Nova oštrica proletarijata

Izdvajamo

• Trenutno su sve oči uperene na to kako će svaki mali zaokret u političkoj debati biti prihvaćen od birača koji su od laburista prešli konzervativcima. Poznato je da se „ljevica“ uzaludno trudila da na ovo biračko tijelo utiče socijalnim pitanjima. Ali ovi birači razlikuju se od ostatka biračkog tijela konzervativaca: Oni ne dijelu želju da se država povuče iz gospodarstva da se smanje prava radnika ili da se tržišta dereguliraju.

Povezani članci

• EU i Ukrajina dogovorile “osnovne uslove” za isporuku gasa
• Europa odobrila plan za izračun štete ruske invazije u Ukrajini s ciljem budućih reparacija
• Obamacare: U SAD-u 7 milijuna ljudi konačno došlo do zdravstvenog osiguranja
• Nastavak borbi u Nagorno-Karabahu, hitna sednica Saveta bezbednosti UN
• ‘Super utorak’: Veliki Bajdenov povratak
• Latino, neshvaćeno biće

Foto: DPA – Već 1908. udvarale su se britanske partije za naklonost radništva. Trenutno su sve češće u prednosti torijevci.

Britanski konzervativci mogli su u posljednje vrijeme pridobiti mnoge bivše birače laburista. Međutim list se može brzo opet okrenuti.

Piše: Paula Surridge  23.02.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Od parlamentarnih izbora 2019. politički komentatori u Velikoj Britaniji začuđeni se pitaju zašto je pao takozvani crveni zid. Time je mišljeno na ranije obično od Labour Party dobijena mjesta u parlamentu koja su crveno označena na zemljopisnoj karti i koja su se protezala od istoka na zapad, od sjeveristoka Engleske do sjevernog Velsa. Na poslednjim izborima, međutim, većina ovih mjesta pala je u ruke konzervativaca.

Gubitak ovih mjesta doveo je do toga da problemi povezani sa socijalnim raslojavanjem i političkim preferencama „zaboravljenih“ dolaze u fokus i to ne na osnovu jake povezanosti klase i ponašanja na izborima nego zato što to praktično više ne postoji. Pošto su izborni okruzi, koji su imali veliki udio zaposlenih u zanatskim profesijama i nisku stopu ljudi sa visokom školom, u referendumu 2016. glasali za Brexit pošlo se od toga da bi oni na sljedećim izborima vjerovatno glasali za konzervativne.

Međutim, na parlamentarnim izborima 2017., direktno nakon Brexit referenduma, ta pretpostavka se nije potvrdila. Slijedeći izreku da bi se u ovim biračkim okruzima „magarcu mogla staviti crvena ruža i ljudi bi ga izabrali“ teoretsko obrazloženje za bolji od očekivanog rezultat Labour Party bilo je  da mnoge porodice već generacijama podržavaju laburiste. Ova teorija je 2019. međutim odslužila svoje što je odmah bacilo pitanje da li su konzervativci sada postali nova partija britanske radničke klase.

Međutim, ove promjene ostvarile su se nešto usporenije nego što pokazuje izraz „pad“. Mnoga mjesta koja su pripadala „zidu“ i 2017. su već imale veliki gubitak glasova na konzervativce ali ne uvijek dovoljno da uporišta laburista padnu u ruke konzervativaca.

Referendum oko ostanka ili izlaska iz EU imao je malo veze sa starim političkim dimenzijama o ljevici i desnici.

Iako Brexit izgleda kao realan razlog uzorci i preorjentacija koji leže u osnovi gubitaka na izborima su odavno pokrenuti. Prvi znakovi su bili porast glasova prije svega za liberalne demokrate u parlamentarnim izborima od 2005. i 2010. a onda za desničarsko populistički UKIP na izborima 2015. Ove dvije partije podijelile su britansko glasačko tijelo uzduž nove ose koja je manje spojena sa socijalnim slojem a više sa nivoom obrazovanja. Liberalni demokrati mogli su 2010. dobiti najveći udio glasova kod birača sa najvišim nivoom obrazovanja dok je UKIP 2015. zabilježio više od jednog od pet glasova u biračkom tijelu sa najnižim stepenom obrazovanja.

