubovanja istog, što zbog drastično promijenjenih geopolitičkih okolnosti kada stari kompas više ne pokazuje jasno gdje je Istok a gdje Zapad. Magnetna igla drhti i nesuvislo se okreće oko svoje ose
Ali, ne i na skupu nazvanom Sloboda u Banja Luci 20. aprila ove godine. Borci koji su organizirali taj skup mora da su najsretniji dio boračke populacije u regionu. Sve im je potaman – izuzev „političkog Sarajeva“. Iako su s njima na trgu bili baš svi političari od kojih zavisi njihov status, namjesto da im upute neki od zahtjeva, oni su im pjevali.
NEUVJERLJIVI SKUP, IZLIZANE FRAZE
Uprkos svemu, bio je to jedan neuvjerljivi, izvještačeni skup sa kojeg su se mogli čuti izlizane fraze,već stotinu puta ponovljene u medijima, jedno mlataranje zastavama bez nekog smisla. Kada se prave skupovi takve prirode, obično postoji neka ideja vodilja, neka fraza ili metafora koja sublimira energiju okupljenih ljudi. U Banja Luci nije bilo ništa od toga. Nakon ovog skupa došlo je vrijeme da se postavi pitanje da li polako ta etnonacionalistička ideologija postaje izlišna, suvišna, nezanimljiva, dosadna.
Veliki intelektualac Emille Cioran je rekao:
„Kad kucne čas neke ideologije, sve doprinosi njenom uspjehu, pa i sami njeni neprijatelji; ni polemika ni policija neće moći da zaustave njeno širenje, niti pomjere trenutak kada će se ona nametnuti; ona hoće i može da se ostvari, ovaploti; ali što više u tome bude uspijevala, to će se više izlagati opasnosti da se iscrpe; pošto se bude ustoličila izgubiće svoju idealnu sadržinu, isrpšće svoja bogatstva, da bi se naposljetku, obezvrjeđujući obećanja o spasenju kojima je raspolagala, izvrgla u brbljanje ili u bauka“.
I upravo tako. Malo stariji jasno se mogu sjetiti tog nezaustavljivog naleta etnonacionalizma s kraja osamdesetih. Kao plimni val, gotovo preko noći, on je izokrenuo naše institucije, naš vokabular, naše razumijevanje svijeta. Kao da njegovoj silini to nije bilo dovoljno, ratnim djelovanjima, pljačkom, destrukcijom i zločinima zakucao je svoju hegemoniju koja se potvrđivala na svakim narednim izborima i tako tri pune decenije.
Poput Pavlovljevog refleksa kada pas zaslini na zvučnu viljušku koja označava obrok, bez obzira da li ga uistinu bilo ili ne, tako su nesretni građani ove zemlje disciplinirano puštali sline nacionalnog jedinstva na svaki mobilizacijski poziv svojih nacionalističkih lidera koji je opominjao svoj puk da mu prijeti nestanak, bilo stvarne opasnosti ili ne.
Međutim, taj krug zastrašivanja i poziva na okup, da bi bio kredibilan, svaki put je morao biti još strašniji i radikalniji. Kao droga – svaki ponovljeni krug mobilizacije zahtijevao je sve jaču dozu – šoka, straha. Prijetnja je svaki put morala biti jača.
Ako je to prošli put bio poziv na referendum, ovaj put to mora biti naša vojska, blokada kasarni, punktovi na entitetskim granicama i slično. I tako vremenom, stalnim strašenjem i prijetnjama, dinamički proces ideološke hegemonije počinje da, kako kaže Cioran, gubi svoju idealnu sadržinu. Ideologija se polako iscrpljuje, blijedi. Ona počinje da obezvređuje vlastita obećanja o spasenju postajući sve više brbljanje ili bauk, kakvim je, naprimjer krajem osamdesetih, postala komunistička ideologija.
SIMPTOM ZAMORA
Već nekoliko proteklih mjeseci Dodikov etnonacionalistički kurs blijedi – što zbog bjesomučnog raubovanja istog, što zbog drastično promijenjenih geopolitičkih okolnosti kada stari kompas više ne pokazuje jasno gdje je Istok a gdje Zapad. Magnetna igla drhti i nesuvislo se okreće oko svoje ose.
Naravno, stari politički lisac kakav je on, to je pokušao nadomjestiti izvanjskim napajanjem – prepričavanjem svojih telefonskih razgovora s Lavrovim ili Putinom, koji li već bijaše, ili trpanjem u delegacije s Vučićem dok ovaj obilazi kasabe po Šumadiji. Tu i tamo s javnošću podijeli kakvu sočnu psovku kojom je počastio ponekog emisara iz međunarodne zajednice, ali generalno, sve je već viđeno, predvidljivo, rutinski.
