PLEJADA SUMNJIVIH LIKOVA (uključujući i moj)

Povezani članci

• Saga o vrljičuljcima
• Građani Mostara taoci dvije vladajuće partije – SDA i HDZ
• Rušenje obrazovnog zida između BiH i EU
• NA RAVNOPRAVNOST JEDINO NEMAJU PRAVO – OSTALI: Dokle će se tvrditi da Hrvati nisu ravnopravni u bh. državi?! Pogledajte koliko ih radi u Parlamentu BiH!
• Sveta laž (I zašto je Vasilije Ostroški, čudotvorac u ilegali)
• Puška materina

Vanzemaljac me zvao poslijepodne.

To su ona teška poslijepodneva kad se čini  da je cijeli sistem prirode protiv vas: ciklone, anticiklone, vazdušni pritisci, potresi itd.

Vanzemaljac je bio otvorenog uma. Zaista, s njim ste mogli načeti bilo koju temu. Svemir, gravitacija, antigravitacija, materija , antimaterija – o svemu je ponešto znao. Ali žene su ga zbunjivale. Mislim na zemaljske žene. Zemaljske žene su pokretač muško-ženske istorije uspona i padova vladajućih struktura kroz vijekove. Inače, kad se radi o ljudskoj istoriji, prilično sam zblahnut. Ne mogu doprijeti do poriva koji ljude gone na sve te neproduktivne istorijske akcije. Možda se radi o jednom dugom i mučnom procesu evolucijskog preobraženja, bar kad je u pitanju istorija koju nam zvanično podastiru pod noseve? Ko, uopšte, kontrolira opšte informacije kojima nas uče u obrazovnim ustanovama? Onda, imaš nemali broj ljudi koji žive u i od istorije, istorije koju je neko napisao, koju je, vjerovatno, neko prilagodio, nivelišući činjenice i podatke nonšalantno prema svom interesu, gotovo proizvoljno.

Živim na Balkanu, ali Balkan je, po svemu sudeći, jedno od svjetskih legala primitivizma i mizantropije. I bit ću otvoren, a i Vanzemaljac se u potpunosti slaže sa mnom, Balkanska područja naseljavaju pripadnici ljudske vrste koji nisu bogznakako odmakli od podioka svijesti do kojeg je, po očekivanom slijedu događaja, dopro homo sapiens još prije 200.000 godina. U nekom hipotetičkom slučaju izoliranja Balkana od ostatka svijeta, ovdje bi tehnologija ubrzo izumrla (možda ne tako brzo tehnologija proizvodnje konvencionalnog naoružanja kao što bi nestale tehnologije kretnje i komunikacija), a vjerski i nacionalni ratovi trajali bi onoliko vremena koliko je dovoljno da dođe do fizičkog nestanka ljudske vrste.

I sad Vanzemaljac i ja pitamo ovdašnje religijske, političke i akademske velikodostojnike, tvorce kolektivne svijesti puka:

DA LI STE PONOSNI NA TO?

O, Bože, Isuse, Muhamede, sveci, gospe i djevice, da li ste ponosni na svoje balkanske predstavnike i poslanike?

Da se razumijemo, a to sam rekao i Vanzemaljcu, ja sam do srži grješno ljudsko biće: gledam u zvijezde, u ljutnji psujem boga, masturbiram i plazim za obdarenim ženama, ali nikad i nikom ne bih pretpostavio vlastiti autoritet. Volim novac i dobre automobile. Nikad neću oprostiti Isusu što je u Jerusalem ušao na magarcu a ne na Arapskom Konju. Nikad mu neću oprostiti zašto je dozvolio da ga razapnu na krst, bez obzira što je on svu tu rimsko-židovsku farsu pretvorio u vlastiti trijumf.

Do čega je sebe doveo arapski svijet? Nemaju pisce, filozofe, naučnike, glumce, čak niti zvjezdani jet-set. Imaju novac i kraljevsku obitelj koja ga kontroliše. Plaćaju ljude da idu u smrt, kamenuju kurve, otkidaju glave bespomoćnim zarobljenicima. I to bi trebao biti Islam, to bi trebalo biti svjetlo Islama. Jedne prilike sam priznao Vanzemaljcu: „Imao sam i ja svoje zarobljenike. Jadne, izgubljene, prestrašene. Sve čovjek do čovjeka. Nikad nisam pohađao časove vjeronauke, ali sam ih častio paklama cigara i hranom. Sve što sam htio je da se ne boje. Poslije su ih razmijenili i vratili njihovim obiteljima. Glave su im bile na ramenima. Uši i oči na glavama. U ušima bubnjići, unutar očiju zjenice. Uvjeren sam da bi Muhamed a.s. odobrio taj čin. On nikad nije ubijao svoje zarobljenike. Ja ne znam kojeg Muhameda slijede raznorazni džihadisti ispranih mozgova i otvrdla srca.“

Cilj religija ne bi trebao biti sijanje smrti već veličanje života.

