Tunis: kriza demokracije

Povezani članci

• Nastavljeni protesti u Iranu, šef pravosuđa poručio ‘nema popustljivosti
• Loše karte
• Vijeće sigurnosti UN protiv referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana
• Inflacija u Turskoj blizu 60 odsto, pritisak na novi Erdoganov ekonomski tim
• Radikalnost većega Mi
• Korona i generacija x

Uzrok prosvjeda je loše upravljanje epidemijom i siromaštvo. Zapadni su mediji Saiedovo preuzimanje vlasti dočekali sa zebnjom, vukući paralele sa Sisijevim udarom u Egiptu

Tunis trese politička kriza. U nedjelju 25. srpnja je predsjednik Kais Saied u potezu koji su mnogi opisali kao državni udar suspendirao parlament i smijenio premijera, nezavisnog Hichema Mechichija, i preuzeo izvršne ovlasti na rok od mjesec dana. Dan poslije smijenio je i četvoricu ministara, ukinut je i imunitet parlamentarnih zastupnika, a uveden je i policijski sat. Saied se pozvao na članak 80 ustava koji predsjedniku daje pravo da poduzme “izvanredne mjere u trenucima neposredne opasnosti”. Te je poteze Saied – 63-godišnji profesor prava koji je na izborima 2019. pobijedio kao nezavisni kandidat – napravio nakon masovnih prosvjeda na ulicama protiv najveće tuniske stranke, umjereno islamističke Ennahde koja je vodila koalicijsku vladu. Na ulice je izašla i tuniska vojska te blokirala pristup parlamentu čak i njegovom predsjedniku, Rachedu Ghannouchiju iz Ennahde. Iako je došlo do sukoba provladinih i antivladinih prosvjednika, no u okršajima je sudjelovalo svega nekoliko stotina ljudi. Čini se da većina Tunižana podržava Saieda, prema anketama daleko najpopularnijeg tuniskog političara, mada je njegov potez s legalne strane upitan. Nakon Saiedovog preuzimanja vlasti, mase oduševljenih građana izašle su na ulice i izrazile mu potporu. Isto je napravio i UGTT, moćna sindikalna središnjica koja je tijekom “revolucije jasmina” iz 2011. odigrala važnu ulogu u rušenju diktatora Zinea El Abidinea Ben Alija.

Saied je u sukobu s vladom još od svog izbora, no kao povod za prosvjede poslužilo je iznimno loše upravljanje pandemijom. U zemlji s 12 milijuna stanovnika je od koronavirusa umrlo njih više od 20.000, sve do danas svega sedam posto građana je potpuno cijepljeno, zdravstvene službe su preopterećene te je zauzeto više od 90 posto kreveta za intenzivnu njegu, a vitalna turistička industrija je teško pogođena. Tijekom 2020. dohodak po glavi stanovnika pao je na 3.600 dolara, a više od 17 posto stanovništva bilo je nezaposleno. Prema istraživanju tuniskog Nacionalnog statističkog instituta, trećina kućanstava prošle godine bojala se da će ostati bez hrane. Istovremeno je vlada, prema “procurjelim” dokumentima, tijekom pregovora s Međunarodnim monetarnim fondom o novom zajmu – četvrtim u deset godina – bila voljna ukinuti subvencije za kruh. Britanski Guardian ističe da novac koji Tunis godišnje plaća za otplatu nacionalnog duga šest puta premašuje proračun za zdravstvo.

Velik broj zapadnih medija je Saiedovo preuzimanje vlasti dočekao sa zebnjom, vukući paralele s Abdelom Fatahom al Sisijem, bivšim šefom obavještajne službe koji je 2013. izvršio udar i zauzeo vlast u Egiptu. Tunis je, naime, jedina od arapskih zemalja koje su 2011. zahvatile revolucije u kojoj je zaista uspostavljena koliko-toliko funkcionalna demokracija. Unatoč brojnim problemima, Tunis nije potonuo ni u autoritarnu sekularnu diktaturu niti su njima zavladali islamisti. U znak društvenog kompromisa, sama Ennahda odrekla se ambicije da šerijat postane dio ustava, koji je i dalje sekularan. Trenutno nije jasno što će se dogoditi, no UGTT je Saieda ovog utorka pozvao da formira novu vladu i imenuje premijera, a s obzirom na snagu organizacije, želi li zadržati podršku, predsjednik će morati te zahtjeve uzeti u obzir. Isto, uostalom, od Saieda traže i zapadne zemlje, s kojima Tunis tradicionalno gaji bliske odnose. Unatoč spomenutim strahovima, talijanska La Repubblica ističe da “umirovljeni profesor prava Saied” nije “panzer-general”.

Kriza je postavila općenito pitanje o potpori koju demokracije (ne) uživaju među masama. Tuniski ekonomist Fadhel Kaboub kaže da je zemlja od revolucije 2011. postigla ogroman napredak što se tiče građanskih i političkih sloboda.

“No ono što je ostalo nedirnutim je potpuno isti model ekonomskog razvoja koji je proizvodio nejednakost, dužničku krizu, socijalno-ekonomsku isključenost protiv koje se stanovništvo pobunilo”, rekao je Kaboub za New York Times. Ukratko, da bi demokratski poredak uspio, mora donijeti blagostanje i dostojan život većini stanovništva.

Novosti