Osobito nakon ruske agresije na Ukrajinu, ne može se oteti dojmu da svemu onome što taj čovjek radi nedostaje potrebne doze uvjerljivosti, da se vidi taj zamor materijala. Njegove riječi i fraze sve teže pomjeraju ljude. Namjesto događanja naroda, takvima se sve više narod odgađa.
To se desi sa strategijom šoka i tu lekciju ovih mjeseci uče svi oni populistički lideri Europe koji su koliko još do jučer glasove uzimali na lopate. Brzo smjenjivanje šokantnih izjava i postupaka samo kratkoročno dovode do uspjeha.
Za politiku je potrebna vizija, dugoročna perspektiva – i što je još važnije, potrebna je nada za sve građane, a nijedna nada ne može biti zasnovana na demoliranju institucija, zakona, na bezočnoj pljački. Strah i šok, kako brzo obuzima imaginaciju glasača, tako brzo i nestaje. Zastrašivanje i šokiranje vremenom postaje sve bizarnije, pa nalikuje više nekom realitiju. U tom bizarnom kontekstu harmonikaš u zgradi Predsjedništva na dnevniku, kao ni prikaz otvorenog spolnog akta u realitiju, teško da ikoga može šokirati.
Eto to je, ukratko, okvir za razumijevanje posljednjeg, dirigiranog događanja naroda u Banja Luci 20. aprila. Ono što se desilo bio je skup u organizaciji infrastrukture SNSD-a koja je nabrzinu od nevoljnika, dužnika svog položaja, sms porukama i telefonskim pozivima sazvala na banjalučki trg u vrstu, na prebrojavanje. To je jedan od onih javnih skupova za koje je važnije ko nije, nego ko jeste došao, bio prisutan.
Značaj odsustva, a irelevantnost prisustva (koliko je stvarno releventno to što se pojavila Cvijanovićka ili onaj veseljak Višković – njihova relevancija mjeri se onom Brnabićke ili Nebojše Stefanovića u Srbiji) simptom je šumova ili zatajenja rada mobilizacijskog stroja, simptom je zamora i tupe praznine u koju je, kao u neki vakuum, otišlo sve što je nabrzinu izrečeno na podijumu tog dana.
Konfuzno, zbrkano, sklepano – od opaski koje su priličnije nekom ratnom dobu, kao „nemamo mi kuda odavde“, „ovdje su naši korijeni“, preko „znamo mi šta je rat“, do prijetnji smrću visokom predstavniku, jedna nekoherentna, razvodnjena priča koja će biti zaboravljena sa zadnjim zamahom metle čistača ulica te večeri, nakon skupa. Čak i ako bismo – dobronamjerno – ovaj skup nategnuto interpretirali kao „predizborni“, utisak bi bio blijed i jadan.
SUDBINA DESOTA – DESPOT PRED KUĆOM
Naravno, ovaj performans ne znači da je kraj Dodikove vladavine tu odmah iza ugla. Još ćemo se nagledati njegove pojave, naslušati njegova falširanja i nagutati njegovih uvreda. Ali, nešto ipak ovaj put nije kliknulo, kako obično klikne.
Iako je već odavno počeo pokazivati autokratske sklonosti, od kraja 2018. godine, kada je represivno pomeo s banjalučkog trga demonstratore Pravde za Davida, on je postao apsolutni vladar RS.
On je postao neupitni gospodar koji po svom nahođenju i volji određuje kad će se sastati i o čemu će raspravljati Narodna skupština RS, ko može govoriti i kakvi će se zaključci donijeti. Samo on određuje šta je vitalni interes srpskog naroda, a to može biti u najluđem rasponu od gradnje Pelješkog mosta u drugoj državi, do PISA testiranja. On prijeti otkazima radnicima ukoliko ne budu glasali za njega, a Banjalučanima zbog njihovog glasanja da će se smrznuti jer im on neće odobriti budžet.
Svojim građanima kaže da su razmaženi jer se žale na poskupljenje benzina, neka voze manje, a namjesto kisika – dobar je i onaj industrijski. On je sve i sva i baš u tome je problem. Republika Srpska to je odavno samo on – despot.
A sudbina despota je da je sve usamljeniji i udaljeniji od naroda, da će se sve više morati oslanjati na despote da ga čuvaju – mislim na oklopnjake. Već su parkirani u njegovoj bašti, pred kućom.