PRVI DANI

Autor/ica 👤Tomislav Jakić 25.1.2021. u 08:43

Izdvajamo

Od novog američkog Predsjednika valja očekivati normaliziranje odnosa u prvome redu sa zapadnim saveznicima. Treba očekivati povećanu brigu za okoliš (jednom od prvih izvršnih odredbi zabranio je dalji rad na naftovodu prema Kanadi, još jednom od krajnje dvojbenih Trumpovih projekata). Rusija i Kina bit će “na čekanju”, mada nije nerealno pretpostaviti kako će Biden “spasiti od smrti” posljednji još preostali američko-ruski sporazum o ograničavanju naoružanja. Već i činjenica da se pri imenovanju ključnih ljudi u svojoj administraciji učestalo okreće prema rezervoaru kadrova iz Obaminog vremena (a tada se ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton profilirala ne samo kao najgrlatiji i ponekada – kao u slučaju Gadafijevog ubojstva - potpuno dehumanizirani pristaša tzv. Arapskog proljeća, nego i kao bojovnik novoga hladnog rata i najistaknutija figura antiruskog lobija u Americi, a slijedom toga i u drugim zapadnim zemljama), dakle već i sama ta činjenica govori u prilog pretpostavci da će Biden, čak i bude li to iskreno htio, u pokušajima uspostavljanja “nove normalnosti” u odnosima s Moskvom i Pekingom biti itekako sputan.

Povezani članci

PRVI DANI

Trump je bio, doslovno, neuračunljiv, nepredvidljiv i – blago rečeno – netaktičan. Biden će biti predvidljiv, svakako uračunljiv i – iznad svega – pristojno će se ponašati. Možda se čini kao da je to malo, ali nakon Trumpove četiri godine to je upravo nemjerljivo puno. Prvi dani Joea Bidena u Bijeloj kući upućuju upravo na takav zaključak. Pa i više od toga: na takva očekivanja.

Ako je možda nezahvalno ocjenjivati novog američkog predsjednika na sam dan njegove inauguracije, bilo bi u najmanju ruku površno ne učiniti to nakon nekoliko prvih dana njegove administracije. Pri čemu treba odmah reći kako te prve dane obilježavaju dvije specifične okolnosti. Prvo, Bidenove administracije zapravo još i nema, jer njegovi odabranici za šefove pojedinih resora tek prolaze proces potvrđivanja u Kongresu, pa se o “američkoj vladi” ne može govoriti. A drugo, Bidenova je ekipa, Trumpovim opstrukcijama usprkos, dovela svojega šefa u Bijelu kući i više nego dobro pripremljenoga, zbog čega Joe Biden, 46. Predsjednik SAD sada može vladati, a to i čini, gotovo kao car-samodržac. Time ne želimo reći ništa loše o Bidenu, naprosto konstatiramo nespornu i svima vidljivu činjenicu. Okolnostima uvjetovanu.

Joe Biden, naime, kao na tekućoj vrpci potpisuje tzv. izvršne uredbe (executive orders ili actions), neke vrste Predsjedničkih naređenja što se odmah primjenjuju u praksi. Počeo je s time odmah nakon inauguracije, kada je pred televizijskim kamerama u izravnom prijenosu potpisao 15 takvih uredbi. Devet od njih izravno je poništavalo neke poteze dojučerašnjeg Predsjednika Donalda Trumpa. Tako je Biden po kratkome postupku vratio Sjedinjene Države u Pariški međunarodni sporazum o klimatskim promjenama, zaustavio je pokrenuti proces izlaska SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije i prekinuo je radove na graničnom zidu prema Meksiku.

A idućega je dana predstavio opsežni, fundirani program borbe protiv pandemije koja je u mandatu Donalda Trumpa odnijela živote više od 400.000 američkih građana. Potpisao je i izvršnu uredbu kojom naređuje obavezno nošenje maski preko usta i nosa u narednih sto dana (!) u svim saveznim institucijama i na svim područjima pod saveznom jurisdikcijom (jer njegove ovlasti ipak nisu takve da može naređivati i saveznim državama).

