Edin Husković: LOVCI NA TRENUTKE

Povezani članci

• Predrag Kojović: Članovi Predsjedništva BiH podrivaju integritet BiH u Briselu
• Zraka! – Something’s In the Air
• Irma Baralija: Hvala za cvijeće, ali idemo se zajedno boriti za naša prava
• Njemu Bosna, meni feminizam!
• HRVATSKA NAPOKON MORA ZAUSTAVITI ŠIRENJE ITALIJANSKOG NEOIREDENTIZMA, ALI NAJPRIJE ZABRANITI USTAŠTVO
• Kako iznajmiti nacionalni spomenik

Foto: shutterstock

Za Eduarda je situacija bila kritična. Znao je da mu niko ne može pomoći. Sve te teorije o pozitivnom razmišljanju, aktivnoj molitvi, anđelima koji su sa nama, sveprisutnim bogovima, jednostavno su pale u vodu. Jedno BUĆ!!! – i to je sve. Nakon svega ostajao bi sam sa sobom. To je nezavidna situacija. Tješila ga je misao što je već pregurao pola života, nešto više ili manje od toga, što, istini za volju, nije mogao znati, ali dobar dio užasa je ostavio iza sebe. Život je shvatio kao robiju, samo što nije mogao odgonetnuti da li će poslije smrti otići u raj ili pakao. Red bi bio da ga smjeste u raj, pakao je već prošao, osim ako mu viša sila nije predodredila produženje kazne. Nije htio vjerovati u ništavilo. Nihilizam i ateizam nije shvaćao ozbiljno, ali su mu bogomoljci po opštim mjestima za molitvu išli na nerve. Bogomoljci i nacionalno obojeni ljudi, pratioci sportskih zbivanja, obožavatelji nogometnih timova i slični sektaši. Mediji su odraz opšteg sivila i poslije susreta sa njihovim sadržajima ostajao bi tup i zblahnut. Mlade nije shvaćao. Nekad je i sam bio mlad, ali kultura i interesovanje mladih današnjice bili su duboko u zoni  gluposti. Naprosto nije volio sve što vole mladi. Nije volio ni mlade. Nisu odisali svježinom i originalnošću novog doba. Sve te farme i zadruge. Ljudi jesu tehnološki napredovali, ali ljudski duh kao da je potonuo u glib trivijalnosti i površnosti po svakom pitanju.

Nije shvaćao šta se događa sa SVIME.

Globalna politika i svjetska ekonomija nisu pronalazili rješenja za nagomilane probleme. Svjetska zdravstvena organizacija nije dorasla zdravstvenim izazovima današnjice. Političari su bili suludi. Ministri i ostali odgovorni ljudi nisu shvaćali šta znači biti postavljen na odgovornu funkciju i obnašati je. Svako se borio samo za sebe i sebične interese. Društva su prožimale mreže ličnih interesa i u jednom trenutku svako od tih društava bi moralo pući pod teretom korupcije i prikrivene pljačke.

Još gori od vladajućih struktura bile su mase kojima su vladali. Ideje o anarhizmu i besklasnom društvu za Eduarda također nisu imale smisla. Da bi imao uspješno i uređeno anarhističko društvo moraš raspolagati sa prosvijećenom masom. Danas, kao skup ne baš toliko inteligentnih bića u jednom malenom dijelu beskonačnog kosmosa, mi smo izgubili ideju šta uopšte znači biti prosvijećen, ako smo tu ideju ikada i imali. Znalo se da ni u doba Rima, Egipta, Perzije ili Sumera nije bilo ništa bolje. Osim što je iz daleke prošlosti Sumera dovejavala fantastična misterija koja se tiče postanka čovjeka. Tu se možda krilo nešto značajno i vrijedno istraživanja. Genetski inženjering superiornih bića iz svemira nad Homo sapiensom. Nešto kao u filmu „2001: Odiseja u svemiru“, film koje mase smatraju dosadnim. Koja ironija. Ništa čudno, jer istorija čovjeka poslije STVARANJA je samo ništavna i besmislena posljedica manipuliranja aktivnih i superiornih pojedinaca nad neprosvijećenim masama. Nadređenost i aktivnost tih pojedinaca je uvijek bila kratkotrajna i besmislena. Tako su se uspinjali i padali najjači i najpoznatiji među nama, kao Cezar i Kleopatra, Atila – Bič Božji, Džingis Kan, Aleksandar Makedonski, Ehaton, Hitler ili Churchill, a mase koje su ih slijedile su se uvijek valjale u međusobnoj borbi, jadu, siromaštvu i umnoj bijedi. Zar ljudi smatraju, razmišljao je Eduard, da je čovječanstvo na putu svoga izbavljenja. Ne. Ne radi se o tome. Sve je pogrešno shvaćeno. Bog je zašutio. Kao da nije nikad ni progovarao.

