ENG
Sjećanje moćnije od vremena
Autor/ica 👤 Ivana Golijanin
Povezani članci
Adam Zagajewski „Pravi život“, s poljskog prevela Đurđica Čilić, Buybook, 2021.
„Ti kratki trenuci
Koji se događaju tako rijetko –
To je taj život?“
Adam Zagajewski, Pravi život
PIŠE: Ivana Golijanin
Pjesnik Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora savremene poljske književnosti. Prvo ga upoznajemo kao politički i filozofski angažovanog pjesnika, pripadnika poljskog Novog vala, uz Stanisława Barańczaka i Juliana Kornhausera, zatim kao metafizičkog pjesnika, i na kraju kao pjesnika kratkih stihova u kojima u ljepoti i tjeskobi svakodnevnog života pokušava iskazati poetsku istinu. On nastavlja tradiciju poljske poezije koju je naslijedio od Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta, i Wisławe Szymborske. Pravi život donekle i podsjeća na poeziju koju je pisao Czesław Miłosz pred kraj života, na pjesme u kojima se Miłosz vraćao u zemlju svog djetinjstva i mladosti. Na mnogo načina, smrt Adama Zagajewskog završava jednu od najvećih epoha poezije, ne samo u Poljskoj već i u svijetu.
Kaleidoskopski poetski univerzum
U njegovoj posljednjoj zbirci Pravi život, koju čitamo u Buybookovom izdanju, a u prevodu Đurđice Čilić, prisutno je mnogo čežnje za prošlošću i pokušaja da se bogato pjesničko iskustvo imenuje i prenese čitatelju. Pravi život nam nudi pjesme koje su tematski raznovrsne, a povezuje ih motiv putovanja – kako doslovnog tako i simboličkog putovanja kroz vremena i prostore koji su na različite načine uticali na pjesnika. U stihovima susrećemo panorame polja Pikardije, Drohobiča, Londona, Lavova, Istanbula, Krakova, Novog Sada i Beograda. Putujući gradovima, Zagajewski piše o sebi, ali i o drugim pjesnicima, piscima, filozofima, slikarima i kompozitorima. Skupa sa njim gledamo u Van Eyckov portret, Caravaggiovu sliku, slušamo jazz Charlieja Parkera, i „čitamo poeziju Adama Ważyka“ sastavljenu od „slika ravnodušnih hladnih“. Zbirka kaleidoskopski zadire u sjećanja pjesnika, mjesta koja su obilježila njegov život, i postavlja pitanja o čovjekovoj egzistenciji u savremenom svijetu.
Karakteristična za stihove iz ove zbirke jeste jezička preciznost lišena suvišnih ukrasa, jasna upotreba jezika, pokušaj pjesničkog ja da, iz običnih i svakodnevnih situacija, iskaže neku veću istinu – nekada na metaforičkoj razini, a nekada na doslovnoj. Strukturu pjesama karakteriše uspostavljanje određene situacije na početku koja stvara atmosferu, i usmjerava nas dalje ka mjestu na kojem trebamo potražiti suštinski smisao pjesme. Kao na primjer: „Smokve su slatke ali ne traju dugo. / U transportu se brzo kvare, / kaže vlasnik malog dućana. / Kao poljupci, dodaje njegova žena, pogrbljena staričica veselih očiju.“
Glas koji čujemo u Pravom životu je samouvjereni glas zrelog pjesnika koji prenosi vlastita zapažanja o savremenom svijetu, pojedincu unutar društva, o poeziji, ne samo propitujući ove teme nego ih i kritikujući, nerijetko i ironizirajući. U zbirci se glavna tema ispoljava kroz pjesničke slike koje tematiziraju pjesnikovo iskustvo, a sa kojim se mi kao čitaoci u velikoj mjeri možemo poistovjetiti.