Zaključak: novi je Predsjednik, usprkos poodmaklim godinama (na što s primjetnom dozom zlobe ne propuštaju svakom prilikom podsjetiti njegovi politički protivnici, ne samo u Americi) krenuo punom parom. I krenuo je od onoga što jest najveći, upravo gorući problem Sjedinjenih Država, a to je pandemija koju je njegov prethodnik tako dugo podcjenjivao, pa se potom prema njoj ignorantski odnosio. Biden i tu demonstrira svojstvo po kojemu bi očito htio postati prepoznatljiv u najširoj javnosti: otvorenost i iskrenost. Bez imalo uvijanja upozorio je kako će biti još lošije, prije no što postane bolje, najavio je očekivanje da će od corone u narednim mjesecima umrijeti još 200.000 ljudi. Odmah u startu rekao je kako će i on i njegov tim sigurno praviti i greške, dodajući: “Mi ćemo svoje greške priznati i potražiti pomoć u njihovu otklanjanju”.

I uporno, praktično u svakome istupanju, inzistira na ljudskom dostojanstvu i na međusobnom poštivanju. Objavljujući imenovanja nekih tisuću niže rangiranih ljudi u svojoj administraciji, za koje nije potrebno odobrenje Kongresa, izravno im je zaprijetio: “Ako čujem da se prema drugima odnosite bez poštovanja, da ignorirate njihovo ljudsko dostojanstvo, trenutno ću vas otpustiti!”

Prvi dojmovi, dakle, pozitivni. U što treba svakako uključiti i njegov inauguracijski govor. Bio je najvećim dijelom posvećen prilikama u Americi, što je s obzirom na pandemiju, ali osobito na nedavni “juriš na Capitol” potpuno razumljivo. Bio je jasan i nedvosmislen, opetovano se obraćao Trumpovim pristašama, ne spominjući Trumpa imenom ni jednom, inzistirajući na tome da “smo svi mi dobri ljudi”, da će on biti Predsjednik i onih koji su glasali za njega, i onih koji nisu, da je on Predsjednik “sjedinjenih” država Amerike, čime je htio naglasiti kako duboke podjele što danas obilježavaju SAD ne smiju ni postati, ni ostati trajno stanje. U tome dijelu njegov je govor, čega je on sasvim sigurno bolno svjestan, bio više katalog želja, nego odraz stvarnoga stanja. Jer, prema anketi što ju je objavila njemačka javna televizija, više od 60% Amerikanaca očekuje građanski rat, a više od 50% već je nakupovalo zalihe za taj slučaj. Dakle, Amerika na čije je čelo stao do sada najstariji, ali nedvojbeno i najiskusniji Predsjednik (36 godina u Senatu, osam godini na funkciji Potpredsjednika) bitno je drugačija od one što ju je Biden oslikao u svojem nastupnom govoru. I, ponovimo, on to nedvojbeno zna. I upravo zato sve je uložio na kartu borbe protiv pandemije, ocjenjujući da će – uspije li na tom području dokazati da zna što radi, da mu se može vjerovati i da postiže rezultate – ostvariti bitan početni poen u borbi za prevladavanje dubokog jaza koji danas dijeli Amerikance (većinom dobro naoružane, što se nikada ne smije zaboraviti!).

