Rašid Durić: O (NE)KULTURI SJEĆANJA U RATOM RASPADNUTOJ JUGOSLAVIJI 

Izdvajamo

• Da bi se proces međunacionalnoga povjerenja ostvarivao, neophodna je da se kroz politiku rukovodećih partija, medije i obrazovni sistem, trajno osmišljava i produbljuje kritika postjugoslavenskih nacionalizama kao središnjega uzroka raspada Jugoslavije i energenta jugoslavenskih ratova. Tomu je bitna pretpostavka i uvjet istina o jugoslavenskim ratovima.

Povezani članci

• Ambasada SAD-a oštro osuđuje napad na učesnike Film festivala Merlinka
• Oliver Frljić: Licemjerno je lamentirati o nasilju nad pokretnom i nepokretnom imovinom u zemlji čije državne institucije vrše nasilje nad svojim građanima
• Dve godine od podnošenja krivične prijave protiv Dušana Lončara – TRZ i dalje bez odgovora
• Mario Monti je već promijenio Europu
• Esad Bajtal: Godoovski metaforički primjer demokratije na čekanju
• Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene određuje

Sarajevo – foto by Antoine GYORI/Sygma via Getty Images

Postratno pomirenje u svjetlu animalnoljudske prirode i konfrontacije nacionalno legitimnih i nacionalističkih interesa 

Sažetak

Studija je inicirana sugestijom direktora Instituta za genocid u Kanadi, gospodina Emira Ramića. Članak je teorijski i potencijalno praktični orijentir za djelovanje Instituta za genocid u Kanadi u domenu njegovanja kulture međunacionalnoga postjugoslavenskoga postratnoga pomirenja. Smisao je članka u produbljivanju društvenih i psiholoških sadržaja ekskluzivnoga nacionalizma – zagađivača i glavnog uzroka jugoslavenskoga državnoga raspada. Do danas, dvadesetak godina poslije jugoslavenskih ratova, nacionalizam je corona nekulture sjećanja. Nacionalizam je u postjugoslavenskim državama zid postratnom međunacionalnom pomirenju. Najdublji psihološki i socijalni uzročnik rata, aktualne društvene krize, postratnih trauma, ekonomskoga i demokratskog zaostajanja postjugoslavenskih država za EU. Članak je kritika nekulture postratnoga sjećanja ispoljene u nacionalizmu. Uvodni dio članka promišlja korijene nacionalizma u neodvojivosti opstojanja zla i dobra u ljudskom biću. Konfrontira se političko-medijska zloupotreba patriotizma (domoljublja) u nacionalizam kroz indoktrinaciju, preinačavanje voljenja domovine i svoje kulture u strah i u mržnju prema drugom narodu kao bitnim uzrocima jugoslavenskih ratova 1991-1995. U članku su takođe opisani deindoktrinacija nacionalizma sa denacifikacijom kao bitni osobni i društveni energenti međunacionalnoga pomirenja.

1.

Od svog postojanja do danas čovjek je usmrtio više ljudi nego što ih danas na planeti živi. Nema godine u kojoj se na planeti Zemlji ne vode brojni ratovi. Unatoč činjenici da se poslije svakog rata većina ratnika gorko kaje za vlastita (zlo)djela. Kaje se usljed naknadno, postratno spoznane činjenice da je borbeni zanos u ratniku, sa patriotizmom, politička elita zloupotrebila da bi ljudima vladala. I pored povijesno znane činjenice i ljudske osviještenosti da „revolucija jede svoju djecu,“ ljudi i danas imaju materijalne ili političko-osvajačke motive da ubijaju. Središnji je psihološki i socijalni motiv većine ratova u osvajanju materijalnih resursa (teritorija) i u ljudskom nagonu za (nad)moć. Ratuje se radi osvajanja vlasti, materijalnih resursa, radi slobode ili ravnopravnosti. Za mnoge je sloboda najveća vrijednost za koju su neki spremni svoj život položiti. Možda je u tom smislu najbolji promjer desetine hiljada dobrovoljaca iz cijele Evrope protiv fašističkog Frankova režima u Španjolskom ratu. Od kojih je samo iz Jugoslavije bilo 1.600 boraca protiv fašizma. Pored takvih rijetkih altruista i entuzijasta, većini je ljudi mrva ili dram vlasti, vrednija od slobode i ravnopravnosti drugih. Unatoč znanoj činjenici da rat ima smisao i opravdanje jedino kada je u funkciji obrane svoga života. Da su u ratu svi sudionici gubitnici. I da historija nije magistra vitae – učiteljica života. Da je u ljudskom biću, kroz njegovu borbu za biološki opstanak, srastao animalni nagon ubijanja. Do danas taj nagon nije humanizirao, nije „transmutirao,“ nije se očovječio. Nagon međuubijanja traje od Adama (Adema a. s.) do Trumpa. Producirajući ne samo destrukciju i smrt ljudi, već djelujući i kao biopsihološki motor ljudske esencije i egzistencije. Da će nam korijeni zla u čovjeku biti trajna enigma. Unatoč navedenom nagonu za opstanak – bitnom uzročniku zla i ratova.

Valja nam, dakle, sa dubokim osjećanjem gorčine, prihvatiti činjenicu nagonsko-ubilačke ljudske prirode. Da je čovjek stvaralačko-graditeljski genije i zločinačka kreatura. Dobro i zlo u njihovu (ne)rastavljivu jedinstvu. Ljudski karakter i okolnosti življenja diktiraju prevladavanje dobra ili zla. Takvu biopsihološku suštinu čovjek ispoljava ne samo u ratovima nego i ubijanjem životinja. Primjerice u religioznim ritualima. Klanjem – navodnim žrtvovanjem životinja Božanstvu radi dokazivanja, sebi i okolini, svoje vjernosti Bogu. Pritom se čovjek ne pita da li uistinu i stvarno Bog treba smrt životinje – navodni dokaz njegove vjernosti (ljubavi?) Bogu. Nije li ubijanje bića – čovjeka ili životinje – povreda svetosti svakoga života? Direktna povreda Boga kao stvaratelja svih bića, života uopće.

2.