Prosvjećenost ne treba autoritet, autoritet je nepotreban kod prosvijećenog društva.

Zato danas imamo sportiste raznih disciplina i navijače koji urlaju: aleeee, eleaaa, aleeee… Kao i političare na mitinzima podrške koji lažu i manipuliraju masama, a mase im uzvraćaju: Taaako je, živio govornik!!!

Sve je to shvaćao, vidio i osjećao Eduard, svu tu bijedu ljudske vrste, kao i svu bijedu i jad ostalih pripitomljenih životinjskih vrsta koje je čovjek organizovano i zvjerski ubijao i hranio se njima tako kod sebe u krvi stvarajući holesterol, trigliceride i ostale nezdrave masnoće od čega bi na kraju umirao u bolu i patnji.

Eduarda sam prije petnaestak godina slučajno upoznao na trgu Musala u Mostaru. Bio je neki predizborni koncert. Eduard je bio svjestan SVEGA, samim tim, sam i izgubljen. Predodređeno mi je da nabasam na takve šokirane osobe. Tako je bilo i ovaj put. Eduard mi je otvarao dušu, a ljudi oko nas su pjevali, plesali i smijali se. Izlazili su i na demokratsko glasanje za odabir političkih stranaka kako bi im legalno omogućili da vladaju njima. I uvijek su griješili pri izboru. Da li su imali uopšte izbora? Naravno da su imali, ali da bi napravio dobar izbor moraš biti prosvijećen. Da bi bio prosvijećen trebaš imati odgovarajući obrazovni sistem. A obrazovni sistem je u kurcu. Obrazovni sistem je fabrika za proizvodnju glupih i pohlepnih ljudskih bića kojima je onda lako vladati. Sve to mi je tada potanko objašnjavao Eduard. Kao što rekoh, uhvatio je vraga za rep, i sad je patio radi toga. Što više znaš to si nesretniji, govorio je.

Ali ja sam to već sve prošao. Bio sam u boljem položaju, ispred Eduarda. Možda ne još toliko u praksi, ali teorija koju sam predstavio Eduardu bila je logična i, vrijeme će pokazati, vjerovatno uspješna.

Dragi Eduarde, govorio sam mu samouvjereno i smireno, potpuno si u pravu. Sagledao si besmislenost i mrak cjelokupne situacije, kompletne istorije, svoga nama znanog postojanja. Ali, i pored svega, ti, kao ja, kao i svi mi koji smo došli do istih ili sličnih spoznaja, a te su nas spoznaje sjebale, treba da postanemo – lovci na trenutak.

„Kako to?“ – zainteresovao se Eduard.

Nije komplikovano. Sve teorije koje su jednostavne su učinkovite. Nema anđela, pozitivno razmišljanje je samo pozitivno razmišljanje i nema mnogo uticaja na negativne ishode. To smo već shvatili. Ali Bog je neshvatljiv. Do Boga ljudi nastoje da dođu kroz kolektivne molitve u predviđenim mjestima za to, ali svima je jasno kako su one države, gdje je kolektivitet vjere uokviren institucijom zakona jedini legitiman i nadređen pojedincu, istovremeno i najpromašenije države. Tamo sijeku ruke za krađu i kamenuju preljubnike. Jedni drugima, u borbi za prevlast, podmeću bombe u bogomolje. Takav istok, tebi i meni dragi Eduarde, i nije nam baš blizak. Ali i ovdje oko nas, gdje su država, nacija i religija maltene jedno, u dugo dočekivanim istorijskim trenucima rade se etnička čišćenja, a ljude se sabire kroz koncentracione logore i opkoljene gradove: Jasenovac, Gradiška i cijela istočna Bosna u Drugom svjetskom ratu, a onda Vukovar, Sarajevo, Srebrenica i istočni Mostar u zadnjem zapadnobalkanskom ratu. Bilo je toga još.