Refleskije o životu i poeziji kroz neposredan doživljaj svijeta
Zagajewski se u zbirci oslanja isključivo na sebe i na svoj neposredni doživljaj svijeta. Zauvijek izgubljena prošlost, prolaznost, emigrantsko iskustvo, fascinacija gradovima i umjetnicima, teme su predstavljene kroz poeziju svakodnevnice. Tako na samom početku zbirke čitamo pjesmu „Drottningholm“, u kojoj su stihovi posvećeni pjesnikovim roditeljima. Majka i otac se pojavljuju kao turisti među ostalim turistima na fotografiji na putovanju u Švedskoj, a zatim tokom pjesnikovog putovanja kroz grad u kome je njegova majka prije rata pohađala školu („Sambor“). Pjesnik se vraća u vrijeme odrastanja i mladosti kada je živio u Arkońskoj ulici, u kući sa glumcem Wojtekom Pszoniakom, čitao Djecu kapetana Granta, sanjao o putovanju na Uskršnja ostrva („Arkońska 7“), i kada je počeo pisati svoje prve stihove želeći „u pjesmi pronaći mudrost (bez rezignacije) /i određenu vrstu spokojnog ludila“, da bi „pronašao, puno kasnije, trenutak radosti / i tamnu sreću melankolije.“ („Prosvjetiteljstvo“) U tim sjećanjima, posebno mjesto zauzimaju stihovi pjesme „Imam petnaest godina“. Zagajewski se vraća u vrijeme kada je bio izviđač, crkveni ministrant i maturant, i kroz figuru izviđača i ministranta ironizira društvenu i duhovnu ulogu u odrastanju pojedinca.
Zbirka Pravi život podijeljena je na pjesme posvećene gradovima – „Kiša u Lavovu“, grad u kojem je Adam Zagajewski rođen, a koji je porodica po njegovom rođenju napustila, „U Drohobiču“ opisuje mjesto gdje je rođen i ubijen Bruno Schulz, „Santiago de Compostela“ u svijest čitatelja doziva poznato hodočasničko odredište, a Zagajewski je pjesnik hodočasnik koji opisuje druge ljude, pjesnik grada kojem je ironija podrazumijevana pozicija iz koje progovara, a koji svoje pritužbe i opomene uspijeva predstaviti uz dobar humor.
Pjesme o gradovima poput Krakova, Lavova i Belzeca usko su vezane za pjesnikovu biografiju, kao mjesta za koja ga vežu različite uspomene i bolna sjećanja. U toj zagledanosti u gradove, Zagajewski se u stihovima pjesme „Beskućnik“ direktno osvrće na vlastito beskućništvo i ironizira ga. “Moji mi prijatelji savjetuju / Da prestanem lamentirati / Nisi više baš takav beskućnik / Govore / Znamo izgubio si / Onaj grad ali sad ipak / Živiš sasvim udobno / I uopće ti ne ide loše // Slažem se s njima ne mogu poreći / Da su u pravu // Potom odlaze zadovoljni / A ja sebi ponavljam: Živim sasvim udobno / Nisam više takav beskućnik // I počinjem vjerovati / U to što govore / Moji prijatelji.”
Intertekstualne reference, književne i istorijske, nije nužno raščlanjivati kako bismo došli do suštine pjesama, ali je važno spomenuti kako se u zbirci Zagajewski, pored gradova, osvrće i na mnoštvo književnika koji su važni za njegovo stvaralaštvo: Tolstoj, Bruno Schulz, Zbigniew Herbert, Ezra Pound, pojavljuje se i pjesnik Bashō, Andrzej Bursa, Ostap Ortwin, i druge. Najviše je tu poljskih autora koji su, na ovaj ili onaj način, pisali o svojoj domovini, o nezavidnoj poziciji književnika između i nakon dva velika rata, i koji su svojom poezijom bliski Zagajewskom. Na primjer, sa Zbigniewom Herbertom povezuje ga figura pjesnika usamljenog šetača za koga je čin posmatranja i vizualizacije jako važan jer podstiče njegov epifanijski uvid.
Važnim se čini naglasiti kako je jedna od tema Pravog života propitivanje pjesništva i uloge pjesnika. Dakle, na metapoetskom nivou iščitavamo zapažanja o pjesničkoj inspiraciji, stihovima koji (po)stoje na mjestu između uzvišenog i ironije. (Pjesma „Vjetar“: „Stalno zaboravljamo što je poezija / (a možda se to samo meni događa). / Poezija je vjetar koji puše od bogova, kaže / Cioran, pozivajući se na Azteke. // A ipak, toliko je dana koji su tihi, bez vjetra. / Bogovi tada drijemaju / ili popunjavaju porezne prijave / za bogove koji su iznad njih. // Da se vrati taj vjetar. /Vjetar koji puše od bogova / neka dođe, neka se probudi / taj vjetar.”)