Usljed neodvojive sraslosti zla i dobra u čovjeku, poslije svakoga rata – međuubijanja, nastaje u većini ratnika grižnja savjesti. Nastaje duboka praznina sa depresijom u onome koji je ubijao. Ratniku koji je ljude ubijao neophodna je psihoterapija da bi svoju depresiju, do nivoa duševnoga rastrojstva, mogao u sebi smiriti, nastaviti normalno živjeti. Uspješna psihoterapija ratnike dovodi do njihova samokajanja za učinjena ratnička (zlo)djela. Samokajanje u njima producira očišćenje njihove savjesti. U slučaju „naših“ postjugoslavenskih „patriota“ koji su svoju svijest i savjest inficirali nacionalizmom, sebe kontaminirali strahom i mržnjom prema drugom narodu, pod utjecajem medija i vodećih političara, pored psihoterapije je neophodna njihova deindoktrinacija i denacifikacija. Psihoterapija sa denacifikacijom i deindoktrinacijom je put ka međunacionalnom pomirenju. Ako je rat bio ne samo agresorski već i građanski i obrambeni, kao u slučaju postjugoslavenskih ratova, paralelno sa procesom osobnoga međupomirenja, potrebno je primjenjivati dugoročnu politiku međunacionalnoga povjerenja. Oba su procesa – povratak povjerenja kao puta ka pomirenju – psihološki, socijalno i politički duboko i neodvojivo srasli. Srasli su kroz svakodnevne živote ljudi različitih religija, kultura, nacija. Povratiti međupovjerenje, potom ostvariti pomirenje među ljudima koji su se usljed straha, radi otimanja teritorija, radi vlasti ili radi svoje slobode i ravnopravnosti – ubijali – mnogo je kompleksan, i dugoročan proces. Naročito u slučaju nedavnih međupomiješanih (ne)odvojivih patriotskih i nacionalističkih bosanskih, hrvatskih, bosanskosrpskih i srbijanskih ratnih ciljeva izmedju 1991-1995.

3.

Izgrađivanje međunacionalnoga povjerenja kao uvjeta za pomirenje je zahtjevno i dugoročno usljed uvjerenja većine zaraćenih pojedinaca i njihova nacionalnog korpusa, da je njihova borba, sa ubijanjem protivnika, bila pravedna. Bivši ratnici su uvjereni da su njihovi ratni protivnici smrt „zaslužili!“ Vjeruju takođe da su oni vodili pravedni tj. odbrambeni rat. Da su ratovali kako bi spasili svoj narod. Ako bi netko mogao snositi krivicu za njihova ratna ubijanja, onda je to njihova nacionalna i politička elita. Oni pojedinci i političke partije koji su ih u rat uveli, inspirisali, regrutirali, obavezali. Politička elita je u ime svojega naroda, za političke ciljeve nacije, rat ratnicima i narodu putem medija osmislila i opravdala. Unatoč indoktrinaciji bitno je markirati činjenicu slabog odziva regruta u prvoj godini rata u Srbiji:

Odziv  Srba na mobilizaciju 1991. bio je ispod 10% u Beogradu ispod 30 % u Srbiji, a u Banjaluci ispod 25% prema zapisnicima sa sednica tadašnjeg srpskog nacionalističkog vojnog vrha koji je poveo oružanu kampanju radi zaokruženja „srpskog etničkog prostora.“ (Vlado Stefanović, Tranzicija spomenika iz patriotizma u nacionalizam. U: Novi Magazin; www.oslobodjenje.ba/kolumne, 2. IX 2020).

Politička elita je u ratničku savjest „instalirala“, indoktrinirala svoju (in)direktnu odgovornost za međubijanje u ratu. Politički proces produciranja rata osmišljavan je i produbljivan je širenjem straha i mržnje prema drugom narodu. Svaki naime rat prvo se u glavi začinje, potom kroz političku riječ ispoljava. Rat je prvo počeo ratom riječi kroz medije koji su „ispirale mozgove,“ šireći strah od drugoga naroda, gajeći međunacionalni odiozum i mržnju. Između ostalog i iskopavanjem „moštiju“ tzv. srpskih kostiju i njihovim prenošenjem iz Hrvatske u Srbiju. „Ispiranje mozgova“ ili indoktrinacija trajalo je godinama. Sve dotle dok strahom i mržnjom prema drugom narodu, kroz medije i vodeće političare, zatrovani narod nacionalizmom, nije se latio oružja. Budući da je proces političkoga trovanja mržnjom trajao dugo i da je taj proces intenziviran kroz višegodišnji rat, trebat će za proces vraćanja međunacionalnoga povjerenja, za deindoktrinaciju i za denacifikaciju, dugo vremena kako bi se međusobno omraženi narodi osvijestili (be)smisla njihova ratovanja. Trebat će dugo vremena da zaraćeni narodi međusobno razumiju i da, osobno i nacionalno, obesmisle ne samo svoje razloge ratovanja, već i da objektivno prihvate i razumiju razloge ratovanja njihovih protivnika. Da postanu nacionalno nepristrasni. Da se, primjerice, međunacionalno razumije politički cilj Srbije da poslije prvih demokratskih izbora i poslije smrti Tita, zadrži politički status quo – federaciju Jugoslavije. Time zadrži svoju tadašnju nacionalnu dominaciju u višenacionalnoj Jugoslaviji. Takva antidemokratska srpska dominacija, bila je bitan pokretač raspada Jugoslavije, „okidač“ međunacionalnih ratova. Treba razumijeti srpsku političku elitu koja je zastupala interese većine srpskoga naroda: Srbi se nisu željeli odreći svoje političke dominacije u Jugoslaviji. Legitimno je srpska politička elita (u ime srpskoga naroda) odbila konfederalizaciju Jugoslavije, poslije prvih demokratskih izbora. Politički treba dakle razumjeti takav legitimitet srpskoga naroda koji je počivao na srpskoj demografskoj većini u bivšoj Jugoslaviji. Uostalom, ko bi se odrekao stečenoga prava na političku dominaciju koju su Srbi imali u vrijeme obiju Jugoslavija? Za takvo samoodricanje trebalo je u narodu izgraditi duboku demokratsku svijest o međunacionalnoj ravnopravnosti kao putu ka međunacionalnoj pravednosti. Takvu altruističku samosvijest nije imala ne samo politička srbijanska elita, već nije imao ni većinski dio biračkoga srbijanskoga tijela koje je biralo nacionalističke partije – branitelje srpskih interesa. Politička hegemonija Srba presudan je faktor rata i raspada Jugoslavije. Sa bitnom posljedicom ne samo građanskoga rata već i agresorskoga rata kojim je srbijanska politička elita, usljed njenoga odbijanja konfederacije Jugoslavije, imala za politički i ratni cilj stvoriti „Veliku Srbiju.“ Kroz agresiju na Hrvatsku i na BiH. Radi ostvarivanja tog cilja transformirana je JNA u Vojsku Republike Srpske početkom rata u BiH 22. juna 1992. Sa posljedicom rata Srba protiv svih drugih naroda u bivšoj Jugoslaviji. Treba dakle razumjeti nedemokratske i nezajažljive apetite nacionalističke političke elite Srbije, i srbijanskih birača, njihovih nacionalnih partija, sa ciljem stvaranja Velike Srbije, namjesto Jugoslavije. Razumjeti istodobno međutim pretpostavlja i znači taj cilj, kao politički i nacionalno legitiman, okvalificirati ga ne samo nedemokratskim već i vojno agresorskim, osvajačkim. I duboko međunacionalnim nepravednim u odnosu na narode bivše Jugoslavije.

