Oproštajno pismo Jovana Divjaka: Služenje u Armiji BiH je najčasniji period u mom profesionalnom životu
Povezani članci
- Ona nije bila “Obješena”: zvala se Ferida Osmanović
- Gradimir Gojer: DA LI JE MOSTAR POBJEDIO DOMAĆE FAŠISTE?
- SNJEŽANA KORDIĆ: VLAST NAD JEZIKOM
- Naša stranka: Zašto je vlast potopila civilnu zaštitu?
- ESAD BAJTAL: PITANJE MIRA I POMIRENJA IDE PREKO SAMOKRITIKE, A NE PREKO KRITIKE
- Hrvatska je pred novim ratom
Gregor, unuk preminulog generala Armije RBiH i Jovana Divjaka, danas na komemoraciji je pročitao pismo koje je general Divjak napisao nakon saznanja o bolesti.
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Poštovani i dragi prijatelji,
hvala što ste došli da me ispratite na bolji život, kako se kaže u tradiciji jednog naroda. Meni je ovaj bio ugodan, sretan i bogat. Znam da vas je slomila tuga zbog rastanka, kao što je i mene dok ovo pišem. Prisustvovao sam na stotinama dženaza i sahrana gdje su odabrane osobe najljepše govorile o pokojnicima. O pokojniku sve najljepše, kakav je običaj u narodu.
Mislim da je prirodno da ja, Jovan Divjak, govorim o sebi, a pročitat će neki od mojih bliskih prijatelja koji budu kuražni da bez ijedne suze emotivno pročitaju.
Na sahranama i dženazama obraćanje je počinjalo sa ‘bio je dobar čovjek’. Eh kakav sam bio, to vi ovdje prisutni znate. I ovakav i onakav, ali siguran sam da sam bio moralan i pošten čovjek u najljepšem smislu riječi. Naravno i skroman.
Tako sam odgojen u porodici majke Emilije i oca Dušana. Tako smo supruga Vera i ja odgojali Želimira i Vladimira. Vrhunac u životu sam doživio u izjavi unuka Gregora, koji mi je napisao ‘Deda, ponosan sam na tebe’.
Rođen u jednoj beogradskoj bolnici 1937. godine, a životni put s roditeljima me vodio iz sela Šuvajići na obalu Dunava pored Smedereva, od sela Jablanjca do Bosanske Krupe, gdje je otac bio učitelj i rođena sestra Nada 1940. godine.
Otac je službovao u Rumuniji, od 1941. do 1944. u Beloj crkvi i Bosanskoj Krajini, gdje sam počeo osnovnu školu. Malu i veliku maturu završio u periodu 1950. do 1959. u Zrenjaninu.
Majka hrabrosti razvila se i veoma teško izdržavala tročlanu porodicu. Uputila me u Vojnu akademiju u Beograd jer mi nije mogla plaćati studije.
Službovao sam u Titogradu i Beogradu, godine proveo na školovanju u Parizu, a u Sarajevu bio na službi od 1966. godine. Završio sam ratnu školu, a dok sam obavljao dužnost, obavljao i dužnost nastavnika taktike i bio načelnik katedre taktike u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
Od 1984. do 1989. godine obavljao sam dužnost komandanta Teritorijalne odbrane (TO) okruga Mostar, a od 1989. do 1991. komandantna TO okruga Sarajevo. Da se pohvalim, ocjenjivan sam visokom ocjenom za obavljanje ovih dužnosti.
Od 8. aprila 1992. godine obavljao sam dužnost operativca zamjenika komandanta TO RBiH i na raznim funkcijama u štabu Oružanih snaga Republike BiH bio do 1. marta 1997. godine.
Dragi pripadnici Armije BiH,
Na vama je da sudite kakav sam bio kao vojnik, profesionalac, čovjek i saborac. Takvog me zapamtite i pričajte vašim najbližim. To je najčasniji period u mom profesionalnom životu. Veoma cijenjeni pripadnici Armije RBiH, budite ponosni na vaš doprinos odbrani BiH u istorijskim granicama i očuvanju građanske i sekularne zajednice. Na tim temeljima odgajajte vaše porodice.
Nikome ništa nismo oduzimali ili sprečavali da posjeduje svoje.
Najvrednije u proteklih 27 godina je što smo zajednički pomogli u obrazovanju djece i mladih BiH putem stipendiranja i putovanja u 18 zemalja, ljetovanja, ekskurzije za djecu žrtve rata, s invaliditetom, posebnim entitetom i mlade iz entiteta RS. Njih 7.300 je dobilo stipdenije, više od 4.500 zimovalo i ljetovalo.
Hvala svim korisnicima udruženja koji su preuzeli zrnce znanja od Mersihe, Melihe, Mehe, Ede i mene u četvrt vijeka.
Mlad i potpuno obrazovan i odgojen čovjek može biti koristan sebi, porodici i društvenoj zajednici. Uzmite ono što ste naučili i dobili u kući ljubavi, a odbacite ono što ne smatrate dobrim. Hvala mladima što postaste samostalni, porodični i uspješni ljudi.
Drage Sarajlije, pola stoljeća života među vama.
Od komšija, frizera, krojača, prodavača, prodavačica, na pijacama, prodavača novina i vas koji radite u institucijama kulture, umjetnosti i sporta – ogromno hvala.
Bio sam jedan od vas i u sunčana i kišna vremena. Nema boljih ljudi, osim ponekog s kojim smo supruga Vera i ja imali najtopliju komunikaciju.
Dani života u Sarajevu su bili dani ljubavi, poštovanja i uvažavanja.
Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namjerom, povrijedio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima.
Pustio sam suzu, trenutak prije nego sam sklopio oči. Pustite i vi sada.
Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom“, napisao je u pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.