Sarajevo: grad i utopija

Povezani članci

• Potpisan Sporazum o izborima u Mostaru
• Lider Građanskog saveza Nihad Čolpa: Karadžić je presuđen, uništimo njegovo djelo
• BH novinari: Javni protest Fahrudinu Solaku, direktoru Federalne uprave civilne zaštite
• AFERE SE REDAJU, DRUŠTVO TONE SVE DUBLJE: Zašto u BiH nema građanskog bunta?
• Esad Bajtal: Obremenjeni bremenom onog nevidljivog, pitamo sebe o sebi, a odgovora ni na pomolu
• “Odzvonilo je”- Dragom i HDZ-u

Međutim, sada se grad mora vratiti svojoj sopstvenoj veličini i svom istinskom značaju. Bilans istorije nije nimalo bio lak za ovaj grad; ostavio je iza sebe razorne ratove, paljevine, rušenja, zločine protiv ljudskog dostojanstva, masovna iseljavanja i tragična zastranjivanja – što je sve poznato i dovelo nas danas do škripca u kojem živimo.

Delegacija Grada Sarajeva na čelu sa gradonačelnicom Benjaminom Karić bila je u prvoj zvaničnoj posjeti Banjaluci na poziv banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića. Ovaj susret dobio je veliku medijsku pažnju u BiH, a kako i ne bi; to je prvi oficijelni susret čelnih ljudi ova dva grada nakon 27 godina.

To nije bio jedini kuriozitet ovog susreta, naime, Stanivuković je najmlađi gradonačelnik u istoriji Banjaluke, najvećeg grada u bh. entitetu Republika Srpska, a Karić najmlađa gradonačelnica Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine. Susret je prošao u duhu prijateljstva i pružene ruke kao i najavom jedne nove generacije mladih političara koji obećavaju da će u vidljivim neslaganjima prema bliskoj prošlosti ipak pronaći zajednički interes za budućnost BiH. Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, a narod je samo zadovoljan da se ne puca.

Status quo, višedecenijski politički glib ne omogućava elementarne manifestacije pozitivnog mira: slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politike prijateljstva. Dejtonski ustav ima poglavlja koja nisu realizirana, jer bi njihova implementacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih oligarhija i de facto promjeni u smjeru izgradnje demokratske i liberalne države, sposobne da preuzme brigu o sebi na evropskim principima. Teško je povjerovati da će u bliskoj budućnosti entiteta RS i dijelovima Federacije u kojima vlada HDZ doći do progresivnih politika. Ovo nije subjektivan stav autora teksta, već činjenično stanje na terenu. U tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo, a ne izgradnja razložne i racionalne bosanskohercegovačke političke zajednice.

Mnogi su povjerovali kako baš PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, može mudro i pragmatično napustiti politiku krvi i tla, ali upravo se Stanivuković kao izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke u prvim javnim nastupima legitimirao kao rigidni nacionalista, iako nema ni trideset godina. Zato je njegov susret sa gradonačelnicom Sarajeva možda i njegova posljednja prilika da se definitivno opredijeli: hoće li se pridružiti armiji provincijskih i irelevantnih nacionalista ili će učiniti nešto za evropsku perspektivu svih građana. Identično se može reći i za stidljive pojave opozicije u kantonima sa HDZ većinom, koje su političke opcije još desnije od HDZ-a.

U tom kontekstu je odlazak mlade nade SDP-a BiH u liku gradonačelnice Sarajeva potez vrijedan hvale i politički mudar potez. Sa njom na čelu Sarajevo ima šansu da postane i suštinski glavni grad razjedinjene države i to kroz stvaralačke, kreativne geste u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, spremnost za dijalog koji još nije moguć u „zarobljenoj državi“.

Poslije fijaska propalog izbora i odustajanja Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva, dolazak Benjamine Karić i njeni prvi koraci ohrabruju i pokazuju kako je spremna za velike i simboličke geste reafirmacije kosmopolitskog Sarajeva – što bi značilo povratak važnog modela zajedničkog života, jedinstva različitosti u političku sferu. Cijenim da je to veliki politički izazov i na dulje staze jedini put koji vodi kulturi povjerenja i pomirenja. Takav izazov svim političkim subjektima iz BiH mora doći upravo iz Sarajeva.

Ima li objektivno šansi da se to učini iz glavnog grada BiH? Sarajevo se nakon razaranja i 1.425 dana opsade nije još oporavilo. Evidentno je to svima golim okom. To je grad koji je još uvijek u potrazi za samim sobom. U posljednjih 30 godina se sve iz korijena promijenilo. Grad je izgubio više od 100.000 stanovnika a dobio 250.000 novih; industrijski grad preko noći je ostao bez privrede, sve su velike firme nestale. Pokušava sada po prvi put u svojoj historiji živjeti od turizma. Grad je tri i po godine bio „centar svijeta“, mediji su svakodnevno izvještavali iz Sarajeva i o Sarajevu! Tako je najduža opsada u modernoj istoriji na kraju 20. vijeka, uz sarajevski atentat i zimsku olimpijadu, postala planetarno obilježje ovog grada.

Međutim, sada se grad mora vratiti svojoj sopstvenoj veličini i svom istinskom značaju. Bilans istorije nije nimalo bio lak za ovaj grad; ostavio je iza sebe razorne ratove, paljevine, rušenja, zločine protiv ljudskog dostojanstva, masovna iseljavanja i tragična zastranjivanja – što je sve poznato i dovelo nas danas do škripca u kojem živimo.

Umjesto da se uljepšava i idealizuje prošlost i zlatne godine ovog grada koje su iz 80-ih otišle u nepovrat, potrebno je ući u novu fazu života post pandemijskog grada koji će se riješiti svih predrasuda, atavizama i arhaizama koji opterećuju i plaše mlade u odluci da ostanu u svom gradu. To je faza u kojoj sve mora da bude ponovo izumljeno – solidarnost, zajedništvo, legitimiteti, identiteti, vrijednosti, svi reperi. Ti novi reperi moraju politički i društveno omogućiti da upravljamo, bolje nego što smo dosad činili, našom raznolikošću, našim okruženjem, našim resursima, našim znanjima, našim instrumentima, našom snagom; drugim riječima našim zajedničkim životom, umijećem i sposobnošću preživljavanja; a ne dosadašnjom praksom odbacivanja svake ljestvice vrijednosti.

Znam da je „vrijednost“ postala ukaljana i prevrtljiva riječ, sa lakoćom je političari navigavaju od nacionalnog ponosa do materijalnog blagostanja; u domenu vjerovanja može biti sinonim napretka ili konformizma, moralnog oslobođenja ili potčinjavanja. Sa moje tačke gledišta, za koju će mnogi olako reći da je utopijska, to znači prije svega usvajanje jedne nove ljestvice vrijednosti utemeljene na prvenstvu kulture; čak mislim da ne pretjerujem kada kažem: utemeljene za spas kulture! Samo tako Sarajevo može ostati i danas grad tolerancije u kojem se niko ne čudi prijateljstvu jednog franjevca i jednog hafiza; ako se to ne sačuva, priča o takvom prijateljstvu postaće utopijska i u bliskoj budućnosti Sarajeva.

Peščanik.net