TRI DATUMA U TRAVNJU

Autor/ica 👤Tomislav Jakić 13.4.2021. u 18:25

Povezani članci

Nažalost, tako to ne ide. Hrvatska može biti ili dio Evrope i svijeta u punome smislu te riječi, što znači prihvaćati i živjeti vrijednosti toga svijeta, pa i sjećati se zajedno s njime jubileja – bilo pozitivnih, bilo negativnih – koji to zaslužuju, ili može i dalje tonuti u samouništavajući provincijalizam. Suvišno je ponavljati da građani na izborima imaju mogućnost o tome odlučiti, to promijeniti. Suvišno zato, što je proteklih 30 godina pokazalo koliko je uspješna bila kampanja sustavnog zaglupljivanja i indoktriniranja javnosti. I onda – što?

Prva polovica mjeseca travnja (aprila) kumulirala je datume što ih se ne smije zaboraviti. Ove godine pogotovo, jer riječ je bila o “okruglim” obljetnicama. Od toga dvije se obilježavaju, mada ne uvijek s istim naglascima širom svijeta, druga je značajna za Hrvatsku, ali i za Hrvatsku poziciju u svijetu. Dakle: U travnju ove godine navršilo se 80 godina od proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske i 60 godina od početka procesa Adolfu Eichmannu, logističaru “konačnog rješenja židovskog pitanja” u Hitlerovom Trećem Reichu, ali i 60 godina od prvog leta čovjeka u svemir.

Let sovjetskog kozmonauta Jurija Gagarina dio je svjetske povijesti. Jer, koliko god da je točno da je Gagarin bio Rus i da je poletio nošen raketom koju je konstruirao Rus (Koroljov), a da je na kacigi njegovog skafandera bila kratica SSSR (Sovjetski Savez), onoga trenutka kada je ušao u putanju oko Zemlje u kojoj će biti nekih stotinjak minuta, Gagarin je naprosto bio čovjek, bio je predstavnik ljudske vrste, s njime u svemir kročilo je čovječanstvo. Zato se njegovog podviga ovoga travnja i sjetio cijeli svijet. Pri čemu je u zapadnim prisjećanjima čak i danas, punih šest desetljeća nakon njegova leta, prisutna nota zavisti i pokušaj koliko perfidnog, toliko i prozirnog omalovažavanja. Američko ministarstvo vanjskih poslova tako na svojoj službenoj stranici registrira godišnjicu prvoga leta čovjeka u svemir. I samo to. Bi li zapis izgledao drugačije da je taj prvi čovjek bio Amerikanac? Odgovor je jasan. Da, istina je da je odluku o letu donijelo političko vodstvo u Moskvi, mada su stručnjaci na Bajkonuru davali Gagarinu svega 47% šansi da preživi let. I istina je da je cijeli sovjetski svemirski program bio u funkciji politike, odnosno nadmetanja sa Sjedinjenim Državama. No, zar nije isto tako istina i to, da je Kennedy-ev program slanja čovjeka na Mjesec bio isključivo politički motiviran, prije svega da se pokaže kako sovjetska prednost u osvajanju svemira neće i ne smije biti dugog vijeka?

Da, istina je također kako je Gagarin nakon sretnog povratka na Zemlju obišao niz zemalja svijeta i kako je to bila, ne mogu se ovih dana suzdržati od takve kvalifikacije neki analitičari na Zapadu, PR operacija kakva do tada nije viđena. Koliko je politike bilo u tome najbolje se može zaključiti iz činjenice da ruski kozmonaut nije bio poslan u Jugoslaviju na koju se iz Moskve – popravljenim odnosima usprkos – i dalje gledalo s primjetnom dozom sumnjičavosti. No, nije li isto tako istina i to da su američki astronauti koji su se spustili na Mjesec, nakon toga poslani na turneju po svijetu? I opet u politički savršeno skrojenoj PR operaciji, pa su oni, uz ostalo, posjetili i jugoslavenskog predsjednika Tita u Beogradu (a ovaj je autor kao televizijski reporter o tome izvještavao za tadašnju Televiziju Zagreb). A, o tzv. konfeti paradama što su u New Yorku priređivane prvim američkim astronautima da i ne govorimo.

