Globalni bum u naoružanju

Povezani članci

• Guaido potvrdio da su razgovori održani u Norveškoj
• Putin optužio NATO da se ukrajinskom vojskom služi kao “legijom stranaca”
• Podrška Rusiji: Kineska sjenka nad Ukrajinom
• Mnogi iznenađeni Bidenovom podrškom Izraelu i odobravanjem vojne akcije u kojoj ginu civili
• S. Arabija obustavila dijalog sa Katarom
• Ruska vojska 1. svibnja prestala bombardirati “zone deeskalacije” u Siriji

Foto: DPA

Uprkos pandemiji rastu vojni budžeti. Geopolitički rivaliteti i međusobno optuživanje sprječavaju neophodno razoružanje.

Piše: Herbert Wulf- ipg-journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Prije godinu dana, na početku pandemije, generalni sekretar UN Antonio Guterres pozvao je na globalni prekid oružanih sukoba. Sada je vrijeme da se preduzme zajednička nova inicijativa za mir i pomirenje. Guterres je pledirao za pojačane međunarodne napore, prije svega u Savjetu bezbjednosti, da bi se do kraja 2020. ostvarilo globalno primirje.

Svijet treba globalno primirje da bi se okončali „užareni konflikti“ i mi moramo učiniti sve da bi smo izbjegli novi Hladni rat. Međutim njegov hitan apel ostao je i ostaje i dalje nesaslušan. Današnja situacija označena je konfliktima koji traju: u Jemenu, Siriji, Maliju, Etiopiji, Ukrajini i mnogim drugim zemljama.

Izvoz naoružanja je i dalje na visokom nivou, vojni budžeti i dalje rastu, industrija naoružanja cvjeta, a pregovori o kontroli naoružanja stoje u slijepoj ulici. Sa gledišta pojačanih geopolitičkih rivaliteta mi doživljavamo suprotnost od „inicijative za mir i pomirenje“. Mi stojimo na početku nove utrke u naoružanju i možda i na početku novog Hladnog rata.

Izbijanje pandemije je trebalo ustvari biti poziv na pojačanu globalnu saradnju. Jer ova kriza ne može se riješiti na nacionalnom nivou. Sa aspekta gospodarskih posljedica pandemije, gospodarskog pada u mnogim zemljama i rastućih dugova javnih budžeta moglo se očekivati smanjenje vojnih izdataka. U stvarnosti je suprotno.

SAD, koje sa velikim odstojanjem drže prvo mjesto, dale su 2020. skoro tri puta više novca za svoju armiju nego njeni navodni rivali Kina i Rusija zajedno.

Za vrijeme Narodnog kongresa u martu 2021. predsjednik Kine Xi Jingping pozvao je armiju da se priprema na „sve nesigurniju situaciju“. Kineski vojni budžet će i dalje rasti nakon što se u posljednjih deset godina više nego udvostručio. Tjedan kasnije, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, ponosno je najavio „2020. je šesta godina po redu sa rastućim vojnim izdacima… sa realnim rastom od 3,9 posto od 2019. do 2020“.

SAD, koje sa velikim odstojanjem drže prvo mjesto, dale su 2020. skoro tri puta više novca za svoju armiju nego njeni navodni rivali Kina i Rusija zajedno. Jedna studija International Institute for Strategic Studies u Londonu iz marta 2021. potvrđuje da su uprkos pandemiji korone vojni budžeti dostigli nove rekordne vrijednosti širom svijeta.

I Velika Britanija, da citiramo premijera Borisa Johnsona, je u potrazi za izgubljenim kraljevstvom i najavljuje sa nostalgijom strategiju “Global Britain… sa najvećim vojnim budžetom svih vremena.“ Kao i mnoge druge zemlje Velika Britanija vjeruje u geostrategijsku vanjsku politiku oslonjenu na armiju. Britanska vlada planira da gornju granicu za broj Trident nuklearnih bojevih glava podigne i njihov broj poveća sa 180 na 260. Time bi bio okončan 30-godišnji proces postepenog nuklearnog razoružanja.

I EU želi da postane vojno autonomna, a Njemačka je 2020. formulisala smjernice za indo-pacifički prostor i pozicionira se zajedno sa Zapadom u rivalitetu sa Kinom. Treba li možda njemačka armija tamo osiguravati njemačke interese? Rusija se miješa u Ukrajini, u Siriji i Libiji, a Kina postavlja teritorijalne zahtjeve u Aziji.

Nije začuđujuće da se veliki dio oružja prodaje u ratnim i kriznim regionima, posebno na Bliskom istoku.

