Oproštaj od čovjeka koji je plakao kao malo dijete

Povezani članci

• Ana Ivanović pobjednica WTA turnira u Tokiju
• Senad Lulić i dalje van stroja, preskočit će i dva predstojeća meča
• Begović: To Gordon Banks nikada nije uradio
• Edin Džeko pomaže Balotelliju da obuče majicu -Video
• Begović: Najviše me raduje kada se djeca bave sportom
• Počela invazija na Kaunas, Zmajevi će imati fantastičnu podršku

U njemačkim i svjetskim medijima objavljeno je puno portreta Michaela Ballacka. Bez obzira na brojne titule koje je osvajao s klubovima čiji je dres nosio, o Ballacku se u Njemačkoj ponajprije pričalo kao o – njemačkom reprezentativcu. Kao o čovjeku čija je reprezentativna “nedovršena”. U dresu “Elfa” je doživio puno veličanstvenih, emotivnih trenutaka, no one najveće – nije doživio.

Krunu karijere (osvajanje naslova prvaka Europe ili svijeta) dugogodišnjem kapetanu sudbina očito nije htjela pokloniti. Ballack je 98 puta nastupio za njemačku izabranu vrstu (i postigao 42 gola). I kako je u četvrtak službeno i potvrđeno, karijeru u dresu “Elfa” bi trebao okončati nakon 99. nastupa.

Prijateljska utakmica protiv Brazila (10. kolovoza) trebala bi, po navodima iz DFB-a (Njemački nogometni savez) biti oproštajna za Ballacka. DFB je njemu ponudio nastup, no kako javljaju agencije, Ballack će najvjerojatnije odbiti ponudu. On naime i dalje smatra da igrač njegovih kvaliteta ima i mora imati mjesto u aktualnom A-kadru. To mišljenje izbornik Joachim Löw ne dijeli.

Gorki oproštaj na rate od “Elfa” počeo je u svibnju 2010. Brutalni prekršaj Kevin-Princea Boatenga u finalu FA Cupa (Ballack je tada igrao za Chelsea), u tren je oka uništio sve planove o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Njemački “Capitano” (nadimak za Ballacka kao kapetana reprezentacije) već je na travnjaku shvatio da ozljeda nije banalna. Liječnik u Münchenu potvrdio je da Ballack mora biti operiran. I da će pauzirati nekoliko mjeseci.

“Najgora dijagnoza”

Ballack je nakon Boatengovog prekršaja liječničko mišljenje nazvao “najgorom dijagnozom” u svom životu. Na štakama je ispratio reprezentativne kolege na afričku ekspediciju, a Njemačka je sa zebnjom očekivala Mundijal. “Elf” bez svog najboljeg igrača i zapravo tada jedinog njemačkog nogometaša iz samog svjetskog vrha u turnir je ušao s ne baš velikim očekivanjima. No, mlada momčad oduševila je naciju i na koncu osvojila (neočekivano) treće mjesto.

Ballack, koji je DFB-ovu A-momčad debitirao 28. travnja 1999. protiv Škotske, nakon nesretnog prvenstva svijeta 2010. postavio si je novi cilj. Na Europskom prvenstvu 2012. htio je osvojiti prvo mjesto. No, već su se tijekom Mundijala 2010. u kampu njemačke ekipe mogli čuti glasovi da “Elfu” Ballack više uopće – ne treba. I da Ballack ne “paše” u podmlađenu momčad, niti stilom igre, a niti karakterom.

Serija pehova s ozljedama Michaela Ballacka nastavila se i u jesenskim danima 2010. On se vratio u Bundesligu, u Leverkusenu je htio pokazati da je još uvijek među najboljima. No, ponovno se ozlijedio. Povratak u “Elf” je odgođen do daljnjega. Europsko prvenstvo 2012. sa svakim danom rehabilitacije postajalo je sve nedostižniji cilj. Ballack, kako sada znamo i službeno, neće putovati u Poljsku i Ukrajinu. Barem ne kao član DFB-ove ekspedicije.

U klupskoj karijeri Ballack je osvajao nekoliko titula prvaka Bundeslige (s Kaiserslauternom i Bayernom), tri puta je s minhenskim klubom bio osvajač nacionalnog Kupa. U FC Chelsea je prešao zbog želje da osvoji i Champions League. No, to mu nije pošlo za nogom. U Londonu se doduše okitio priznanjima, ali radilo se “samo” o nacionalnim titulama (prvak, FC Cup).

Ovo “samo” je pod navodnicima, jer se u slučaja Ballacka često znalo mjeriti dvostrukim mjerilima. Ono što bi za veliku većinu drugih igrača bio ogroman uspjeh, u njegovom se slučaju znalo i – umjetno umanjivati.

Četiri druga mjesta

I pritom se često zaboravljalo na Ballackove žrtve za dobrobit “Elfa”. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2002. protiv Južne Koreje (1:0) on je svjesno zaradio žuti karton ( i spriječio protivničku akciju) kako bi Njemačka zaigrala u završnici Mundijala. Bio je to drugi žuti karton na turniru zbog kojeg je Ballack morao propustiti finale protiv Brazila. Njemačka je izgubila 0:2.

2002. je u Ballackovoj karijeri bila godina u kojoj su se miješali veliki uspjesi i velike tragedije. Uoči Svjetskog prvenstva s Leverkusenom je u tri različita natjecanja bio – drugi. U Bundesligi, Njemačkom kupu i u Ligi prvaka. Kao “šlag” na tortu došlo je drugo mjesto na SP-u.

Ballackova reprezentativna trauma nastavila se i na “domaćem” Mundijalu 2006. U posljednjim trenucima polufinala, Italija je s 2:0 savladala “Elf”. 2008. na Europskom prvenstvu tek su nadmoćni Španjolci u finalnoj utakmici zaustavili Nijemce (1:0). Ballacka je taj poraz toliko isfrustrirao da se nakon utakmice na travnjaku skoro potukao s menadžerom DFB-a Oliverom Bierhoffom.

Najbolniji trenutak u karijeri čovjeka koji je nogomet počeo igrati u Istočnoj Njemačkoj (kao dijete je Michael skupljao stari papir i boce kako bi popravio džeparac) bilo je finale Lige prvaka 2008. U Moskvi su snage odmjerili Chelsea i Manchster United. Odluka o pobjedniku pala je nakon izvođenja penala. Chelseaju je za trijumf nedostajao samo jedan gol. A na bijeloj točki se našao John Terry. Poskliznuo se, lopta nije završila u mreži.

U kišovitoj moskovskoj noći ManU je slavio, Chelsea je tugovao. Ballacku su potekle suze. Pao je na mokri travnjak. Plakao je kao malo dijete.