4.

Takođe treba razumjeti hiljadugodišnji san Hrvata (od 1198. i ujedinjenja Hrvatske sa Ugarskom) za samostalnom državom. Ovaj političko-nacionalni legitimni cilj jednako je bitan uzrok raspada Jugoslavije i rata. Sa jedinstvenom šansom koja se Hrvatima ukazala nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. Cilj koji bez rata sa hrvatskim Srbima i sa Srbijom nije bio ostvariv. Pod izlikom zaštite Srba u Hrvatskoj, Srbija čini agresiju nad Hrvatskom, u namjeri stvaranja Velike Srbije. Treba razumjeti temeljni cilj politike bosanskih Muslimana, u ratu novokomponiranih Bošnjaka, sa njihovom SDA, da sačuva jedinstvenu građansku i cjelovitu multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu. Unutar tog cilja podrazumijevalo se da Bošnjaci budu jednakopravni. Ili još poželjniji njihov cilj – da budu dominirajući u upravljanju bosanskim resursima i narodima. Razumjeti treba takođe i protest većine bosanskih Srba protiv referenduma za nezavisno-samostalnu BiH. Razumjeti strah bosanskih Srba od demografsko-politički većinske dominacije Bošnjaka u BiH. Bosanski Srbi nisu se htjeli pomiriti sa svojom potencijalnom ili stvarnom drugorazrednom političkom pozicijom u parlamantarnoj BiH. Takva je naime njihova pozicija uvjetovana srpskom demografijom u BiH. Bosanski Srbi su od svoga političkoga vodstva indoktrinirani da odbiju takvu drugorazrednu političku poziciju u BiH. Zato je Karadžić Radovan zaprijetio, upozorio mogućim „nestankom Muslimana“ u Parlamentu BiH 1991. godine.

U generalnom političkom smislu, Srbi u Srbiji i u BiH, nakon prvih višepartijskih izbora, imali su, po cijenu rata, temeljni cilj da i nakon prvih slobodnih izbora, nakon propasti komunizma, politički tj. u vlasti i dalje dominiraju u reformiranoj ili u smanjenoj Jugoslaviji. Hrvati i Bošnjaci su, takođe po cijenu rata, nastojali politički biti Srbima ravnopravni. Ili su željeli biti slobodni. Po mogućnosti takođe željeli su biti politički dominirajući u Hrvatskoj odnosno u BiH. U tako međusuprotstavljenim nacionalnim interesima, Titova se Jugoslavija usljed takvoga društveno inficiranog, nacionalističkoga egoizma, morala u sebi urušiti. Rat se naprosto morao dogoditi usljed činjenice da demokratski izabrane nacionalne partije, sa njihovim nacionalistički ekskluzivnim, nezajažljivim političkim apetitima i ciljevima, nisu bile dorasle međunacionalnom kompromisu kojim su mogli transformirati Jugoslaviju u njenom konfederacijskom političkom uređenju. Time spriječiti rat. Riječ je o nepomirljivim i legitimnim nacionalnim ciljevima. I o nacionalističkim nezajažljivim apetitima, koji su u vrijeme Titove Jugoslavije ostvarivani kroz relativnu ravnopravnost manjinskih naroda. Zahvaljujući Titovoj harizmi i izvjesnoj politici bratstva-jedinstva. Poslije Tita nacionalni interesi su postali su još nezajažljiviji, izopačili se u nacionalističke, sve do nivoa fašizma: ustaškog, četničkog, bošnjačko-balijskog. Markiram ovu političku činjenicu u kojoj je bacillus balkaniensis rata prerastao u neizlječivi društveni nacionalistički karcinom koji je Jugoslaviju „progutao.“ Riječ je o probuđenom neonacionalizmu ispoljenom kao društveni egoizam i primitivizam, kojeg su producirale novoizabrane političke elite, njime zatrovali narode, zatvorili ih u nacionalne torove. Jugoslavenski ratovi nastavak su neuspjele nacionalističke politike ratnim sredstvima. Međuratovi političara i medija i danas traju radi nacionalno-nacionalističke dominacije jednog nad drugim narodom.

5.

