San Martino di Castrozza

Povezani članci

• ZAPIS ZA MOG PROFESORA
• Ruine i ruže
• Savjesni kazališni kritičar
• Svi Mostarci se sjećaju dobrog i časnog čovjeka, Hansa Koschnicka, koji je u Mostar došao da spaja mostove i miri ljude
• Zemaljski muzej večeras privremeno otvara svoja vrata
• Bojan Stojčić: “Viva la Transicion je sintagma koja me prati od mojih prvih radova”

Volio sam igrati u planinskom ambijentu Italije tokom ljetnjih mjeseci. Dugo putovanje do Castrozze; brodom, vozom i autobusom. Iz Padove stižem do gradića Feltrea. Kraj juna 2002., tog dana igraju Brazil i Njemačka u finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu, koje se održava u Južnoj Koreji i Japanu. Autobus za Castrozzu, biser italijanskog turizma, polazi za jedan sat. Tako bih rado pogledao barem dio utakmice, ali gdje? Nekoliko parkiranih autobusa u blizini, prilazim najbližem i uočih da gledaju utakmicu! Vozači odmaraju i samo na mahove bace pogled prema malom televizoru. “Mogu li malo pogledati?”, “Izvolite”. Čuveni trio Brazila: Ronaldinho, Ronaldo i Rivaldo u svom elementu. Imao sam sreću da vidim oba gola Ronalda. Obožavam Brazilce još od Peleovog vremena. Zahvaljujem vozačima i krećem u šetnju.

Nalejteh na veliku grupu lovaca u zelenoj odjeći i karakterističnim šeširima. Uglavnom stariji ljudi. Veseli su i bučni, nešto slave. Neki od njih, ošamućeni pićem, pišaju po ulici. Neobično za ove prostore.

Putovanje autobusom do Castrozze traje oko tri sata. Gledam živopisne šumske pejzaže i kuće okićene cvijećem. Autobus se približava odredištu, iako vidimo samo nepregledne šume i planinske vrhove Dolomita. Odjednom se ukazuju hoteli, brežuljci i planinski potoci.

Grad se nalazi na nadmorskoj visini 1500 metara. Dnevna temperatura je između 16 i 18 stepeni. Boravimo u odličnom hotelu “Savoia”. Sasvim blizu je stari most odakle sam posmatrao niz malih vodopada i slušao žuborenje vode. Turnir kao stvoren za odmor. Oko grada je gusta šuma sa uređenim stazama za šetnju, ponegdje s oštrim usponima. Na recepciji hotela “Savoia” rekli  su da nema divljih životinja. Svaki dan sam šetao nekoliko sati. Prolazeći pored džinovskih stabala guštao sam u ljepoti prirode i trakama sunca koje se iznenada pojave. Divota!

Sa platoa ispred hotela posmatrah jednog jutra travnati proplanak sa nekoliko starih kuća. Visina gotovo nedostižna za pješake i lijep ambijent djelovali su izazovno. Krenuo sam stazom iznad koje prolazi žičara, pružao se lijep pogled na grad. Put me vodio u sve veću osamu i tada se uz veliki prasak odronilo kamenje. Naravno da sam u tom momentu zažalio što se upustih u nepotrebnu avanturu. Napeti trenuci! Kakvo olakšanje kad ugledah elegantnu divokozu. One se kreću po najtežim terenima. Kasnije sam saznao da je u šumama viđen medvjed koji je stigao iz Slovenije. Osvajao sam vrhove i pusta mjesta ne sluteći razmjere rizika.

Velemajstori Arkadij Rotstein i Felix Levin dočaravaju susret s vukom na obodu šume, blizu kampa. Lagano je padao mrak, krenuli su oprezno nazad, prema centru grada, zatim sve brže. Kad su se okrenuli vuk je nepomično stajao na istom mjestu. Pričali su o neobičnoj crvenoj boji njegovih očiju. Prometno mjesto, često sam šetao stazom pored potoka i potom kroz tu šumu.

Najneobičniji zalazak sunca vidio sam baš u San Martinu di Castrozzi; sunce još sija iznad najvišeg planinskog vrha, svuda okolo tama! Početak ljeta, devet uveče, romantičan prizor koji puni srce. Njemački turisti naziru nešto neobično kroz stakleni zid restorana. Napuštajući večeru, izlaze ispred hotela da uživaju u prirodnom fenomenu. “Traka smiraja ispuni se sokom posljednjeg rumenila” (Boris Pasternak – “Povijest jednog ljeta”).

Turnire u Arcu, nadomak Trenta, San Martinu di Castrozzi i Condinu organizovala je Cristina Rigo, jedna od najpoznatijih organizatorica u Italiji i renomirana arbitarka.

Moja dugogodišnja prijateljica stalno me pozivala na turnire. Često sam osvajao medalje, ali nikad nisam pobijedio! Ponekad je posredovala da igram na openima koje drugi priređuju. “Pričala sam sa Dinom Zanettiem iz Spilimberga, treba im velemajstor za turnir. Dobićeš honorar”. Nagrade su skromne, kolebam se. “Ti si apsolutni favorit, što ne bi igrao?” Otišao sam i pobijedio sa 7,5 iz 8!

Stanovali smo u hotelu “Stella d’Oro”. U blizini je sjenovita ulica koju sam svakodnevno pohodio. Oduševila me duboka hladovina. Takvu ulicu vidio sam još samo u tuniskom gradu Monastiru, gdje su hlad pravili fikusi. Ručali smo van hotela, obično sam birao odličan bakalar. Turnir se izvanredno uklopio u zanimljivu, uspješnu ljetnu turneju 2005 godine: San Martino di Castrozza, Milano, Pariz, Condino, Spilimbergo i Bratto. Beskrajna putovanja, šahovski uzleti, ljepota gradova i predjela. “Putovanje je ponovno uspostavljanje izvorne harmonije koja je nekada postojala između čovjeka i univerzuma.” (Antole France)