ENG
Suveren ali usamljen
Autor/ica 👤Paul Mason
Povezani članci
Foto: DPA
Sa Joe Bidenom u Bijeloj kući i EU koja teži strategijskoj autonomiji, Velikoj Britaniji internacionalno ostaje samo uloga statiste.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Siromašno, izolirano i osuđeno na propast. Tako se Ujedinjeno Kraljevstvo u prvim tjednima svoje “slobode” od EU predstavlja vanjskom svijetu. Prema najnovijim anketama 57 posto škotskih birača su za nezavisnost. Konzervativna vlada radi na tome da sruši smjernice o radnom vremenu koje je prema propisima EU ograničeno na 48 sati tjedno.
Ribari Velike Britanije koji pripadaju najglasnijim zagovornicima Brexita sa čuđenjem ustanovljavaju da svoju ribu odjednom ne mogu jednostavno prodati u kontinentalnu Evropu. A pošto za životne namirnice važe novi propisi o uvozu, holandski policajci na granici oduzimaju sendviče engleskim vozačima kamiona koji prelaze kanal.
Kad su Evropljani vidjeli izgrednike koji stepenicama jurišaju na američki Kapitol morali su priznati da među anglosaksonskim partnerima Ujedinjeno Kraljevstvo nije zemlja u kojoj se dešava ono najlošije. Međutim, dok odgovorni za vanjsku i sigurnosnu politiku EU imaju posla sa globalnom super silom koja kreće u jedan kompletan – kako diplomatski tako i unutrašnjopolitički – zaokret istovremeno se vide nasuprot nestajuće nekadašnje imperije koje ne znaju kamo bi trebale krenuti.
Stvarni problem u slučaju Velike Britanije je da vlada, nakon što je već godinu u mandatu, još uvijek nema prepoznatljivu strategiju. U februaru 2020. premijer Boris Johnson naredio je „sveobuhvatno ispitivanje“ koje je trebalo obuhvatiti odbranu, vanjsku politiku, razvojnu pomoć i sigurnost, koje je najavljeno kao najveća reorganizacija međunarodnih prioriteta Velike Britanije od konca Hladnog rata.
Kada je u martu corona virus započeo napadati, ova namjera je zamrznuta. Nacionalne države započele su plijeniti isporuke zaštitne opreme još na početku i širom svijeta uvedena su ograničenja putovanja – izgledalo je da se budućnost ne da više predvidjeti.
Stvarni problem u slučaju Velike Britanije je da vlada, nakon što je već godinu u mandatu, još uvijek nema prepoznatljivu strategiju.
Što se tiče uloge Velike Britanije u svijetu i njenog postavljanja prema svojim najvažnijim partnerima sve je neizvjesno. Kada je Johnson u septembru 2020., zaprijetio da će protivno međunarodnom pravu djelomično izmjeniti ugovor sa EU o istupanju, to je veoma oštetilo ugled Velike Britanije u Briselu i Vašingtonu. Kada je Biden na dan svoje pobjede od BBC zamoljen za kratku izjavu on je odgovorio simpatično: „BBC? Ja sam ipak Irac.“ On uopšte nije trebao dodati: „… a vaš premijer je upravo doveo irski mirovni proces u opasnost” – svijet je ovu aluziju tako i razumio.
Istina je da Johnson ne može pokazati nikakvu konkretnu vanjskopolitičku postbrexit strategiju svoje zemlje. Strategija koju on sebi predstavlja je neoimperijalna fantazija koja se raspala u vazduhu kada je udario corona virus.
U svome, u međuvremenu na zlu glasu, poznatom Greenwich govoru u Old Royal Naval College u Londonu prošloga februara Johnson je skicirao viziju Velike Britanije kao globalnog zagovornika i korisnika novog trgovinsko-političkog kruga liberalizacije. On se žalio da bi carine „lijetale kao palice“ i obećao je da će Velika Britanija svoju novodobijenu nezavisnost i svoj vlastiti glas u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji koristiti da bi otvorila tržišta kao nekada trgovački kapitalisti koji su u 18. stoljeću napravili Royal Navy.
Kako bi on to htio ostvariti bez vojne nadmoćnosti ili diplomatskog potencijala vrijednog pažnje nije nikada rečeno – a to u svijetu napuhane retorike u kome se Johnson kreće nije bilo ni potrebno. Ali sada sa nastupom Bidena i očekivanom polaganom promjenom razmišljanja koje će izazvati predstojeći odlazak njemačke kancelarke Angele Merkel britanska diplomatija mora se oprostiti od svijeta retorike i opet se spustiti u realni svijet.
Kako sam ovdje već jednom pisao Evropa stoji pred neophodnošću da postane tehnološki suverena i „strategijski autonomna“. Evropskoj političkoj eliti ponekad izgledaju ova dva ideala nebulozna; njemačka ministrica odbrane Annegret Kramp-Karrenbauer označila ih je čak kao „iluziju“. Nasuprot tomu ovi ideali ne izgledaju nebulozni u Jelisejskoj palati.
Istina je da Johnson ne može pokazati nikakvu konkretnu vanjskopolitičku postbrexit strategiju svoje zemlje.