Da bi se proces međunacionalnoga povjerenja ostvarivao, neophodna je da se kroz politiku rukovodećih partija, medije i obrazovni sistem, trajno osmišljava i produbljuje kritika postjugoslavenskih nacionalizama kao središnjega uzroka raspada Jugoslavije i energenta jugoslavenskih ratova. Tomu je bitna pretpostavka i uvjet istina o jugoslavenskim ratovima. Bitna je sastojbina te istine u brojnim presudama Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu. Riječ je o istini koja je utvrdila i osudila brojne ratne zločince. Svaki onaj koji ne priznaje istinitim i pravednim, od ovog Suda osuđene ratne zločince, taj je spreman zločin ponoviti. Takvih je gorljivih nacionalista, koji slave međunarodne zločince kao nacionalne heroje, i danas velik broj u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Svakom čovjeku sa savješću i sa čašću od takve „istine i pravde“ u kojima se vodeći političari u regiji ponose sa zlodjelima njihovih nacionalista – grči se  u stomaku. Poštenom čovjeku mora pamet stati kada političari od zločinaca prave heroje. U tom smislu karakterističana su možda ova dva izdvojena slučaja. Prvi kada 2009. na aerodromu u Beogradu, uz medijsku pompu, osuđenu za ratne zločine Biljanu Plavšić, dočekuje iz zatvora  Vlada Srbije sa iznajmljenim avionom Republike Srpske. I drugi u kojem Sabor Republike Hrvatske 21. 10. 2011. usvaja Zakon kojim se hrvatski državljani osumnjičeni, optuženi i osuđeni za ratne zločine – proglašeni ništavnim. (Opširnije u: Council of Europe Publishing. Izvještaj Komesara za ljudska prava Vijeća Europe).

Prihvatiti objektivnim i istinitim presude Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu (sa optuženih ukupno 161 vojnih i političkih lidera između 1991-2011.) za svakoga časno-poštenog i pravednog čovjeka predstavlja bitan materijal za istinu o nacionalističkim  jugoslavenskim ratovima. Sudski materijal brani i predstavlja istinu kao uslov za pravdu i pravičnost prema žrtvama rata. Taj materijal treba koristiti za međunacionalno pomirenje usljed nacionalne nepristrasnosti sudskih presuda u Den Hagu. (Opširnije: www, icty.org/Sections/The Cases/Keyfigures/) Koristiti presude Međunarodnoga suda za ratne zločine, uz sudske presude ratnih zločina koje već dugi niz godina procesuiraju sudovi postjugoslavenskih država. U Bosni i Hercegovini od oko 10.000 osumnjičenih za ratne zločine do 2001. godine vodio se istražni i sudski proces sa aktivnom istragom protiv 1.300 potencijalnih ratnih zločinaca. U Srbiji je do juna 2001. godine obavljeno krivično gonjenje za 303 osobe, od kojih je osuđeno 53 za ratne zločine izvršene između 1991-1995.

6.

Odlučujuća prepreka medjunacionalnom pomirenju je osobno, medijsko i organizirano političko negiranje presuda Međunarodnog suda u Den Hagu za osuđene ratne zločince. Politička rukovodstva u postjugoslavenskim državama vrše otvorenu i pritajenu opstrukciju suđenja ratnim zločincima. Riječ je o odbacivanju presuda Medđnarodnog suda za ratne zločine od politički vodećih nacionalista, nacionalnih institucija i nacionalističkih partija u Srbiji, Republici Srpskoj i u Hrvatskoj. Sa psihološkim i političkim motivom odbacivanja presuda Suda u svojoj istini o karakteru rata. O onoj istini da su oni vodili odbrambeni, a ne agresorski rat. Tom navodnom „istinom“ hrvatski, srbijanski, i bosanskosrpski i bošnjački borci su, navodno, ginuli, samo ili isključivo, da bi zaštitili svoj narod. Da bi ostvarili svoju slobodu. Drugu stranu ratne istine – da su mnogi od tih boraca ginuli da bi osvojili teritorije etničkim čišćenjem od nesvoga naroda, u pravilu, do danas, nacionalisti i njihove partije, nacionalističke, negiraju ili prešućuju. Riječ je dakle o istovremeno obrambenom i agresorskom ratu čiji se smisao ratovanja i karakter rata međusobno isključuju. Sa posljedicom dubokog licemjerja u takvoj „istini“: Jer istina može biti samo jedna. Riječ je u takvoj dvostrukoj „istini“ u kojoj je duboko srasla potreba ratnika i nacionalista da sebe i druge uvjere u svoju istinu koja je zapravo licemjerje i duboka  laž – da nisu vodili agresorski rat protiv drugoga naroda. Da time svoju ratničku savjest opravdaju i ostvare boračke beneficije. Unatoč stvarnoj istini da je rat bio nerazdvojivo agresorsko-odbrambeni.

Izdvajam nekolicinu karakterističnih primjera nacionalne i nacionalističke „istine“ o ratu. One „istine“ koja negira istinu o ratnim zločincima kroz presude Međunarodnog suda. Takvu „istinu“ kreiraju i šire bosanskosrpski, hrvatski i srbijanski vodeći političari i njihovi mediji. Radi osvajanja povjerenja njihovih birača, odnosno radi osvajanja vlasti. Osvajanje vlasti politička elita potura pod nacionalni interes. Negira presude u Den Hagu i time indoktrinira narod nacionalizmom – lažnim patriotizmom. Riječ je o odbacivanju nacionalno nepristrasnih presuda Suda, pretežito od srpskoga i hrvatskoga političkoga vrha, u posljednjih dvadesetak godina, njihovim slavljenjem ratnih zločinaca. Njihovom navodnom zaštitom nacionalnoga hrvatskoga i srpskoga dostojanstva. Spajanjem nacionalnih i nacionalističkih interesa. Suprotstavljanjem presudama Međunarodnoga suda za ratne zločine, presudama internacionalnoga pravnoga značaja i istine. Suprotstavljanjem pravno-sudskoj istini koja bi trebala biti put ka postratnom pomirenju. Izdvajam nekolicinu aktuelnih primjera.