Očito je kako nema Boga u ljudskim institucijama i religijama koje su tu kad treba legalizovati, opravdati i amenovati zločin protiv čovječnosti, tamo se može naći samo vraga.

„Pa gdje je onda Bog“ – zavapio je Eduard.

Bog je u trenutku – pokušao sam objasniti – u trenutku kad izađemo iz sebe, kada prestanemo biti bilo što, bilo kakvi, bilo čiji i bilo gdje. Taj trenutak se može desiti dok se molimo, naravno, ali i dok vozimo automobil, bicikl, dok se šećemo kroz park, objedujemo ili gledamo televiziju. To je apsolutno neuhvatljiv trenutak i nikad se ne trebamo truditi da ga ulovimo. Kada nam napokon dođe sam, a doći će kad ga najmanje očekujemo, tada mu se jednostavno trebamo prepustiti. I u tom trenutku, koji nam se naprosto dao u ruke, trebamo izreći i pojmiti samo jednu misao…

„Koju misao?“ – unio mi se u lice Eduard.

Misao o automatizmu.

„Kojem jebenom automatizmu“ – Eduard je postao skoro agresivan.

Smiri se Eduarde, rekao sam. Automatizam je mir. Mir je automatizam. Najtiše su one mašine koje rade sve automatski, zar ne?

„Jesu.“ – smirivao se Eduard.

Ne trebaju nikog oko sebe, te automatske mašine, i dokazano su najučinkovitije. I najjeftinije za poslodavca.

Eduard me gledao sa novim interesovanjem. Kao čovjek koji je mnogo znao, bio je posve izgubljen, depresivan, očajan i nerazgovijetan. Sada kao da pronalazi smisao u svemu tome. Kao da je poput smjernog lovca na trenutak počeo shvaćati učinkovitost automatizma.

Ali htio je biti siguran i upitao me: “Šta želiš tačno reći?“

Objasnio sam mu da se u tom posvećenom trenutku, koliko god da je rijedak i koliko god da kratko traje, jednostavno trebamo prepustiti uvjerenju da će se u našem životu, na ovaj ili onaj način – nebitno koji, sve stvari automatski posložiti onako kako je za nas najbolje i najsmislenije. To je jako rijedak i raritetan trenutak bogojavljana kada obično osjetimo vanrednu smirenost i ljubav prema Bogu, sebi i svima i svemu oko sebe. To ne mora biti čak niti ljubav, ali jeste smirenost i pomirenost u odnosu na sve. Tad od lovca na trenutak postajemo lovina kojeg je trenutak ulovio i trebamo mu se prepustiti i prihvatiti sljedeće:

SVE JE ONAKO KAKO TREBA BITI. TAKO JE UVIJEK BILO. TAKO ĆE UVIJEK I BITI.

A KAKO GOD DA JE, KREĆEM SE PREMA SAVRŠENSTVU. BEZ SPOZNAJE NESAVRŠENSTVA NIKAD NEĆEMO SPOZNATI ŠTA JE SAVRŠENO.

„To znači“ – shvaćao je Eduard – „kako je cijela ljudska istorija i naši bijedni životi kroz nju samo jedno nesavršenstvo bez kojeg nije moguće spoznati savršenstvo.“

„Da,“ – rekao sam – „samo što u trenutku Istine se trebamo znati distancirati od svega, prihvatiti sve, ali se i odvojiti od svega za što smatramo da nam je nepotrebno i opterećujuće.“

„I ti si to spoznao, uveo u praksu.“ – pitao me Eduard.

„Ne baš. Ne u potpunosti. To je moja teorija, ali zvuči predobro da ne bi moglo funkcionisati. Još uvijek lovim trenutak koji teoretski mora postojati. Kao što astronomi znaju da po orbitalnom ponašanju transneptunskih planeta i ostalih nebeskih tijela mora postojati neka moćna, velika, lijepa i sudbonosna planeta na samom rubu Sunčevog sistema, daleko iza Plutona. Možda sumeranski Nibiru. Sve astrofizičke teorije ukazuju na postojanje te planete, iako ju još niko nije otkrio. Jednom će je neko uloviti kroz teleskope. Bit će to značajan trenutak. Sudnji dan astronomije.“

„Mislim da te razumijem. Mislim da shvaćam. Prihvaćam izazov. Krećem u lov na trenutak. Presudan trenutak.“ – Eduard je sad izgledao spoznato, lijepo se pozdravio i otišao.