U novembru 2020. francuski predsjednik Emmanuel Macron predstavio je sveobuhvatnu globalnu strategiju za EU. Ova strategija sastoji se u tome da EU kao ravnopravan partner SAD zajedno razvija novi multilateralizam a da pritom ne klizne u politiku velikih sila. On je pledirao za to da se „jača i struktuira politička Evropa”. To je „jedina mogućnost da se ostvari djelotvornost naših vrijednosti i zajedničkog glasa da bi spriječili kinesko – američki duopol, podjelu i povratak na neprijateljski suprotstavljene regionalne sile“.
Kratko rečeno: Evropa mora sudjelovati u igri ako neće da bude samo jedna figura na tabli za igranje. Jake centrifugalne sile mogle bi ovo doduše spriječiti ali te sile odlaskom Velike Britanije sa evropske bine neće biti ojačane nego oslabljene. Da je Ujedinjeno Kraljevstvo kao što se pokazalo u posljednjoj fazi Brexit pregovora, uglavnom u poziciji primaoca pravila, znači da ne može dalje razmetljivo igrati ulogu „perfidnog Albiona“ – iako većina desničarskih torijevaca upravo to osjeća.
Naravno da će trajati još decenijama dok Evropa bude u poziciji da uspostavi funkcionalnu, integrisanu vojnu silu ili da se tehnološkim gigantima Silicon Valley suprotstavi sa sistemskim rivalom. Ali bilo bi zamislivo da Evropa u pojedinim područjima i dimenzijama ostvari strategijsku autonomiju – na primjer u svemirskoj tehnologiji, kod GPS ili 5G telekomunikacijama.
SAD će iz četiri godine geopolitičkog ludila vjerovatno izaći sa ograničenim ambicijama. Nominovani ministar vanjskih poslova Anthony („Tony“) Blinken je frankofil i multilaterista, vjeruje u međunarodne institucije i američki intervencionizam. U jednom obimnom intervju on je prošle godine opisao koje ciljeve će vjerovatno slijediti Bidenova vlada: Ona će pokušati Ameriku opet etablirati kao „svjetskog redara“ i stvarati ad hoc koalicije za ostvarivanje zajedničkih ciljeva.
Dok će SAD svoj fokus i dalje upraviti na rješavanje odnosa sa Kinom i sa time povezanim prijetnjama to težište se u međuvremenu razumjeva kao „indopacifičko“. Zbog toga bi super sila u usponu Indija kao i EU trebale stvoriti savez koji bi mogao ustanovljavati crvene linije i pravila ponašanja.
Evropa mora sudjelovati u igri ako neće da bude samo jedna figura na tabli za igranje.
Blinken je kritikovao pokušaj Donalda Trumpa da ograniči utjecaj Kine bez da se dogovarao sa evropskim saveznicima SAD i smatra: „Mi sami doprinosim sa oko 25 posto globalnom BDP. Ako sarađujemo sa saveznicima i partnerima to je, zavisno od toga koga uzmemo na brod, 50 ili 60 posto BDP. To ima puno veću težinu i za Kinu je puno teže da to ignoriše.“
Iako će Bidenova vlada morati da se bori sa četverogodišnjom nazovi pobunom ekstremne desnice mi ćemo vidjeti, ako sve teče dobro, eru u kojoj će SAD i EU u stvarima klime, atomskog ugovora sa Iranom, mira na Bliskom istoku i trgovini opet raditi zajedno.
Šta god da Johnson sebi slika – najjači odnosi u sljedećih četiri godine postojat će između Vašingtona i Pariza i time na diplomatskom nivou između SAD i EU. Ujedinjeno Kraljevstvo će uprkos svoj nadmenosti igrati samo ulogu statiste.
U političkom pejsažu Velike Britanije drastična iskustava Brexita i izborni debakl 2019., doveli su do toga da mnoge progresivne snage odlučne u tome da se zaključi tema budućih odnosa sa ostatkom Evrope. Poziv za „ponovni pristup“ čuje se u engleskoj politici samo od nepopravljivih liberala – kao što je laburistički poslanik Andrew Adonis ili docent na Univerzitetu Oxford Will Hutton. Šef laburista Keir Starmer obećao je da neće više otvarati Brexit dogovor i neće težiti ponovnom prijemu u dogovor o slobodi kretanja.
Međutim geopolitički faktori ostaju. Ako Bidenovi demokrati prežive dva legislaturna perioda a Pariz, Rim, Madrid i Berlin u jačanju evropskog projekta budu više ili manje jedinstveni onda je gotovo sa neokolonijalnim fantazijama britanske desnice koji žele za Ujedinjeno Kraljevstvo geopolitičku ulogu koja odgovara liberu u nogometu.
Jedina smislena strategija za Veliku Britaniju postojala bi u tome da bude ljepak koji zajedno drži Evropu i SAD da bi bili sposobni za zajedničke zadatke i u svijetu koji se raspada našli multilateralna rješenja i strukture. Međutim u to Johnson nije nikada vjerovao i njegov disfunkcionalni mandat kao premijera je i dalje najveća prepreka za jasnu, realističnu vanjsku politiku za Veliku Britaniju – ili za to šta je od nje preostalo.
Paul Mason je autor i TV novinar. Njegova knjiga “Postkapitalizam: Osnove nadolazeće ekonomije” objavljena je 2016. a “Jasna, svjetla budućnost – Radikalna odbrana humanizma” pojavila se 2019. godine.
Autor/ica 👤Paul Mason
