Ante Tomić: Rebić i ekipa na Gay Pride u Rimu trebaju poslati misionare. S kamenjem

Povezani članci

• Stjepan Mesić: Ni jedan spor nije moguće razriješiti, ako se podupire samo jedna strana, a zanemaruju gledišta i razmišljanja druge
• Jevanđelje po Srđanu
• U Zagrebu predstavljena knjige Snježane Banović “Službeni izlaz”
• O NITKOVIMA & ELITAMA
• Pisma iz Džehenema 7: Hodaj, Cigane
• Haris Ljevo:Nemojmo očajavati ,možemo proći Portugal

Crkveni autoriteti nalaze mnogo razumijevanja da je u subotu divlja gomila na splitskoj Rivi kamenjem napala nekoliko stotina miroljubivih aktivista za prava homoseksualnih i transrodnih osoba.

Napokon, i u Svetom pismu ćete naći opravdanje za takav postupak. Tko tebe kruhom, kako ono ide, ti njega kamenom. “Split je sredina duboko ukorijenjena u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi, za koju se znalo da će reagirati na ovakve nedolične ispade, suprotne kršćanskom nauku i da ih ovakvo ponašanje vrijeđa”, kazao je za “Slobodnu” ugledni katolički teolog Adalbert Rebić.

Zanimljivo, istodobno sa splitskim, gay pride organiziran je i u Rimu. Prisustvovalo mu je, procjenjuje se, milijun ljudi, a karabinjere se gotovo nije ni vidjelo. Nitko nije bacio kamen, nitko uhapšen, nikome nije razbijena glava. Priredba je prošla bez ijednog incidenta. To je sigurno zato što Rim nije sredina duboko ukorijenjena u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi. U Rimu nema ni katolika ni uglednih katoličkih teologa.

Užasno je to vidjeti, svakom je iskrenom kršćaninu bolna uvreda i svakako bi valjalo razmisliti kako bi Split i Dalmacija i čitava Lijepa naša mogli pomoći tome nesretnom, bezbožnom gradu gdje milijun pedera slobodno šeta ulicama. Moj je skromni prijedlog da Adalbert Rebić i nekolicina njegovih istomišljenika među svećenicima urede nekako da se na rimski gay pride, ako je moguće već dogodine, pošalje nekoliko stotina naših marljivih misionara i hodočasnika, koji bi kamenjem, topovskim udarima, lancima i pajserima Rimu pokazali što je vjera Isusova.

Ne bi to, pretpostavljam, bio specijalan problem, Crkva ima para da unajmi desetak autobusa, čak i s rizikom da ih naše kršćanske uzdanice na putu totalno demoliraju, smrskaju prozore, izrežu siceve i prebiju šofere. Nema upravo troška koji ne bi vrijedilo uložiti u izlet bogobojazne hrvatske mladeži s blagoslovljenim bejzbolskim palicama u rimsko leglo razvrata. Čitav će kršćanski Zapad nesumnjivo biti beskrajno zahvalan dođemo li ih evangelizirati svojim osobitim metodama.

To smo čekali

“Bravissimo Croati!” povikat će oduševljeno Talijani kad Hrvati kamenjem, kovanicama i upaljačima zaspu gay pride već na početku, na okupljanju sudionika na Piazza dei Cinquecento.

“To! To smo čekali!” derat će se sretno kada ih budemo motkama mlatili niz čitavu Via Giovanni Giolitti. “Još! Još!” poticat će razdragano naše momke u sačekuši na Piazza del Colosseo. RAI, Corriere dela Sera, L’osservatore Romano, nema medija koji ne bi pozdravio inicijativu hrvatskih svećenika i njihovih mladih, tetoviranih i krezubih prijatelja, koji su došli Rim naučiti tradicionalnim kršćanskim vrijednostima.

Ali, ta stvar nipošto ne bi smjela završiti samo s lemanjem gayeva i transeksualaca u povorci ponosa. Kad su već tu, valja se obračunati sa čitavom pederskom baštinom Rima i Vatikana. Michelangelo Buonarotti, poznato vam je možda, bio je homoseksualac, čitav mu se ondašnji Rim rugao kad je pod stare dane izgubio glavu za jednim mladim ljepuškastim plemićem.

Kršćanski svijet svakako će cijeniti ako mi Hrvati miniramo kupolu bazilike svetog Petra, čekićima razbijemu Pietu, crnom bojom namrčimo skulpturu Mojsija, otučemo freske u Sikstinskoj kapeli, uništimo, u najkraćemu, do jedno gnusno djelo te bolesne, izopačene, pederske nakaze. Naposljetku, ovaj pastoralni posjet treba završiti kako bi jedino i mogao završiti. Kad ste već u Rimu, morate vidjeti papu.

Tetovirani i krezubi hrvatski hodočasnici i misionari doći će mu pod prozor i pozdraviti ga onako kako već pozdravljaju protivnici gay parada u Splitu i drugim sredinama, kako bi rekao teolog Rebić, duboko ukorijenjenim u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi. Sveti Otac odmah će ih primijetiti u mnoštvu, neće mu promaknuti gesta ovih uzornih mladića.

Evo mojih Hrvata

“Joj, evo mojih Hrvata”, kazat će ganuto Benedikt Šesnaesti svome tajniku. “Pozdravljaju me nacističkim pozdravom.” “A šta je ono? Šta ono sad rade?” začudit će se Papin tajnik. “Zar ne vidiš, tijelima su se složili u znak križa.” “Pa čudan im je malo križ.” “Kukasti”, objasnit će Sveti Otac i ništa mu tu neće biti neobično, baš kao ni Adalbertu Rebiću ni fra Jozi Ćirku. Doživjet će to kako se jedino i može doživjeti, kao čist i nevin izraz kršćanske pobožnosti kakav je, Bogu dragome hvala, ostao još samo među Hrvatima.

Slobodna Dalmacija