Ove socijalne pozicije su opet usko povezane sa političkim vrijednostima. Doskora se uobičajeno govorilo o ljevici i desnici u britanskoj politici kao da bi to bile jedine dimenzije na koje se usmjeravaju birači i partije i u kojima se odslikavaju političke strategije o gospodarskoj preraspodjeli i socijalnim slojevima. Referendum oko ostanka ili izlaska iz EU imao je malo veze sa tim „starim“ političkim dimenzijama o ljevici i desnici. Ako je u biračkom tijelu jedna „druga“ dimenzija socijalnih vrijednosti već odavno bila prepoznata onda je ipak veza između referenduma i ove nove dimenzije bila ta koja je u Velikoj Britaniji pogurala „socijalne vrijednosti“ na svijetla političke pozornice.

Konzervativcima je 2019. uspjelo umjetničko djelo da privuku „socijalno konzervativne“ birače koji su glasali za izlazak iako su mnogi od njih u gospodarskim pitanjima zastupali pozicije znatno više na lijevo nego „vjerno“ biračko tijelo konzervativaca. To se može vidjeti iz podataka British Election Study Internet Panel.

Poređenje onih koji su 2019. birali konzervativce ali su 2017. još glasali za laburiste sa „vjernim“ biračima konzervativaca koji sa na oba izbora glasali za ovu partiju, pokazuje, da oba na skali koja ide od socijalno liberalnih do socijalno konzervativnih zauzimaju sličnu poziciju. U tom smislu oni su ujedinjena grupa birača sa zajedničkim nazivnikom. U odnosu na gospodarske vrijednosti koje zastupaju razlika između obje grupe je ipak znatno veća. Činjenično oni koji su 2019. birali konzervativce ali su 2017. birali laburiste uzimaju u odnosu na njihove gospodarske prefrence poziciju skoro tačno između stalnih birača konzervativnih i vjernih pristalica laburista.

U sistemu, koji je dominiran od dvije partije, vladu uvijek može formirati partija koja nađe put da ujedini suprotstavljen strane biračkog tijela.

Bilo je uvijek govora o „vrijednosnom jazu“ između vjernih birača laburista i onih koji su od laburista prešli kod konzervativaca i jasno je da je to za laburiste važna tema. Ali i konzervativcima prijete opasnosti: „Novo“ konzervativno biračko tijelo stoji puno pozitivnije prema državnim intervencijama u gospodarstvu i vladinim izdacima nego tradicionalno stabilno biračko tijelo torijevaca. To se odslikava i na napetosti između Borisa Johnsona i njegovih običnih poslanika na obje strane: strane onih koji su sada zauzeli mjesta „crvenog zida“ i kojima je  stalo da vlada slijedi političku agendu koja u ovim biračkim okruzima nailazi na odjek i strane tradicionalnih torijevaca, gospodarskih „liberala“, koji stoje skeptično prema lockdownu i vrše pritisak da se škole i gospodarstvo što brže ponovo otvore.

Trenutno su sve oči uperene na to kako će svaki mali zaokret u političkoj debati biti prihvaćen od birača koji su od laburista prešli konzervativcima. Poznato je da se „ljevica“ uzaludno trudila da na ovo biračko tijelo utiče socijalnim pitanjima. Ali ovi birači razlikuju se od ostatka biračkog tijela konzervativaca: Oni ne dijelu želju da se država povuče iz gospodarstva da se smanje prava radnika ili da se tržišta dereguliraju.

U sistemu, koji je dominiran od dvije partije, vladu uvijek može formirati partija koja nađe put da ujedini suprotstavljen strane biračkog tijela – bilo da je to laburistička partija, ako može dovesti sve koji gospodarski stoje lijevo da vuku za jedno uže ili bilo da su to konzervativci ako mogu iza sebe skupiti sve one koji imaju manje socijalno liberalnog vjerovanja. Do sada se to pokazalo lakše za konzervativce nego za laburiste ali kad Velika Britanija bude imala iza sebe prelazno vrijeme Brexita i krizu corone opet će gospodarska pitanja stajati u prvom planu debate. Zato postoje znaci upozorenja za konzervativce da je teže držati zajedno birače ako pitanja koja ih dijele opet stoje u centru pažnje.

Paula Surridge predaje kao profesorica političke sociologije na univerzitetu Bristol. Ona je zamjenik voditelja istraživačke organizacije UK in a Changing Europe.

ipg-journal.de