Nije svatko tko je dobio kaznu u Hagu ratni zločinac – rekao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanovic. (…) Ovo jeste poslednji, ali nažalost, ne i zadnji put da nosioci najviših državnih funkcija u regionu svojim postupcima guraju prst u oko žrtvama rata i grubo im se u lice rugaju. (…) A identična se situacija i u Srbiji njeguje narativ naših heroja i njihovih zločinaca. (…) Otuda je širom bosanskohercegovačkog identiteta Republike Srpske sasvim uobičajeno vidjeti bilborde na kojima piše „Ratko Mladić heroj a ne zločinac“. Kao što je prihvaćeno da studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima tokom proteklog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. (…)
Narodna skupština Republike Srpske je najviša odličja dodijelila članovima najužeg ratnog rukovodstva ovog entiteta, iako ih je većina osuđena za ratne zločine. (…) Hrvatski politički korpus nikada nije osudio zločine počinjene nad Bošnjacima i Srbima, recimo ogradio se od Jadranka Prlića i od osuđenih čelnika Herceg Bosne. Kao što se nije susprezao da javno oplakuje generala HV-a … koji je u haškoj sudnici popio otrov … Gordana Katana, Svi naši heroji a njihovi zločinci. U: www.tacno.net)

Zašto se Hrvatska i Srbija ponose svojim ratnim zločincima naslov je kritičkoga teksta Tomislava Markovića iz kojeg izdvajamo bitne političke ocjene.

Kada Kolinda Grabar Kitarović stavi sliku Praljka na svoj zvanični predsednički profil, kada kaže da se Praljak borio „za prava hrvatskog naroda“ i da je njegov doprinos „obrani opstojnosti hrvatskog naroda u njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskog rata od velike važnosti“ – ona zapravo poručuje da je trebalo podeliti Mostar i da rušenje Starog mosta nije zločin već herojsko delo. Kada Vučić i njegovi doglavnici slavoslave Mladića i Karadžića i tvrde kako su oni „branili srpske nacionalne interese“, oni poručuju da polovinu Bosne treba pripojiti Srbiji, te da je svaki čin koji vodi stvaranju etnički homogene teritorije opravdan i herojski. Za njih opsada Sarajeva, pokolji po Bosni i desetine logora, genocid u Srebrenici, nisu zločini, već herojska dela. I jedni i drugi poručuju da nisu odustali od podele Bosne i Hercegovine i teritorijalnog proširenja Srbije i Hrvatske na račun susedne države. A takav plan nemoguć je ispuniti bez masovnog ubijanja Bošnjaka, bez proterivanja, bez otimanja njihove imovine. (Tomislav Markovic: www. tacno.net). Uz bitan dodatak – podsjećanje da je, neposredno pred vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, u Skupštini SDS na Palama Ratko Mladić upozorio da navedeni srpskonacionalni politički cilj nije moguće ostvariti bez genocida.

Glavni tužilac Haškoga Tribunala, Serž Bramerc, smatra da je teško razumeti mentalitet za koji su jedan (Vladimir) Lazarević ili (Dario) Kordić heroji, jer časni vojnici ne napadaju civile … (U: www. tačno.net/Tomislav Marković). Jedan od odgovora zašto se Srbi i Hrvati ponose svojim ratnicima – osuđenim za ratne zločine – je u završenim ratovima bez pobjednika. Možda su djelimice pobjednici Hrvati i Bošnjaci, ali je i to Pirova pobjeda koja je decenijama poslije rata duboko zagađena ustašoidnim i balijskim nacionalizmom odnosno inficirani klerikalizmom – zloupotrebom Boga. Njemački nacionalizam zatrli su saveznici vojnim porazom Njemačke. Potom višedecenijskom denacifikacijom njemačkoga naroda. Sa posljedicom bolne i duboko osvještavajuće katarze identiteta, njemačkoga mentaliteta. Da li bi uspjela denacifikacija postjugoslavenskih ratom međuomrznutih naroda? Unatoč činjenici da jugoslavenski nacionalizmi nisu zatrveni, u ratu nisu pobijedjeni? Da su vodeći nacionalisti u ratu danas vladari u miru. Urednica naprijed citirana portala www.tacno.net – Štefica Galić je uvjerena da narod, odnosno ljudi koji su bili žrtve, koji su izgubli članove porodice, ne žive tu mržnju i da su sve to mahinacije političara.

Naprijed citiranim krtičkim i objektivnim komentarima Gordane Katane, Tomislava Markovića, Serža Bramerca … bitno je dodati presudni psihološki razlog ili motiv slavljenja osuđenih ratnih zločinaca od vodećih političara u Hrvatskoj, Republici Srpskoj i Srbiji. Motiv slavljenja navodno „nepravedno osuđenih“ je u dubokom uvjerenju tih političara da su osuđeni patrioti koji su sebe žrtvovali za nacionalnu korist, za dobrobit naroda. Svaki onaj koji je objektivan u promišljanju karaktera rata, složit će se da su se Hrvati i Bosanci izborili za svoju državu, da su kroz njihov patriotizam izborili se protiv Srba za njihovu slobodu i ravnopravnost. Da je dakle riječ o jednoj bitnoj strani istine o ratu kao produktoru država Hrvatske i BiH, ravnopravnim Srbiji. U takvom uvjerenju počiva politička istina o ratu u većine vodećih političara i njihovih ratnika – nacionalista. Iz takvog uvjerenja političari sebi i svom nacionalnom korpusu grade ratnički moralitet. Grade njihovu ratničku čast i ratničko poštenje. Iz takvoga uvjerenja produciraju svoje dostojanstvo. Neophodan mimimum ljudskosti. Iz općeljudske karakterologije znamo da bez časti i bez dostojanstva nismo ljudi. Da bez tih samovrijednosti nema čovjeka. Na drugoj strani, ti isti, vodeći političari u regiji, sistemastki i perfidno, svojom podrškom ratnim zločincima, unutar patriotske istine, potiru i negiraju drugu stranu te istine: da su njihovi patrioti, u borbi za svoju državu, ubijali civile iz protivničkoga naroda. Negiranjem ratnih zločina ti političari pokušavaju spasiti svoje i općenacionalno (ratničko) dostojanstvo. Treba dakle razumjeti tu duboku psihološku i moralnoetičku potrebu vodećih političara da sačuvaju svoje i nacionalno dostojanstvo i čast. Razumjeti dakako ne znači i s njima se složiti usljed činjenice da negiranjem ratnih zločina oni zapravo sebe i svoj narod drsko obmanjuju, varaju i lažu: njihovo licemjerje izvor je njihova amoraliteta – bitnih prepreka ka izgrađivanju poštenog, istinitog i časnog puta ka istini o obrambeno-agresorskom ratu, istini koja je conditio sine qua non međunacionalnoga pomirenja.