Od tada pa do neki dan nikad nisam sreo Eduarda. Prošlo je dosta godina. Ja još lovim svoj trenutak. Prvo sam bio tih i strpljiv, bio sam siguran u zgoditak, samo je trebalo da ga dočekam. Kretao sam se među ljudima i pojavama graciozno, kao neko ko je potpuno siguran u apsolutni uspjeh koji ga čeka odmah iza ugla. Kao brzi revolveraš. Kao Šejn. Međutim, trenutak istine nije dolazio, kao ni automatizam postojanja i djelovanja koji ide s njim. Čekao sam i čekao, vrebao i vrebao, ali se ništa značajno nije dogodilo. A kako je vrijeme odmicalo postao sam sve nervozniji i manje siguran da ću do svoga cilja ikada doći. I dalje se oko mene lomio grozan i nesavršen svijet političara, ministara, sportista, pjevača, navijača, raznorazne svjetine, fukare i bogataša, kršćana, budista, muslimana i židova. Kretao sam se među crncima, bijelcima, žutim i crvenim ljudima, melezima, muškarcima, ženama i transrodnim osobama. Samo su djeca bila spontana i bezobzirna, vrijedna pažnje i divljenja. Istina, nekad u nekom ničim izazvanom trenutku kao da bih osjetio dah istine i spoznaje u sebi, udar nepobitnog saznanja kako ne pripadam nikom i ničem osim jednostavnom i uzvišenom savršenstvu kojem samo treba da se prepustim, ali, prije nego bih napunio životno jedro tom spasonosnom energijom, ona bi splasnula i izgubila se a da nisam shvaćao kuda i kako je nestala, da li je uopšte postojala, makar kratko, ili je to sve bilo dio moje tašte uobrazilje i prisilnog umišljaja.

A onda sam sreo Eduarda. I znate šta se desilo? Možda pogađate. Vrlo brzo nakon što smo se rastali davne večeri na mostarskoj Musali, on je ulovio trenutak istine. Poslije još jedan, pa još jedan… Ko zna koliko njih i pokrenuo je svoj automatizam postojanja i djelovanja.

Prihvatio je moju teoriju i ostvario je u praksi. Kao duhovno realizovan čovjek, ostvario se i materijalno. Kada te gađa blagodatima, nebo ne štedi dara i truda. Za razliku od mojeg posla kojeg je potpuno uništila pandemija COVID-a 19 i tako me dovela do egzistencijalnog dna, Eduardov posao je baš procvjetao. Online prodaja s kojom je krenuo prije pandemije se udeseterostručila pojavom pandemije i Eduard je za kratko vrijeme postao milioner. Upoznao je i Sašku. Saška je također bila produkt spoznaje trenutka istine.

„Jesi li čuo za fenomen duhovnog seksa?“ – upitao me Eduard nakon što me ubio u pojam svojim uspjehom. Onda, prije petnaestak godina, kada sam prvi put sreo Eduarda, on je bio potonuo i sjeban, a ja sam mu ulio životnu nadu teorijom o automatizmu savršenog trenutka, teorijom kojoj sam autor, teorijom koja se prije svega trebala potvrditi u mome životu i tako ga od besmisli okrenuti ka smjeru istine, pobjede i savršenstva. I ta prokleta teorija o automatizmu savršenog trenutka se nije ostvarila u mome prostoru, nije se ostvarila kod mene koji sam joj udario temelje. Trebao se dogoditi smrdljivi Eduard (da, ono večer kad sam ga upoznao baš je smrdio na alkohol, znoj i duhan, smrdio smradom propalog i nesretnog čovjeka), da preuzme moju teoriju i sprovede je u praksu.

„Je li to govoriš o nekom tantričkom sranju?“ – nisam uspijevao sakriti ozlojeđenost.

Ali, kao neko ko se ostvario duhovno i materijalno, kao neko ko je ulovio trenutak istine, Eduarda niste mogli izbaciti iz kolosijeka. On je po zakonu automatizma bio smiren, dobronamjeran, superioran i siguran u sebe.