Vanzemaljac i ja smo postavili stvari prema sljedećem.

Da je Muhamed a.s.izgledao ovako:

… dubokog smo uvjerenja kako on nikada ne bi mogao opravdati niti pokrenuti svoje poslanstvo. Ljubav prema Bogu se širi nesebičnom žrtvom, ljubavlju i razumijevanjem a ne bombama opasanim oko torza u suludim samoubilačkim akcijama protiv nevinih i nedužnih.

Da je Isus izgledao ovako, mislili smo dalje:

… on ne bi dozvolio vlastito razapinjanje na križ, ali bi, sigurni smo, inicirao mnoga razapinjanja drugih i drugačijih, jednostavno, neprilagođenih. Izraz mesijanskih očiju treba da pretenduje na blagost i razumijevanja a ne na farizejsku besćutnost, zlobu i hlad.

Također, a u pitanju je naš lični stav, za Isusa ne bi trebalo biti ni da je izgledao na sljedeći način:

… jer naprosto ne možemo da povjerujemo da bi prva dva njegova apostola, apostol  Petar i apostol  Ivan, mogli biti kao na fotografijama dolje:

Naravno kako smatramo da niti ja ne predstavljam izabrano oličenje savršenstva, što je lako zaključiti iz priloženog:

… posebno kad mi lice, lobanju, nos i zube počnu istezati i razvlačiti neukus i bizarnost šou biznisa sa ovdašnje političke scene:

I uvijek smo se pitali, Vanzemaljac i ja, a vjerujem da će nas to pitanje otpratiti i u smrt, kako se skoro po pravilu dešava da dobrim namjerama bude popločan put do pakla, čak i kad takva vrsta nakana dolazi od tako moćnih i čistih duhova kao što su mesijanski ili proročki.

S druge strane gledano, koji je stvarni i jedini mogući domet ljudske civilizacije?

Definitivno je kako su religije zastranile. Politika je za građane kojima bi trebala služiti postala spoj neugodnog i nekorisnog. Nauka ima svojih svijetlih tačaka, ali niti jedna naučna disciplina se nije bavila metodama podizanja ljudske svijesti. Moj i Vanzemaljčev stav nije i ne može biti kako ništa ne valja a da smo mi savršeni, ali očito je da malo šta štima kako treba u dijelu svijeta gdje trenutno obitavamo.

Vanzemaljac je bio deprimiran, bijesan koliko deprimiranost to može dozvoliti. Došao je po zadatku, ali se nije uspio nametnuti. Mnogi njegovi suplanetarci širom svijeta su manje-više uspijevali ostvariti određene rezultate. Nama nepoznatim energetskim obrascima otiskivali su fantastične krugove u žitu, podizali i spuštali neidentificirane leteće objekte, u ljudskom društvu stvarali udruženja sa humanim i progresivnim ciljevima. Planet Zemlju i čovječanstvo na njoj u idućih je nekoliko desetljeća trebalo dići na viši nivo svijesti i organizacije. Ali „naš“ balkanski Vanzemaljac ne samo da se razočarao u ovdašnje opšte narodne mase, vlasti koje su te mase birale, obrazovne i vjerske institucije, on se duboko prevario i u najbliže prijatelje koje je teškom mukom stekao kroz godine rada i življenja u Hercegovini.

Zvao me je da se žali. Tužno je gledati Vanzemaljca koji se žali.