II

1.

Svi školovani oficiri, pa i oficiri Vojske Republike Srpske, na vojnim akademijama učili su međunarodno humanitarno i ratno-krivično pravo. To pravo srpski su oficiri zaturili, „zaboravili“ jer su bili indoktrinirani, „kontaminirani“ nacionalnom mržnjom. Mržnjom prema drugim narodima su bili tako duboko kontaminirani, da ih je mržnja spriječila da primjene međunarodno pravo o ratnim zločinima u vrijeme rata u Hrvatskoj i u BiH. Zatrovani nacionalizmom pojedini vodeći hrvatski časnici su takođe međunarodno ratno krivično pravo „zaboravili.“, te je i takve Međunarodni sud u Den Hagu osudio za ratne zločine. Uvijek je bilo i bit će onih na čiju savjest i svijest ne djeluju nikakvi nacionalno nepristrasni objektivni argumenti kakvi su, primjerice, presude Međunarodmoga suda u Den Hagu. I pored znane činjenice da genocid u Bosni i Hercegovini, ili progon hrvatskih Srba u operaciji Oluja nije učinio ni srpski niti hrvatski narod, nego nacionalistički zlotvori koji ne zaslužuju da pripadaju tim narodima. Uz bitnu primjedbu da su etnička čišćenja diktirana i naređena od političkoga vodstva, ostvarena kroz komande vojnoga vrha. Podsjećam na upozorenje Ratka Mladića na Skupštini SDS na Palama neposrdeno pred agresiju na BiH da srpski politički cilj „nije moguće ostvariti bez genocida!“. Brojni su ljudi koji ne mogu ili ne žele prihvatiti svoju krivicu niti krivicu njima srodnih istomišljenika. Bilo u ratu ili u miru. Takvi nisu u stanju podnijeti kritiku, a još im je teže biti samokritičan. Takvi odbijaju vlastiti grijeh. Ako bi prihvatili svoj grijeh, naredni bi njihov korak bio kajanje za učinjeni grijeh. Potom slijedi traženje oproštenja, na koje ga iznutra motivira grižnja savjesti za počinjeni grijeh ili za počinjeno zlo tijekom rata. Za takve odlučne postupke treba griješnik ili ratnik imati ne samo grižnju savjesti već u sebi izgrađeno samoosjećanje časti, dostojanstva i ljudskog poštenja. Ova samoosjećanja u ratniku produciraju potrebu da od ljudi kojima je nanio (ne)svjesno bol ili zlo, traži oprost. Jer iza oprosta slijedi ono što je za obje strane najvrednije: njihovo međusobno zadovoljstvo i spokojstvo kroz pomirenje. Samoosjećanje da si pogriješio, savjesnim ljudima ne da mira i upućuje ih da traže oprost za nepravdu, za nanešenu bol ili žrtvu. Iz savjesti mnogih ratnika koji su ratom traumatizirani „sprženo je“ i izbrisano njihovo osjećanja grijeha usljed nanošenja bola i zla njihovim ratnim protivnicima. To nedostajuće osjećanje, koje može i kroz indoktrinaciju biti izbrisano iz savjesti, osjećanje empatije prema drugom narodu i njegovim ratnicima je „sprženo“ kroz proživljene ratne traume hiljada boraca. Posebno u trajnih invalida i u pripadnika njihovih porodica – žrtava rata. Sa takvima je najteže graditi proces samopokajanja, put ka međunacionalnom pomirenju. Teško, ali nije nemoguće.

Središnja je psihološko-moralna i socijalna prepreka procesu međunacionalnoga pomirenja u činjenici da ratnici i njhove porodice u pravilu oplakuju isključivo civile i poginule iz svoga naroda. To treba razumjeti iz psihološke pozicije da su svaki čovjek i svaka obitelj najpreči sebi. Istovremeno se međutim moramo zapitati zašto većina vodećih nacionalnih i nacionalistički političara, koji odlučuju o životima njihovih sljedbenika, ne zagovaraju međunacionalne, zajedničke komemoracije svim poginulim borcima, svim žrtvama rata? Nismo li prvo ljudi, potom Srbi, Hrvati ili Bošnjaci? Još nije izgrađen nijedan međunacionalni zajednički spomenik posljednjim jugoslavenskim ratovima. Svaki narod sebe ispoljava žrtvom. Svaki narod drži svoje ratnike herojima, a njihove ratnike zločincima. Vodeći političari ne ispoljavaju zajedničku muku i žalost spram svih žrtva rata. Vodeći političari u regiji su, u pravilu, sami bili sudionici međunacionalnih ratova, pa je to bitan razlog nepostojanja empatije za njihove ratne protivnike. Može li se od takvih očekivati da se posrame svoga nacionalizma? Da se eventualno pokaju što su ratovali? Vrlo teško. Usljed činjenice jer je upravo takve rat „izbacio“ njih kao nacionalne vođe. Njima je „rat bio brat“! Eventualnim samopokajanjem bi sami svoju nacionalnu ideologiju negirali, onu ideologiju koja ih i danas na vlasti održava. Vodeći su političari narode zatvorili u njihove nacionalne torove u kojima je lakše širiti strah od drugoga naroda. Strah kao oprobano sredstvo vladanja ljudima u postratnim jugoslavenskim državama.

2.