„Znaš, moja Saška, nju sam upoznao na Bahamima, ona nije obična djevojka. Kada sam joj ispričao o lovu na trenutak i posljedičnom automatizmu uspjeha, isprva nije djelovala kao neko ko bi mogao biti zainteresovan za samospoznaju. Više se doimala kao pantera koja je skoncentrisana za skok na moj novčanik. Ali, kao da joj je tračak mojih riječi ostao u svijesti, kao da je već bila razočarana celebrity i jet-set životom. Bila je lovkinja na bogatune. A ti bogatuni, kao što znaš, znaju biti prilično krkani i bez stila. I tako, u korneru memorije sačuvavši nešto od onog što sam joj rekao, svoj prvi lov na automatizovani trenutak istine ostvarila je odmah prvu večer kada smo se seksali. Tačnije, ulovila je svoj zgoditak a da to nije ni planirala. Uh, kakav je to prasak bio. To je neopisivo. To nije bila Saška. To je bila živa istina na mom spolovilu. Jebao sam istinu u oči. Jer tad jebeš i dok gledaš. Istina je čisti užitak. Postao sam dio istine. Taj savršeni trenutak uvijek i iznova ti se otkriva na načine i u pozicijama kada, gdje i kako to najmanje očekuješ. Istina nije moral. Istina nije pravilo. Istina nije zabrana. To dobro upamti. Istina je sloboda, užitak, ljubav i moć. Istina je Bog. To ti ne mogu opisati. To trebaš doživjeti. Taj trenutak trebaš sam uloviti.“

Bio sam očajan. Bio sam ljubomoran i zavidan. Bio sam opasan.

Povikao sam: „Kako možeš povezati seks sa savršenim trenutkom, sa Bogom?! To je jeres! To je smrtni grijeh!“ – krenuo sam rukom put njega. Inkvizicijski nagon.

Eduard me samo blago pogledao očima punim ljubavi, razumijevanja i zaštitničkog sažaljenja.

Spustio sam ruku.

Spustio sam pogled.

Kažu da osobe koje imaju dobar imunitet ne pogađa koronavirus. Oni mogu biti zaraženi, ali nemaju nikakve simptome zaraze. To su asimptomatski nosioci virusa koji šire zarazu a da toga nisu ni svjesni. Kao savršene osobe, Saška i Eduard su imali i savršeni imunitet. Virus njihovim tijelima nije mogao nauditi, ali kada je od nekog od njih virus prešao u moj respiratorni sistem, ja sam se, kao životnim porazima već ranjen i onemoćao čovjek, odmah počeo osjećati bolesno. Kašalj, temperatura, opšta nemoć i bol u organizmu. Ne osjetim miris i okus. Pao sam u depresiju. Morao sam u bolnicu.

I dok Saška i Eduard lete iz Sarajeva za Beč a da nisu ni svjesni da su me zarazili opasnim virusom, ja ležim bolestan i u samoizolaciji. Moć pozitivnog mišljenja, anđeli, bogovi, sunizam, šijizam, vaišnavizam, kršćanstvo, judaizam, budizam, kao da mi niko i ništa nije htjelo pomoći. Pa i lov na savršeni trenutak, iako za neke ljude očito djeluje u praksi, za mene je bio nestvaran i neostvarljiv.

Ipak, zbog nečeg nesaznatljivog počeo me radovati tračak plavog neba koje se jedva naziralo kroz prljavi bolnički prozor. Nešto moćno je prodiralo putem fotona plave svjetlosti.

Baš čudno…

Nešto osjetim…

Upravo sad…

Možda neće potrajati zauvijek…

Nema potrebe da se trudim…

Sad kad sam mentalna, duhovna i fizička ruina od čovjeka osjetim da svu životnu bol i ojađenost  nadilazim… da nekud prolazim… da nešto otpuštam… da počinjem da razumijem…

Sve to percipiram iz bolesničkog kreveta.

Nakon svega možda dolazi moj trenutak istine. Moj životni automatizam.

Možda smrt.

Svejedno je…

Kada je medicinska sestra došla u vizitu, odmah je shvatila da nešto nije u redu sa mjerenjima mojih životnih funkcija.

Pozvala je u pomoć.

Obrisi plavog neba sa plovećim oblacima prodirali su kroz bolnička okna i završavali u kutku mog ukočenog i mirnog pogleda.