Rusija je obilježila godišnjicu Gagarinovog leta impresivnim noćnim koncertom na otvorenom, na poligonu u Bajkonuru, odakle još uvijek (mada je to danas na području neovisnog Kazahstana) polijeću ruske rakete noseći pripadnike posade Međunarodne svemirske stanice (već odavno ne samo Ruse). Bilo je zanimljivo registrirati uravnoteženost te proslave. Od toga da na njoj nije bio predsjednik Putin (koji je prethodno s grupom kozmonauta posjetio mjesto Gagarinovog slijetanja u stepi), jer – koliko god da bi to bilo i logično i očekivano – svojom nazočnošću vjerojatno nije htio zasjeniti povod proslave; preko toga da se – naravno – nije sakrivalo da je Gagarin bio Rus i da je poletio kao sovjetski kozmonaut, ali se upadljivo naglašavalo kako se s njime u svemir vinulo čovječanstvo; pa do toga da su u konferansi svoje mjesto našli i Heraklit i autor kultnog Malog princa, Antoine de Saint Exupery, dok je u program uvrštena i američka kompozicija “Fly me to the Moon”. U Hrvatskoj, koliko se moglo primijetiti, Gagarinov je let uglavnom dobio mjesto tek u rubrikama tipa Dogodilo se na današnji dan. Evropska, možda čak svjetska Hrvatska? Ne, Hrvatska provincijalizirana do krajnjih granica.

Za takvu Hrvatsku, a i zbog dodatnih razloga sublimiranih pojmom “povijesni revizionizam”, ni obljetnica početka suđenja Eichmannu nije bila vrijedna ozbiljnih osvrta, a pogotovo ne političkih istupanja – na primjer u Saboru. Eichmann, visoki oficir SS-a (pojam “časnik” tu doista ne bi bio na mjestu), jedan od bliskih suradnika zloglasnog Heinricha Himmlera, bio je zadužen za organizaciju transporta vlakovima u nacističke logore smrti Židova iz cijele Evrope, nakon što je na poznatoj konferenciji na Wannseeu donijeta odluka o uništenju Židovskog naroda. I Eichmann je to činovnički pedantno izvršio, “kradući” u posljednjim mjesecima rata čak i kompozicije nužno potrebne za opskrbu vojske, samo kako bi što više Židova poslao u smrt. Ne smije se prešutjeti i da je ustaška paradržava zdušno surađivala u Holokaustu, šaljući transporte ovdašnjih Židova u Auschwitz, dok se s ostalima razračunala na svoj način, u Jasenovcu i brojnim drugim logorima, odnosno gubilištima poput Jadovnog. Današnji povijesni revizionisti agresivno međutim tvrde kako nema dokaza o tome da je u Jadovnom itko ubijen (obitelji tamo odvedenih koji su nakon toga nestali, valjda sanjaju, ili izmišljaju?), dok krajnja desnica oskrvnjuje tlo Jasenovca donoseći tamo vijence u spomen “ubijenima između 1941. i 1953.”, podupirući time izmišljenu tezu o logoru koji je postojao nakon Oslobođenja i u kojemu su “ubijani hrvatski domoljubi i protivnici komunizma”.

O tome kako je Eichmann dospio u Jeruzalem, gdje mu je sudio (i presudio) izraelski sud napisane su knjige i snimljeni filmovi. Poznatom “štakorskom stazom”, uz svesrdnu pomoć Katoličke crkve dospio je, kao i mnogi drugi nacisti (i ustaše!) u Argentinu. Bezuspješno za njim je tragao poznati “lovac na naciste” Simon Wiesenthal. Otkrio ga je jedan preživjeli iz koncentracionih logora koji je živio u Argentini. Obavijestio je o tome državnog tužitelja jedne njemačke savezne države (riječ je o Zapadnoj Njemačkoj) Fritza Bauera, koji je, znajući da su institucije te države prepune dojučerašnjih nacista, prenio informaciju izraelskoj obavještajnoj službi. Tek dvije godine nakon toga Izraelci su ga oteli i doveli na suđenje o kojem je izvještavao cijeli svijet (prvi televizijski prijenos jednog sudskog procesa), a koje je Hannu Arend inspiriralo da napiše svoj poznati esej o banalnosti zla. Jer, Eichmann je bio običan čovjek koji ni tada nije shvaćao, ili želio shvatiti, dimenzije zločina što ga je svojim “vlakovima smrti” omogućio. On je, tako je govorio, samo “radio ono što mu je bilo naređeno”. I on, naravno, osobno nikoga nije ubio.

