Budi navijač Hajduka

Izdvajamo

• Vi znate kada istrčite na teren da nikada nećete biti sami. Uvijek i svuda, bilo to u Australiji ili Tibetu, netko će pred vas razviti šal Hajduka. I vjerujte mi, to neće biti oni koji danas pljuju vas i vašu igru. To će biti ljudi koji su i u vašim porazima vidjeli dio vaše genijalnosti. Sada je na vama da to opravdate. Ili da kao Baka uđete u legendu onih koji će vas jednom slaviti, a kada ste bili „unutra“ da su vas pljuvali.

Povezani članci

• Predstava „Isus, sin čovječji“ na 10. Festivalu glumca BiH u Konjicu
• Šest godina od smrti Tonija Pehara
• Zašto Marinku Čavari smeta građanska BiH?
• STEINWAY PRIZNANJA SRPSKIM UMETNICIMA I SPORAZUM O SARADNJI
• Ladislav Tomičić : Zoki Milanović čovjek ledenog lica koji je zalutao u politiku
• Miloš Vasić:Peticionaši

I ako me pitate što bih mijenjao te godine… Taj tren, i još stotine njih uz Baku, za naslov prvaka Jugoslavije, ja bih odabrao Baku. I zbog toga, na današnji dan, kada se veliki Split oprašta od svog Hajduka, kada ga pljuje i omalovažava, kako to već doliči velikim navijačima Hajduka, ja ću se prisjetiti istoga dana kada je Baka šetajući Poljudom uz salve zvižduka otišao u svlačionicu. 

Piše: Ivo Anić

Tog 29.8.1984. u Prvoj saveznoj ligi počelo je prvenstvo. Ne ovaj HNL kojem svjedočimo trideset tužnih godina, već pravo prvenstvo Jugoslavije, dakle ono koje ima Dinamo, Crvenu Zvezdu, Partizan i još deset klubova koji bi da ti izvade oči na terenu. 

Na taj dan, tužan dan za Split i navijače Hajduka, tužan i neizrecivo tužan, u kojem će se masovno odricati svog Hajduka, taj je isti Hajduk nastupio u sastavu: na golu Ivan Pudar, u obrani Branko Miljuš i Ivan Gudelj, vezni red Stjepan Andrijašević i Dragutin Ćelić, u napadu Blaž Slišković, Aljoša Asanović i Zlatko Vujović. Samo da napomenem, na klupi je ostao Zoran Vulić. 

Tog 29.8.1984., sjetili su se zasigurno Milošević i Đorđević, igrači Radničkog iz Niša koji su prešli u Vojvodinu, a u crno ih je zavio Zlatko Vujović koji je prvo u 61., a zatim u 71., tu istu obranu prošao kao da ne postoji i Hajduk odveo u Europu. 

Dakle, na taj dan, 29. 8. 1984. Hajduk je sa potpuno nepoznatom momčadi (a sada govorim o Splitu i njegovoj percepciji Hajduka) dobio taj nesretni Radnički iz Niša, plasirao se u nastavak lige UEFA. Hajduk je bio dobar, posložen, i Hajduk je bio spreman zavelike stvari. No, morate živjeti u Splitu da bi shvatili Hajduka i percepciju ljudi koji navijaju za taj klub. 

Da bi shvatili malodušnost navijača Hajduka. 

Sto godina kluba zaprepastilo je čitav svijet. Hajduk je više od života. Hajduk je religija. No, kome je Hajduk religija? I kakav mit se krije iza toga možda bi najbolje opisali oni koji su se zatekli tekišne večeri na toj potpuno nevažnoj prvenstvenoj utakmici. Toj protiv Vojvodine koju smo „ispeglali“ sa 5:1, pa onom protiv Partizana na Poljudu sa onih jalovih 3:3, i naravno onoj što posebno boli, Sarajevo – Hajduk 1:0.

Ništa posebno bolno i ništa posebno za tu generaciju nije bilo nikada nas je rasula Iskra (jebeš me ako i do dana današnjeg znam koji je to klub) sa 3:1 i bilo mi je potpuno svejedno što te godine za Hajduk nije mario nitko. Dapače, bilo mi je drago.

Split je sjajan grad. Kada u sportu njihovi momci dobijaju, kada ruše sve pred sobom, Split će stati uz njih. Identificirat će se. To su naši momci. To je naš Hajduk. Samo ako pobjeđuje. Ako gubi? E to je već zajebana stvar u Splitu. I ja pamtim tu generaciju.

Onu o kojoj vam pričam.

U 21. kolu u Prištini Blaž je pospremio gol iz kornera. Točnije, slobodnjaka metar od korner zastavice. O tom korneru nitko nikada nije pričao, jer ga nikada nitko nije snimio. Kamere JRT-a bile su na Karaburmi. Blaž je u svom Mostaru te godine zabio za 1:1, kao i Vardaru u Skopju dvije golčine, no Hajduk je te godine nakon egala na Grbavici, i još onog goreg egala na Marakani, ostao tu gdje jest. Točno na istom mjestu na kojem su ostali navijači Hajduka večeras, na isti datum, u istoj večeri, kao da se samo nebo zajebava sa njima. 