Odnosima sa svijetom posvetio je svega nekoliko općenitih rečenica, potvrđujući da će se Amerika vratiti na svjetsku scenu (što se može tumačiti i ovako i onako). Povratak Pariškom sporazumu, kao i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao da to potvrđuju. S druge strane, Biden će nedvojbeno biti pod pritiskom kako stanja što su ga, evidentno nastojeći zagorčati mu život, svojim posljednjim potezima stvorili Trump i njegov šef diplomacije Pompeo (koji navodno aspirira na republikansku predsjedničku nominaciju za četiri godine), tako i vodstva Demokrata, gdje “klan Clinton” nedvojbeno i dalje ima veliki utjecaj. A koliko se pomno i s pogledom uperenim u budućnost radilo na tome planu, potvrđuje famozni “slučaj” Alekseja Navalnog. Ruski oporbeni više aktivista, nego političar, očito odabranik Zapada (ili određenih, ali vrlo utjecajnih krugova na Zapadu) bio je najprije navodno otrovan u Rusiji. Potom je prebačen na liječenje u Njemačku, gdje je – i opet navodno – utvrđeno kako je otrovan smrtonosnim bojnim otrovom Novičok. Rusi su uzaludno tražili na uvid nalaze iz Njemačke. Nisu ih dobili, ali se “na smrt” otrovani Navalni dobro oporavio, davao intervjue, snimao video poruke za svoje pristaše, te se vratio u Rusiju nakon što su mu ruske vlasti zaprijetile hapšenjem, jer je prekršio uvjetnu kaznu što mu je izrečena u sporu oko nekih financijskih malverzacija. Po povratku je – očekivano – uhapšen, određen mu je jednomjesečni pritvor, što je bilo dovoljno da se preko društvenih mreža, ali i temeljem silne “zabrinutosti” Zapada, u nizu ruskih gradova održe demonstracije na kojima se, naravno, tražilo ne samo oslobađanje Navalnoga, nego i ostavka Putina.

Scene s demonstracija dominirale su informativnim emisijama zapadnih televizija. One su sve unisono izvještavale o 40.000 demonstranata samo u Moskvi (odakle im svima isti podatak?), moskovska je policija objavila brojku od 4.000 (!). Scenu u kojoj jedan od demonstranata bez ikakvog povoda doslovno nokautira prometnog policajca koji usmjerava automobile, moglo se – međutim – vidjeti samo na ruskoj televiziji i na ponekom portalu. Na Zapadu, prema svemu što znamo – ne. I kako da sada Biden krene u normaliziranje odnosa s Rusijom? Nikako, pa je već i iz Washingtona odaslan zahtjev za hitno oslobađanje Navalog.

Prema tome od novog američkog Predsjednika valja očekivati normaliziranje odnosa u prvome redu sa zapadnim saveznicima. Treba očekivati povećanu brigu za okoliš (jednom od prvih izvršnih odredbi zabranio je dalji rad na naftovodu prema Kanadi, još jednom od krajnje dvojbenih Trumpovih projekata). Rusija i Kina bit će “na čekanju”, mada nije nerealno pretpostaviti kako će Biden “spasiti od smrti” posljednji još preostali američko-ruski sporazum o ograničavanju naoružanja. Već i činjenica da se pri imenovanju ključnih ljudi u svojoj administraciji učestalo okreće prema rezervoaru kadrova iz Obaminog vremena (a tada se ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton profilirala ne samo kao najgrlatiji i ponekada – kao u slučaju Gadafijevog ubojstva – potpuno dehumanizirani pristaša tzv. Arapskog proljeća, nego i kao bojovnik novoga hladnog rata i najistaknutija figura antiruskog lobija u Americi, a slijedom toga i u drugim zapadnim zemljama), dakle već i sama ta činjenica govori u prilog pretpostavci da će Biden, čak i bude li to iskreno htio, u pokušajima uspostavljanja “nove normalnosti” u odnosima s Moskvom i Pekingom biti itekako sputan.

Nešto se, međutim, od novoga Predsjednika i od njegovih ljudi sa sigurnošću može očekivati, nešto što se ukazuje kao ključna odlika nakon četiri godine Trumpovog tvitanja i estradnih produkcija. Trump se, istini za volju, prikazivao kao ozbiljan političar i kao otklon od Hillary Clinton koja je jurišala na Bijelu kuću pod razvijenom zastavom antiruske politike, samo u posljednjih šest mjeseci svoje predizborne kampanje i u inauguracijskom govoru. Nakon toga, sve je bio neozbiljni i sve opasniji politički reality show.