Upravo zbog takvoga rezoniranja koje se svodi na odbijanje bilo kakve osobne odgovornosti i na pravdanje užasa Holokausta frazom “bio je rat”, šest desetljeća od početka procesa u Jeruzalemu zasluživalo je biti zapamćeno. U većini demokratskih zemalja, pogotovo u onima koje su bile pod okupacijom Trećeg Reicha to se i dogodilo; u Njemačkoj osobito. Pri čemu je primjetno kako neke od zemalja istočne Evrope energično, čak ogorčeno poriču notornu činjenicu sudjelovanja i njihovih građana u Holokaustu, barem u ulozi “marljivih” pomagača nacističkih masovnih ubojica. A neke se, poput Hrvatske, opterećene vlastitom prošlošću i činjenicom negiranja istine o toj prošlosti, opredjeljuju za prešućivanje, ili marginaliziranje. Mada je obljetnica jeruzalemskog procesa bila itekako dobra prilika za političku oporbu da se profilira kao glas jedne druge i drugačije Hrvatske, ta je šansa propuštena (jedva da treba i reći).

Osamdeset godina od radijske proklamacije “u ime Poglavnika” kojom je umirovljeni oficir vojske Austro-Ugarske, Slavko Kvaternik, proglasio stvaranje hrvatske države, uz nekoliko i očekivanih i uobičajenih incidentnih happeninga što ih upriličuju krajnji desničari, apologetici ustaštva i mrzitelji svega što ne nosi hrvatski predznak, također je u Hrvatskoj prošlo bez koliko potrebnih, toliko i primjerenih analiza. Ne previđamo istupe nekih povjesničara i prilično usamljenih novinara koji su stvari postavili na svoje mjesto; po tko zna koji puta. No, taj je “jubilej” tražio da se o njemu izjasni hrvatska država. U razdoblju između 2000. i 2010. to je i radila, barem na razini Predsjednika Republike. Od tada uglavnom šuti. Naglašavamo: Država šuti. Nije dovoljno da govore povjesničari, i to samo neki. Nije dovoljno da poneki novinar posloži činjenice i prezentira ih “kao na tanjuru”, iz čega bi i najneupućeniji laik mogao i morao zaključiti kakva je to bila država i tko su i kakvi su bili ljudi koje se sve više i sve češće profilira kao domoljube koji su ostvarili stoljetni san hrvatskog naroda, mada im se u realiziranju toga sna “omaknuo” i poneki zločin. Baš kao i kod Eichmanna: bio je rat, zar ne? Pa se onda, naravno, dodaju priče o tzv. komunističkim zločinima koji bi, kao (bili oni stvarni ili izmišljeni), trebali umanjiti (a kako?) strahotu Holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. Dakle, i ovdje je prilika propuštena. A sve se čini da će i dan proboja logoraša iz logora Jasenovac biti u sjeni političkih prepucavanja i plasiranja priča o poslijeratnom logoru, mada za to nema nikakvih konkretnih dokaza. Pa će se Hrvatska svijetu, onome svijetu koji nije zaboravio 60 godina od početka procesa Adolfu Eichmannu, ponovo predstaviti kao država koja još nije raščistila s vlastitom prošlošću, odnosno kao država koja nema ni snage, ni volje priznati istinu o toj prošlosti, kao država koja se bavi sama sa sobom, izmišljajući vlastitu povijest kako bi se lakše nosila sa sadašnjošću.