On će, govorio je, prije ili kasnije već naći neki način da započne zdravu i stabilnu misiju podizanja svijesti u Bosni i Hercegovini i šire, ali, eto neplaniranog problema, on se zaljubio, nesretno zaljubio. Žena koju voli previše je vrckasta i neuhvatljiva. Ne, on njoj još nije iskazao svoje ljubavne namjere, ali prije već je i pokušao uraditi nešto u tom pravcu, ona, donedavno slobodna žena, tako je lako i besramno legla sa njegovim najboljim prijateljem – Johnom. Što je još gore i teže za shvatiti, on nije siguran da li su njih dvoje nastavili biti i u kakvoj vezi, jer se John pravdao da nema emocija između njega i Eme, da ih nije nikada ni bilo, i da je to bio, ako se može tako reći, samo talas slabosti koji je njih dvoje zapljusnuo u jedno varljivo večer. A ni to ne bi sebi dozvolio da je znao ili da mu je Vanzemaljac ičim dao do znanja kako voli Emu.

I sad je Vanzemaljac imao molbu. On nije imao hrabrosti, ali me je uputio da u skoro vrijeme odem do Eme i, što otvoreno što lukavstvom, kako god bih znao, iz nje izvučem šta ona uistinu misli o njemu. Vanzemaljac je u dubini sebe uvjeren kako Ema nešto osjeća spram njega, mogao je to procijeniti iz nekih njenih postupaka, riječi, pogleda i gestikulacije, da vjerovatno postoji prilika da budu i ostanu zajedno, prilika koju on ubuduće neće propustiti ili upropastiti.

Osvanulo je svijetlo i prozračno mostarsko jutro. Sunce je izišlo iza brda, dva-tri oblaka na nebu su mu se brzo i s poštovanjem sklonili s puta. U sedam i dvadeset ujutro Sunce tranzitira dvanaestu astrološku kuću, srodnu sazviježđu Riba, srodnu planetu Neptun. Ego i svijest su okrenuti nutarnjem, podsvjesnom (dodiruju se svjesno i podsvjesno), nevidljivom i transcendentalnom. U slučaju nepovoljnih aspekata sa ostalim planetama ili njegovom eventualnom boravku u znaku gdje se osjeća kao u padu ili izgonu, Sunce tad može uzrokovati tjelesnu i duševnu slabost, značajniji boravak u zatvorima, bolnicama ili ludnicama. Neko je rekao da je ukus karakter, a karakter sudbina. Planete upravljaju sudbinom koju smo ukusom i karakterom sami sebi uzrokovali ili namijenili. Planetama upravlja Bog. Ja ne trebam religiju, novac, naciju, istomišljenike, vjersku braću, neprijatelje, oružje niti vojsku da bih pokušao uspostaviti svoj odnos s Bogom. Sve što trebam je komad prostora i zrno mira. Molim se za mrvicu mira i pedalj prostora.

O, da! I to mi je palo na pamet tog jutra prije već ću zakucati Emi na vrata. Nekad davno, prije pet hiljada godina, možda i više, Krišna je na bojnom polju Kurukšetra poručio Arjuni: „Napusti sve vrste religija i predaj se Meni. Ne boj se. Tako ću te osloboditi svih posljedica grješnih djelatnosti.“ Arjuna je vjerovatno poslušao Boga, ali Hindusi nisu, jer su nakon te izjave do danas stvorili na stotine i hiljade različitih sekti i religija. Bogu ne treba naša religija, Bogu trebamo mi.

Najavio sam da ću doći. To sam morao uraditi za ljubav Vanzemaljca. Nisam ga mogao ostaviti na cjedilu. Pokušat ću saznati šta Ema uistinu misli o njemu i da li ima šanse da joj priđe. Vanzemaljac je volio, a i Ema i Vanzemaljac su mi bili prijatelji. Kao i John.

Pustila me unutra. Ema je bila lijepa i zgodna, personifikacija privlačnosti materijalne energije. Bože, te grudi, taj glas, zubi, osmjeh, dupe i stopala. Sve je na svom mjestu. Sve je usklađeno. Sve je vidno. Ema, u stvari, sada ništa preda mnom nije htjela da skrije. Da li je tako? Tako je! Oskudna odjeća na njoj nije krila tjelesne crte, obline i konture. Ona ih je isticala. S namjerom. Požuda u zraku. Pomama…

„Hajde, dragi, već dugo čekam ovakvu priliku.“ – rekla je odmah i izravno.

„Ali, ali ja nisam došao radi toga. Nisam došao … nisam … Vanzemaljac … ti … John…“ – branio sam se, a dok sam se nevoljko branio i nerazgovjetno govorio, nezgrapno i nespretno sam mahao rukama, nogama i glavom.

Za to vrijeme Sunce je išlo svojom utvrđenom putanjom i otamo, kao po dužnosti, gledalo na cijeli svoj „desetoplanetni“ sistem.