Migranti u stanju agonije: Pitaju se hoće li umrijeti od hladnoće ili gladi?

Povezani članci

• PREDSEDNIK DRŽAVE ILI EPISKOP? 
• REKOM kao preduslov trajnog mira na Zapadnom Balkanu
• Nova sramota Sportskog saveza i Grada Mostara – bez nagrade za Listu
• Tko je gradonačelnica koja je rekla ne ustašama i huliganima?
• Zločin i kazna sa naših prostora
• Ispovjest privedenih demonstranata: Tukli su ljude u stanici, jaukali su (VIDEO)

Humanitarna kriza u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju migranti, počela je mnogo prije kampa Lipa. Posljednja dešavanja u ovom kampu samo su eskalacija nehumanog tretmana osoba s područja Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike zatočenih u bosanskohercegovačkim granicama.

Piše: Adin Šabić- interview.ba

Foto: N1

Slike promrzlih, gladnih i oskudno odjevenih ljudi, puno se češće prikazuju posljednjih dana. No, takve slike mogli smo gledati tri godine unazad, tačnije tri zime. I ne samo u kampu Lipa, već na ulicama Bihaća, Sarajeva, Tuzle i Mostara.

„Taman kad pomislim da ne može biti gore, ono se desi. Prvo zima 2018. godine, pa zatim 2019., i evo sada ova 2020. godine. Migranti su u stanju agonije. Nikada ih nisam doživjela tako deprimirane, uplašene za vlastite živote. Zovu me i plaču, pitaju me šta će s njima biti. Govore kako će umrijeti od gladi, od hladnoće. U Lipa kampu na ovoj hladnoći ne mogu dobiti topao obrok, daju im jednu konzervu i flašu vode. Ti ljudi se samo održavaju na životu“, kaže aktivistkinja Zehida Bihorac-Odobašić iz Bihaća za Interview.ba.

Potvrđuje to i Muhammad Akram iz Pakistana, koji se nedavno vratio iz Lipa kampa u Sarajevo nakon što je tamo proveo četiri mjeseca.

„Uvjeti su bili i ostali nehumani. Na raspolaganju je bio ograničeni broj kreveta za spavanje. Ljeti je bilo u redu spavati u šatorima, ali zimi je potpuno nepodnošljivo. S druge strane, policija se loše ponaša prema svima, a odgovorne organizacije u kampu nisu surađivale baš najbolje. Hrane nije bilo dovoljno i uglavnom nije jestiva. Na teritoriju kampa imali smo restorane koje su vodili migranti i oni su prodavali kuhanu hranu. Liječnici su nam pružali osnovne zdravstvene usluge i za sve poteškoće su nam davali paracetamol. Mnogo je ljudi koji su umrli u Lipi od srčanog udara i drugih nepoznatih razloga, ali to je prolazilo nezapaženo. Imali smo toalete, koji su se čistili jednom dnevno, a koji se tijekom dana jako zaprljaju i smrde jer tu ima više od hiljadu ljudi, dok preko vikenda ih niko nije dolazio očistiti. Nismo dobivali ni toplu vodu za tuširanje“, ističe za interview.ba Akram.

Bihorac-Odobašić krizu u BiH opisuje kao licemjerstvu Europe i nesposobnosti naših vlasti. A najbolji pokazatelj lošeg djelovanja nadležnih za ovaj problem u BiH upravo jesu nekadašnji Vučjak i današnji Lipa kamp, koji su knjiški primjer nehumanog postupanja.

No, takvo nešto i ne čudi, jer kako kaže direktorica CARE International Balkans organizacije, Sumka Bučan, „migrantska kriza se od početka ne rješava sistemski“.

„Nemamo na nivou države adekvatno tijelo koje bi se bavilo rješavanjem ove krize. Vidimo potpunu neefikasnost bh. vlasti i nedostatak koordinacije unutar Vijeća ministara, te između Vijeća ministara i nižih nivoa vlasti. Osim toga, imamo neskrivenu ksenofobiju pojedinih političarima prema migrantima i izbjeglicama“, kaže Bučan.

Živimo u jednom začaranom krugu nadležnosti, ističe Bihorac-Odobašić, te objašnjava da se tek sad vidi koliko država ne funkcionira: „Ništa nije u ničijoj nadležnosti, a se je u svačijoj. Svako uzima sve za pravo, a niko nema odgovornost. Da su svi kantoni uzeli po 50 ljudi ovaj bi se problem riješio. Ovako ćemo čekati da ljudi počnu umirati. Mi ovdje svjedočimo zločinu“.

Novinarka Nidžara Ahmetašević smatra kako je ključno u rješavanju ovog problema otvoriti granice, te pustiti ljude da idu tamo gdje oni žele da budu.

„Ovdje se krše ljudska prava time što se onemogućava kretanje ljudi koji imaju pravo da se kreću. Naše vlasti pod hitno moraju dozvoliti pristup sistemu azila i učiniti ga funkcionalnim i ovaj problem će biti riješen. Internacionalna organizacija za migracije (IOM) u ovom trenutku i druge agencije koje se bave ovim problemom, a koje su dobile mandat 2018. godine imaju dovoljno novca da 900 stotina ljudi mogu s lakoćom rasporediti po hotelima, hostelima i privatnom smještaju, i tako pomoći i građanima BiH i ovim ljudima, te završiti agoniju koju svi moramo gledati“  kaže Ahmetašević.

Solidarnost važnih aktera u ovoj krize, nevladinih organizacija, te građana je ključna.

„Nedostatak empatije koji vidimo ovih dana jeste proizvod svega onoga što se dešavalo zadnjih godina, medijskog izvještavanja, određenih incidenata koji su se dešavali, ali opet je to posljedica toga što se problem nije rješavao sistematski. Da postoji adekvatan sistem zbrinjavanja, gdje je njihova dobrobit i sigurnost, kako migranata tako i lokalnog stanovništva, stavljena u prvi plan, onda bi se i lokalno stanovništvo osjećalo sigurnije. Zabrinjava osjećaj nedostatak solidarnosti i empatije, ne samo kroz smanjenje donacije, već kada vidimo da se ovi ljudi dehumaniziraju“, zaključila je Bučan.

Lipa kamp u kojem se trenutno nalazi više od hiljadu osoba, zatvoren je 23. decembra, na taj dan povukao se IOM, a osobe koje su bile u tom kampu ostale su pod vedrim nebom. Već nekoliko dana političari u BiH se ne mogu dogovoriti o premještanju migranta, koji samo s jednim obrokom dnevno koji im omogućava Crveni križ Bihać, te bez ikakvog grijanja, preživljavaju hladne bosanskohercegovačke dane i kako kažu mnogi aktivisti samo se pitaju hoće li umrijeti od hladnoće ili gladi. To nije samo slučaj s migrantima koji se nalaze u Lipa kampu, već u gradovima širom BiH, koji zimu dočekuju na ulicama. Dok nekom zima donosi snježne radosti, neko se pita da li će uspjeti preživjeti…