Još nikada od ranih 1990-ih godina vojno opterećenje globalnog dohotka nije bilo tako visoko kao danas. Sa gledišta trenutnog trenda mogu se očekivati još viša gospodarska opterećenja. Transfer oružja ostaje prema novoj SIPRI studiji na visokom nivou. SAD ostaju najveći izvoznik i povećali su svoj globalni udio na 37 posto; oni izvoze u 96 država. Oko polovina izvoza oružja SAD ide pritom na Bliski istok, pri čemu Saudijska Arabija, jedan od glavnih aktera rata u Jemenu, dobija četvrtinu izvoza SAD.

Rast izvoza oružja SAD u odnosu na prethodne izvještajne periode povećava jaz između SAD i drugog najvećeg izvoznika oružja Rusije. Skoro uvrijeđeno kritikovalo je rusko državno preduzeće za naoružanje Rostec metodiku SIPRI statistika. Prema Rostecu globalni udio Rusije u izvozu oružja je viši nego što SIPRI navodi. Kako Francuska tako i Njemačka povećale su značajno svoj izvoz oružja. Kina rangira na petom mjestu.

Nije začuđujuće da se veliki dio oružja prodaje u ratnim i kriznim regionima, posebno na Bliskom istoku. Krize pospješuju globalnu trgovinu oružjem. Najveći uvoznik oružja na svijetu je Saudijska Arabija, ali i druge zemlje ovoga regiona spadaju u najveće uvoznike: Egipat, Katar, Ujedinjeni arapski emirati, a također Izrael i član NATO Turska.

U tome se odslikavaju napetosti ovoga regiona i regionalni i geopolitički konflikti i strategijski interesi. Čak i Njemačka sa formalno restriktivnim pravilima za izvoz oružja izvezla je naoružanja u velikim količinama u Saudijsku Arabiju, Egipat, Ujedinjene arapske emirate, Katar kao i u Alžir. Nijedna od ovih zemalja nije poznata po podržavanju demokratskih pravila i humanitarnih vrijednosti koji trebaju biti kriterijum za njemački izvoz oružja.

Možemo li od nove Bidenove administracije očekivati neku inicijativu?

Velike firme za proizvodnju i promet oružjem imaju svoje sjedište prije svega u SAD, Zapadnoj Evropi, Rusiji i Kini, ali industrija naoružanja je sve više prisutna i na globalnom Jugu. Izuzetan rast ovih preduzeća je rezultat visokih investicija u modernizaciju oružanih snaga. Vlade u razvijenim zemljama investiraju prije svega u nove tehnologije: vještačku inteligenciju, automatizirano bojno polje, dronove bez posade, vojno relevantnu svemirsku tehniku, ali i u modernizaciju atomskog oružja i njihovih raketnih sistema. Ovaj trend je posebno uznemiravajući pošto nema ozbiljnih inicijativa za kontrolu naoružanja.

Možemo li od nove Bidenove administracije očekivati neku inicijativu? Ima nekoliko tračaka nade: pokušaj oživljavanja atomskog ugovora sa Iranom i oprezno približavanje Sjevernoj Koreji, ali do sada obje nisu pale na plodno tlo. Odnosi sa Kinom – sa gledišta trgovinskog konflikta i političkih razlika – nisu puno obećavajući. Ton je pun konfrontacije.

Bidenova administracija ostavlja „America first“ iza sebe i želi ponovo obnoviti svoje zapuštene saveze u Evropi i Aziji. Oni su zabrinuti zbog kineske samosvjesne, ponekad agresivne vanjske politike i njenog razvoja u jaku i modernu vojnu moć, koja bi se mogla koristiti i za rješavanje teritorijalnih sporova.

Uprkos obeshrabrujućim tendencijama generalni sekretar UN Guterres trebao bi glasno ponoviti svoj apel iz marta 2020. Ujedinjene nacije su mjesto gdje se treba pregovarati. Istovremeno je jasno da problem leži u Savjetu bezbjednosti. Pet stalnih članica savjeta raspolažu sa skoro svih 13 400 atomskih bojevih glava širom svijeta; oni su odgovorni za više od tri četvrtine trgovine oružjem i za više od 60 posto globalnih vojnih izdataka.

Pokrenuti zaokret nije sa aspekta sukoba interesa lak zadatak. Ipak za vrijeme Hladnog rata između Istoka i Zapada prijeteća opasnost međusobnog uništenja bila je još opasnija i obeshrabrujuća. Bidenova administracija želi reducirati ulogu atomskog naoružanja u sigurnosnoj politici. To bi mogla biti polazna tačka za inicijativu UN i od Guterresa zahtijevane pojačane međunarodne napore. Izmjena sadašnjeg trenda oslobodila bi resurse da bi se moglo okrenuti stvarnim globalnim problemima kao što je pandemija, promjena klime i globalno siromaštvo.

Prof. Dr. Herbert Wulf je Senior Fellow na International Center for Conversion u Bonnu i senior istraživač na Institutu za razvoj i mir univerziteta Disburg/Essen.