Andrej Nikolaidis: Nije dobro, braćo i sestre

Povezani članci

• Selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt “SVJETLO”
• Holokaust pod državnim embargom
• Zemlja Srbija
• Kineska kompanija kažnjena sa 200.000 eura zbog uništavanja Tare
• HDZ-ov crni fond u humanitarne svrhe
• Trnoružica

Foto: Tone Stojko

Očekivati od čovjeka koji može pokrenuti rat – i tako nakrasti koliko neće uspjeti potrošiti ni njegovi čukununuci – da se urazumi isto je kao očekivati od „J. P. Morgan Chase“ da ne oderu kožu s leđa svima koji se toj predatorskoj mašini nađu u dometu.

Piše: Andrej Nikolaidis

Nije dobro, braćo i sestre.

Nije dobra pasivnost: čekanje da se Dodik „urazumi“. Jer: ne radi on ništa nerazumno. Zločinačko, da. Ali ne i nerazumno.

Rat nije nerazuman. Naročito ne za one koji ga pokrenu, one koji će na njemu profitirati. Funkcija rata ista je kao funkcija berze. Kapitalizam je permanentno ratno stanje, a sami moderni rat nastavak kapitalizma drugim sredstvima.

Očekivati od čovjeka koji može pokrenuti rat – i tako nakrasti koliko neće uspjeti potrošiti ni njegovi čukununuci – da se urazumi isto je kao očekivati od „J. P. Morgan Chase“ da ne oderu kožu s leđa svima koji se toj predatorskoj mašini nađu u dometu. “Rat je otac svemu, svemu kralj, jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima”, znate da je tvrdio Heraklit Mračni. Ako ih je rat učinio Bogovima, a naše etno-elite to jesu, pa još sa ovlastima i moćima kakve, osim kod Zevsa, nisu viđene ni na Olimpu: zašto bi se oni klonili novoga rata, koji će im donijeti još božanskih atributa i još, shodno nauku Dostojevskog da je novac kovana sloboda – pa, slobode?

Nije dobro, braćo i sestre.

Nije dobra glupost, nije dobro neznanje.

Svaka kuća može istrpjeti glupog kuvara ili sobaricu-neznalicu – što vele: što gluplji seljak, bolji krompir. Ali kada upravitelj domaćinstva za načelo djelovanja prigrli notornu glupost, posljedice znaju biti gadne… A baš to čini Gabriel Eskobar, novi kolonijalni upravitelj regiona.

Veli on da problem Bosne i Hercegovine nije nacionalizam, nego korupcija. A je li, matere ti? A da umjesto sa ili-ili probamo sa i-i? Zamišljam Eskobara kako, naoružan silnim ekspertskim znanjem o Bosni, brifovan od strane najboljih vašingtonskih analitičara i probranih regionalnih NVO vedeta, odlazi u Foču, pa tamo ekipi koja sjedeći na gajbama ispred granapa ispija klipače piva, objašnjava kako bi oni sutra opet otkinuli svako tursko uho na koje naiđu ne zbog toga što su nacionalisti, nego zato što su žrtve korupcije.

Kolumbo je tražio Indiju a pronašao Ameriku. Izvjesna dezorijentisanost odlikuje tu zemlju – u njenom je temelju, takoreći, hoću vam reći. Korupcija, a ne nacionalizam problem je Japana: slažem se. Ali Eskobar govori o Sarajevu, ne o Tokiju. Čini se da je zaboravio skrenuti lijevo kod Albukerkija.

Razumijem, širok sam ja: izbjegavam da sudim da mi se ne bi sudilo. Najugledniji borci za civilno društvo i demokratiju iz regiona objasnili su Eskobaru da ovdašnji nacionalizmi nisu realni, nego tek simulakrum. Nacionalizma kod nas, zapravo i nema – on je tek dimna zavjesa koja ljudima “skreće pažnju sa životnih problema”. Sad, ako mene pitate, nacionalizam je jedan od naših najvećih životnih problema – problematičan naročito onima kojima je, u ime nacionalizma koji, je li, ne postoji, oduzet život. Ali šta ja znam… Ja se protiv nacionalizma, ionako, borim samo da bi podupro korumpirane elite. No čini mi se simptomatičnim da je, što se ovdašnjih građanista tiče, nacionalizam bio naš najveći problem dok su postojali fondovi za borbu protiv njega, dočim je sada, kada postoje tek fondovi za borbu protiv korupcije, nacionalizam sišao sa istorijske pozornice, na koju se, u ulozi “našeg najvećeg problema”, popela ona.

Nije dobro, braćo i sestre.

Nije dobro kada se prošlost ponavlja kao lekcija koja nije tek slabo naučena, nego posve zaboravljena.

Nije dobro što nam, u odsustvu snage i mudrosti, preostaje tek da se nadamo najboljem ishodu. Kocka nije dobra, braćo i sestre, a mi se kockamo: vlastitim i životima naše djece.

Konačno, nije dobra činjenica da niko, pravo za pravo, ne zna dokle će Dodik ići i šta će uraditi.

Ne radi se tu tek o tome: hoće li.

Dovoljno je loše, katastrofa je, već to što može.

Tekst je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.