Budući da je u prvom poglavlju bilo riječi o medijskoj indoktrinaciji, kroz koju je nacionalizam kao patriotizma izobličen u nacionalistička osjećanja mržnje i straha od drugoga naroda, i time postao energent međunacionalnih ratova, u ovom poglavlju će biti riječi o neophodnosti socijalne i osobne deindoktrinacije i denacifikacije postjugoslavenskoga društva. Pretpostavka i uvjet za deindoktrinaciju i za denacifikaciju je osvajanje dobre volje građana. Pridobijanje dobre volje Srba, Hrvata i Bošnjaka, volje i želje, koja bi omogućile transformaciju nacionalističkih sadržaja (pod)svijesti u građansku samosavjest, u općeljudsku savjest. Deindoktrinacija mora započeti iz voljne svijesti usljed znane psihološke činjenice da svačija i ljubav i mržnja nastaju svojom voljom. I socijalno-nacionalnom indoktrinacijom. Svaki rat prvo se u glavi začinje. Deindoktrinaciju je bespredmetno ljudima narediti. Deindoktrinacija mora krenuti od dobre volje svakog nacionaliste, bivšega ratnika. Riječ je o ljudskoj volji samoodlučivanja – najodlučnijem faktoru potencijalnoga međunacionalnoga postratnoga pomirenja. Nema niko legitimitet da osporava drugome volju njegova samoodlučivanja. Slobodna ljudska volja neprikosnovena je vrijednost koju (ne)svjesno poistovjećujemo sa smislom našega življenja. Sa svojom čašću i dostojanstvom.

Kroz slobodnu ljudsku volju osvajamo svoje dostojanstvo, postajemo ličnost. Istodobno ljudska volja često biva uzrokom neslobode drugog, grijeha, nepravde i krivice prema drugom. Stoga je najveći humanum, čojstvo i najveći džihad, islamski i općeljudski, koji se od svakog pojedinca zahtjeva: sačuvati drugoga od sebe, od svoje (zlo)upotrebe! Čovjek je kao biološka vrsta preživio zahvaljujući sposobnosti očuvanja i toleriranja drugog, od sebe drugačijeg. Te sposobnosti je ispoljavao življenjem u grupi, plemenu, državi. Postavši društvena životinja koja je trajno i neminovno izložena konkurenciji – motoru stvaranja i razaranja, nastajanja dobra i zla. Izvoru (ne)pravde u svakom društvu. U takvoj konstelaciji, prirodi općeljudskoga življenja, neminovni su konflikti i ratovi. U slučaju postjugosalvenskih ratova riječ je o legitimnom pravu svakog od zaraćenih naroda za osvajanjem vlasti: Srba da zadrže svoju političku dominaciju, Hrvata za svojom državom, Bošnjaka za jedinstvenom državom Bosnom i Hercegovinom. Takvo legitimno pravo je energent uvjerenja sva tri naroda (njihovih ratnika) da su vodili pravedan rat. Uvjereni su da su u ratu ginuli kako bi zaštitili svoj narod, ostvarili svoju vlast, svoju čast, svoje dostojanstvo. Unutar toga legitimiteta i prava zapravo je svaki od naroda nastojao ostvariti svoju nadmoć nad drugim narodom. (Nad)moć nad drugim je suština svake vlasti i vladanja. Suština vladanja kroz nacionalizam je ispoljavanje premoći nad drugim narodom. Nadmoć nad drugim narodom nacionalistička politička elita ostvaruje navodnom „ugroženošću“ svog nacionalnoga korpusa od drugih naroda. Izobličuje patriotizam u nacionalizam, drugoga optužujući za vlastite nedostatke. Sa posljedicom da svoje greške, grijeh ili krivicu ne spoznaju u samima sebi. Stanje takve svijesti, političarima i medijima indoktrinirane, je usporedivo ZIDU podignutom između pojedinih naroda. Riječ je o (pod)svijesti koja je inficirana strahom i odiozumom od drugačijeg. Sa posljedicom da je deindoktrinirati takvu svijest od straha i mržnje, vrlo zahtjevno. Da je u takvu inficiranu samosvijest ugrađivati općeljudski moralitet i altruizam vrlo teško. Da je samoosjećanje odgovornosti prema drugom narodu u jednoj inficiranoj nacionalističkoj svijesti mučno i teško hraniti empatijom spram drugoga. Individualni i društveni proces deindoktrinacije nacionalizmom zagađene svijesti je zahtjevan i dugotrajan usljed dubokoga uvjerenja nacionalista da su vodili pravedan rat. Razuvjeriti nacionaliste da su učinili grijeh i nepravdu prema ratnim protivnicima, usljed naprijed navedena njihova uvjerenja u pravednost njihova rata, čini se nemogućim ostvariti. A to je minimalni uvjet ili polazna linija sa koje počinje proces kajanja i međunacionalnoga postratnoga pomirenja. Ako proces pomirenja nije grijan u iskrenoj želji svakog bivšega ratnika, njegove familije i njegova nacionalnoga korpusa, da se međusobno oproste nanesene boli i žrtve rata, onda proces pomirenja nema u sebi ni minimuma kulture sjećanja: nije iskren i stoga i neće biti plodonosan, obostrano zadovoljavajući. Samo iskrena želja za pomirenjem, vođena slobodnom voljom pojedinca, vodi  smislu pomirenja – duhovno-duševnom spokojstvu. Kroz proživljavanje istinske katarze i duševnoga pročišćenja u svakom sudioniku pomirenja. Jer osjećanje grijeha koje sobom nosi osjećanje samoodgovornosti i potrebu za pokajanjem – kao putu ka pomirenju – najteže je izazvati u ratnicima koji su uvjereni da su ratovali, žrtvovali živote, za navodno pravednan cilj. Čovjeka možeš naime na mnoge postupke navesti, nagovoriti, ali navesti čovjeka da svoje uvjerenje (i ono ratničko uvjerenje) dovede u pitanje, neminovno u čovjeku producira samoosjećanje gubljenja njegove časti i dostojanstva. Samopokajanje i priznanje da je učinio grijeh je čovjeku teško „preko usta prevaliti“ jer tim postupkom, sebe samog blati, ponizuje, obezvrijeđuje. Zato je vraški teško dovesti čovjeka sa grijehom i sa krivicom da traži oprost i da se iskreno pokaje svojim ratnim protivnicima. Lakše ga je nagovoriti da se pokaje žrtvama rata uopće.

3.