Navijačima Hajduka.

No, prvo da odmah razjasnimo, tko je navijač Hajduka?

Onaj od „kolina“, kako bi mi rekli u Splitu, ili onaj koji je sa Hajdukom prošao HNL, i o Hajduku zna koliko moja žena koja još uvijek kada krenem prema Kromu zatvori vrata i zaboravi na mene do sutra. Hajdukovi navijači ispratili su svoje junake večeras uza salvu zvižduka. To su takvi navijači. Nestrpljivi navijači. I oni bi naravno htjeli da je njihov Hajduk danas deklasirao Rijeku, da smo prvi na ljestvici, da konačno postajemo prvaci. Prvaci čega? Hajdukovi navijači, a tužno se postavljam među njih, traže pobjede. Traže potvrde. Traže uspjehe. I traže od mlađahnog Livaje da opravda dres koji nosi.

Tako smo tražili i mi.

I bili smo isti. Kao Hajdukovi navijači danas. Blaž je igrao svoj fliper sa čašom viskija, dok smo se mi grozili. Kako može? Kako ga nije briga? Kao danas Livaju, što vikende provodi po mondenim klubovima? Kako može? Kako ga nije sram? 

Današnji dan se urezao u moje pamćenje. Kao dan u kojem Hajduk nije uspio biti veći od Radničkog iz Niša, i mi smo znali da nam slijedi potop od bilo koje ozbiljnije momčadi u Europi. Znali smo da nam slijedi potop u prvenstvu, znali smo da je taj Hajduk za kurca u osvajačkom, ali nekako smo znali da u povijesnom to nije. I da nikada neće biti.

Nikada ta generacija ništa važno osvojila nije.

A današnje generacije se kunu u nju.

Nikada kupa, nikada prvenstva, nikada plasmana preko Radničkog iz Niša u Kup UEFA.

Ali nam je ta generacija ukrala dušu.

I pamtim kako se kao danas na isti dan odlazilo sa stadiona. Bili smo revoltirani, jadni, potišteni. Da mi je netko rekao taj dan, tako potištenom i jadnom, da ću gledati najveću generaciju koju je taj Hajduk ikada dao, ja bih mu se smijao u lice. To je ta generacija? To su ti gubitnici?

Ti gubitnici naravno nikada neće osvojiti ništa doli Kupa Maršala Tita, no ti gubitnici imali su nešto neprocjenjivo. Nas na tribinama. Nas koji smo znali da su gubitnici, a toliko smo bili ponosni na njih. I iskreno, bolio me kurac za dva gola za koje je Baka izravni bio krivac za pobjedu Čelika na mom Poljudu. Zajebavao se na centru i ljudi su zabili. Onaj tren, onaj moment kada je Zvezdi zabio iz kornera, taj sekund mu je oprostio sve. Oprostio? Ja sam točno u tom trenutku, kada su me poklopila tjelesa znao da je to moment koji će mi odrediti život. Kada jedna propalica, pijančina i kurvar zabije ono što se zabiti ne može.

I ako me pitate što bih mijenjao te godine… Taj tren, i još stotine njih uz Baku, za naslov prvaka Jugoslavije, ja bih odabrao Baku. I zbog toga, na današnji dan, kada se veliki Split oprašta od svog Hajduka, kada ga pljuje i omalovažava, kako to već doliči velikim navijačima Hajduka, ja ću se prisjetiti istoga dana kada je Baka šetajući Poljudom uz salve zvižduka otišao u svlačionicu. 

Takav je Split, prokomentirao je Baka, i ja sam istu rezignaciju vidio danas, na isti taj datum, na licu Marka Livaje.

To je, na žalost, Split.

Ali, ne budite malodušni. Sutra vas čeka ogled sa Lokomotivom, Šibenikom, Osijekom. Hrvatskim Dragovoljcem. 

Vi znate kada istrčite na teren da nikada nećete biti sami. Uvijek i svuda, bilo to u Australiji ili Tibetu, netko će pred vas razviti šal Hajduka. I vjerujte mi, to neće biti oni koji danas pljuju vas i vašu igru. To će biti ljudi koji su i u vašim porazima vidjeli dio vaše genijalnosti. Sada je na vama da to opravdate. Ili da kao Baka uđete u legendu onih koji će vas jednom slaviti, a kada ste bili „unutra“ da su vas pljuvali. 

Ja bih iskreno mijenjao sve titule svijeta da još jednom uživo vidim Baku kako izvodi korner. Ili Livaju kako posrće u šesnaestercu. Pa da ga zabije iz kornera da se čitav svijet čudi jel’ to bio korner ili je htio „nabacit.“

Čitav svijet, ali ne i mi.

Koji smo sve to već jednom prošli.