Zbirku karakteriše pjesnikovo mirno razmišljanje o savremenom svijetu odvojenom od poezije i prepuštenom uobičajenostima. Njegova ironija kritikuje i konfrontira, na šaljiv način dovodi u pitanje prirodu stvari i pojava, uspostavlja dijalog između sadašnjosti i prošlosti. („Događa se zimi da te u svitanje / taxi vozi na aerodrome / (još jedan festival). / Prisjetiš se, nenaspavan, / da je eto tu, vrlo blizu, / nekad živio Andrzej Bursa, / koji je pisao: pjesnik trpi za milijune. / Još je mrak, na stanici / nekoliko ljudi skutrilo se od hladnoće, / vidiš ih i misliš, sretnici, / trpe samo za sebe.”) Zagajewski karikira uzvišeni patos Bursinog pjesništva, pretjeruje kako bi nam opisao na koji način se na takvu poeziju, i na pjesnika gleda danas. Pjesnički glasovi više nisu glasovi platoničkog demijurga, već običnog čovjeka koji nam prenosi vlastito, svakodnevno iskustvo života. Ironija ovdje nije shvaćena samo kao retoričko sredstvo; to je oblik dijaloga koji razotkriva određene sukobe – između slike svijeta i mjesta koje u njemu ima poezija.
U zbirci susrećemo i analitički / kritički pristup poljskoj stvarnosti, s posebnim osvrtom na religijsku hipokriziju (u pjesmi „Nedjelja“ stoji: „Svake nedjelje, molim lijepo, / idite u crkvu u jedanaest / ili u dvanaest, u čistim košuljama, / pomno ispeglanim haljinama. / Idite u crkvu, tamo vas čeka // svećenik s debelim podbratkom. / Govorit će dosta dugo / tonom neizrecive arogancije, / naložit će vam što da mislite i što da činite. // Bog je negdje drugo, negdje drugo. / Mi ne znamo ništa. Živimo u mraku. / Bog je negdje drugo, negdje drugo.”)
„Prolazi sto godina od završetka / prvog rata / Čekamo drugi“, i „Slušaš kaos koji raste“ slika je svijeta koju vidi pjesnik – „Svijet stalno raste raste nezaustavljivo / A ipak ga je sve manje„ / dok „Bijedni ljudi čekaju na granici / i s nadom gledaju na drugu stranu.“ Zagajewski opisuje život u kojem su jedni bezbrižni, dok su drugi, izbjeglice u strahu i stalnom prisustvu opasnosti. Zagajewski se osvrće na izbjegličku krizu, i pita se: „Što da učini netko tko je pjesnik – / u vojsci, u bolnici ili u svijetu? // Izbjeglice iz Sirije tonu u moru / ili se guše u kamionima‑hladnjačama. / (…) Sigurni smo, skriveni u betonskim kutijama, u strahu. // Puše sjeverni vjetar, meltemi, / smokve padaju na ispucala usta zemlje.“
Stihovi koji možda i ponajbolje dočaravaju kako to pjesnik vidi život jesu oni iz pjesme „Errata otprije puno godina“, koju posvećuje Julianu Kornhauseru. Život je sadržan od grešaka, i u tome je njegova čar. Oslobođen pogrešaka – da li je to uistinu život?
“Slučajno sam naišao na erratu / za zbirku staru puno godina: // “Pjesma 15 na str. 13 treba glasiti: / Trubača ne na trubač nema trubu stara majko / Za ovu grešku tiskara se iskreno ispričava Čitateljima” // Nažalost prekasno je / da se bilo što promijeni / Trubač je bio ali se opet negdje izgubio / Trubu ne možemo pronaći / Tiskara se nikom ne ispričava / Tiskare više nema / Mama je umrla / Ni čitatelja nema puno // I uopće nismo sigurni kako je trebalo živjeti / da errata ne bude potrebna / Ne znamo je li takav život moguć / i je li errata uistinu oslobođena od grešaka.”
Moto njegove posljednje knjige je rečenica francuskog filozofa Emmanuela Lévinasa – „Pravi život je negdje drugo, ali mi smo ovdje”. Sa tim u vezi je i retoričko pitanje koje Adam Zagajewski postavlja četiri puta u svojoj pjesmi „Kratki trenuci“ – „To je taj život?“ Kratki trenuci ljubavi i sreće, rijetki sati kada ljubav pobjeđuje – to je pravi život. Sjećanje na njih može biti sklonište u danima starosti iz kojih pjesnik u ovoj zbirci progovara i pomoću kojih oblikuje svoje pjesme.
Zagajewski pronalazi uspomene i čežnje u svakidašnjici, nudeći nam jasnu i nikako površnu poeziju. Skreće nam pažnju na to da se ljepota krije u malim stvarima: u simfoniji koju smo slušali, u nasumičnom kretanju turista, u posmatranju gradske vreve. Pravi život Adama Zagajevskog je zbirka kojom pjesnik pravi reviziju vlastitog života. U njoj nećemo pronaći lament i patetiku, već oštru i autentičnu misao koja iznova potvrđuje veličinu i značaj ovog poljskog pjesnika.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autor/ica 👤 Ivana Golijanin