Pored navedene individualno-osobne razine međunacionalnoga pomirenja, neophodna je i na društvenoj razini provoditi denacifikaciju postjugoslavenskog društva. Na način kako je denacifikaciju ostvarila postfašistička Njemačka. Takva je denacifikacija uslov da se ratnici i njihovi potomci ne ponose etničkim čišćenjem ili ubijanjem njihovih protivnika, već da se ponose njihovim međusobnim kajanjem, izmirenjem, međupraštanjem. Denacifikacija i deindoktrinacija su pretpostavke izgrađivanja građanskoga društva, stigmatiziranja i uklanjanja nacionalističkih partija – energenata jugoslavenskih ratova. Da li za takvu društvenu i osobnu katarzu i preporod imaju potrebu i snagu političke elite i njihovi sljedbenici – pokazat će vrijeme. Iako je danas možda već prekasno za takav proces ozdravljenja postjugoslavenskoga društva. Da je od nacionalno-nacionalističkih elita možda čak i iluzorno očekivati njihovu građansku transformaciju, jer je u njihovom interesu da produciranjem međunacionalnoga straha, i dalje vladaju.

Da nacionalizam nije ekskluzivno bacillus balkaniensis ili bacillus serbiensis, već da je trajna opasnost po mir, svjedoci smo svjesno i kroz medijsko i političko sistematsko kamufliranje nacional-šovinizma u patriotizam u posljednjim decenijama u nizu evropskih država. Tu podmuklu i perfidnu političku kamuflažu, od Musolinija i Hitlera do Tuđmana i Miloševića, kritičkim činjenicama vivisecira Vlatko Stefanovic u Novom magazinu. Prenosi ga list Oslobodjenje . (www. Oslobodjenje.ba/Nacionalizam kao kamuflirani patriotizam/7.9.2020). Na drugoj strani doživotmo osuđenog navodnog “kreatora” zločina u Srebrenici, Vladimira Bearu, koji je u međuvremenu preminuo u zatvoru u Berlinu, pokušava kao zločinca psihološki razumjeti književnik Ivica Đikić. (U romanu: Beara, 2020). Sa središnjim motivom Bearina zločina u Srebrenici da se dokaže u pogledu srpstva, da skine sa sebe jugoslavensku stigmu. Kroz Đikićevo gorku poantu u ovoj knjizi, bitnu za istinu o ratu. Bitnu za put ka međunacionalnom pomirenju. Uvjetu za međunacionalno pomirenje:

Ne očekujem da će međunacionalna mržnja iščeznuti i da će ljudi zaboraviti zlo koje im je učinjeno u nekom od ratova. Ili da će naučiti da se zrelo i odgovorno nose sa svojim i obiteljskim traumama proizišlim posredno ili neposredno iz politike. Očekujem samo da će prestati u tolikoj mjeri ozloglašavati ljude koji ne misle u skladu sa nacionalnim i nacionalističkim kanonima. Da će se početi razvijati elementarno razumijevanje za tuđu muku, za tuđe odabire u određenim okolnostima. Pa makar ti odabiri bili i pogrešni. Treba nam ministarstvo tuđe muke. (www.prometej ba/ Ivica Đikić)/10.7. 2020.)

4.

Nekom rat, nekom brat – objektivna je istina svakog rata. Ne postoji pravedan rat: svaki rat proizvodi pravdu i nepravdu. Istina o ratu je istina o sukobljenim interesima koje usljed gramzivosti, egoizma ili nacionalizma, politička elita (uključujući i njihove birače!) nije bila u stanju ili nije htjela kompromisom pomiriti. U svakoj ratnoj istini su srasle laži i obmane. Opstoji u ljudima i emocionalna (nacionalna i nacionalistička) istina, često strašću prožeta. Ali ta emocionalna istina opstoji sa jednakom snagom i paralelno sa racionalnom, objektivnom i općeljudskim istinom. U slučaju postjugoslavenskih ratova konfrontiraju se pristrasna nacionalno-patriotska i nacionalistička istina sa objektivnom, nacionalno nepristrasnom istinom. Sa onom istinom koju imamo u presudama Međunarodnog suda za ratne zločine. Riječ je o istini u njenoj (ne)rješivoj dvostranoj šah mat poziciji. Poziciji čija je psihološko-socijalna posljedica – duhovno nezdravo postjugoslavensko društvo. Sve dok te međuisključive nacionalno-nacionalističke i nadnacionalne istine ne postanu jedna, jedinstvena, bit će postjugoslavensko društvo bolesno. Pretpostvaka i uslov ozdravljenju je izbor vodećih denacionaliziranih političara. Onih sa moralnim dignitetom. Onih koji neće ponoviti greške njihovih prethodnika usljed kojih do danas svaki narod snosi posljedice nesposobnosti, egoizma i nacionalizma njihove političke elite. Uz bitnu spoznaju iz životnoga iskustva, da je u svakom od nas, u našu svijest i savjest duboko usađen osjećaj za stvarnosno-objektivnu istinu koja vodi pravdi. Unatoč naprijed navedenoj emocionalnoj istini, čovjek se nada i očekuje da racionalna i sudska istina prevlada i pobijedi subjektivno-osobne i nacionalno-nacionalističke istine. Iz takve nade i motiva sastavljen je ovaj članak. Unatoč spoznanju da su rivalitet i konkurencija energent progresa i ratova. Izvor zla i dobra, izvor ljudske volje za (nad)moć. Unatoč spoznanju da moja sloboda podrazumijeva i mene obavezuje na slobodu drugoga. Obavezuje me moja sloboda na slobodu onoga koji je moj konkurent i protivnik. Najveće je ljudsko svojstvo, i istinski džihad: sačuvati drugoga od sebe:

Najpre treba prepoznati zlo u sebi. Kada ga prepoznamo u sebi, valjda smo malo drugačiji prema zlu koje vidimo u drugome. Ali ga i u sebi ne prepoznajemo, jer je introspektivni put najteži i najmučniji. (Vladeta Jerotić, Agape 3. Beograd 2008, 51).

A vlast i vladanje resursima i ljudima, zbog koje ljudi ratuju, bitan je i neizbježiv izvor zla. Istodobno i energent opstanka ljudske vrste, organizovanog društva. Vlast jest i znači vlasnost tj. gospodarenje resursima i ljudima. Njihovo upravljanje koje producira i međuljudsku dominacinju i slobodu.

U Augsburgu, septembra 2020.