Epidemiologinja Bungur: “Sve dok je koronavirus tu mi zaista moramo da naučimo da živimo drugačije”

Povezani članci

• Studenti Medicinskog fakulteta UNSA izašli na ulice: Ko će sutra da nas liječi?
• Životna priča – Pavle Vuisić: Sećanje na mrguda velikog srca
• Boris Pavelić: Štefici Galić treba zaštita, Hercegovini istina
• Nermin Čengić: Tuži mene, jade!
• Na današnji dan 1984. godine otvorene su Zimske olimpijske igre u Sarajevu
• SDU: “Očigledno je da je menadžment UKCS-a pokvareniji od aparata”

Foto: freepik.com

Bosna i Hercegovina jedna je od najpogođenijih država pandemijom koronavirusa na Zapadnom Balkanu. Ukupan broj zaraženih u našoj državi, prema podacima stranice Worldometers, je 12.462, od čega je umrlih 362, a oporavljenih 6.359. Trenutno je situacija u Sarajevu najgora, sa preko dvije hiljade zaraženih osoba.

Unatoč velikom broju zaraženih i umrlih od koronavirusa, u odnosu na sami početkak, kada je pandemija došla i u našu državu, nemamo restriktivnih mjera. Epidemiologinja Alma Bungur, članica Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo, kazala je da razlog tome činjenica da je situacija tada bila sasvim drugačija, da su se tada kontrolisali Međunarodni aerodrom Sarajevo, ali i ostali granični prelazi, te da su epidemiolozi znali tačno odakle je ko došao.

„Mogli smo da detektujemo sve kontakte zaražene osobe, to je stavljeno sve pod kontrolu i bile su i druge restriktivne mjere (zatvorile su se firme, ugostiteljski objekti, škole, itd.). Praktično je život stao. Međutim, to je bila jedna strana medalje. Jasno je bilo svima nama, kada su uvedene restriktivne mjere, da one ne mogu vječno trajati. I nije to bio samo stav naše zemlje i Kantona Sarajevo nego su tako razmišljale i zemlje u okruženju, u Evropi, itd. Osim što se treba zaraza zaustaviti treba i živjeti. Ekonomija je stala i napravili smo popriličnu štetu koja je bila neminovna u tom momentu. Kada je došlo vrijeme dokazali smo da mjerama i poštivanjem svega onoga što je bilo na snazi možemo staviti pod kontrolom infekciju.“

Kako dodatno objašnjava pomoćnik federalnog ministra javnog zdravstva Goran Čerkez, u ovom periodu nemamo restrktivnih mjera jer su se restriktivne mjere donosile u incijalnoj fazi pandemije koronavirusa, da bi se u tom trenutku sačuvali životi ljudi.

„U suštini nijedna zemlja ni u Evropi ni u svijetu nije bila spremna za Covid-19, za takav jedan invazivan virus i za takvu situaciju. Iz tog razloga većina zemalja je pripremila svoje stanovništvo sa najrestriktivnijim mjerama da bi sačuvalo njihove živote, a da danas imamo drugačiju situaciju. To vrijeme lockdown-a mi smo iskoristili za više stvari. Prvo, u tom vremenskom periodu više se saznalo o samom virusu. Više se sada zna o njemu pa čak se znaju razni tretmani koji daju bolje rezultate. Sada je zdravstveni sistem značajno pripremljeniji, počevši od dijagnostičkih testova, zaštitne opreme koja je u međuvremenu nabavljena u značajnoj količini. Vrijeme je kupljeno za to. S druge strane rađeno je i s stanovništvom. Prenosili smo i educirali stanovništvo kroz kontinuirana obraćanja javnosti putem medija, web-portala i putem drugih elektronskih i printanih medija“, napominje Čerkez.

Kada je u pitanju ponovno uvođenje restriktivnih mjera, epidemiologinja Bungur smatra da se one ne trebaju ponovo uvesti jer i da se ponovo uvedu one se opet moraju ukinuti te da mi jednostavno moramo naučiti živjeti drugačije.

„Sve dok je koronavirus tu mi zaista moramo da naučimo da živimo drugačije. To znači da prestanemo da se okupljamo ukoliko to nije neophodno, da prestanemo da se grlimo, ljubimo, pozdravljamo, mi se i bez toga volimo. To znači jedan drugi način života i to ćemo morati prihvatiti i usvojiti kad-tad. Hoće li to biti na ovoliki broj zaraženih ili hiljadu više ili na još dvije hiljade više to zavisi od nas. Ja uvijek kažem naše stanovništvo je jedna bitna karika koja nama pomaže. Ali jedan, ja bih rekla manji dio, koji ne poštuje mjere zaista odmaže. Apelujem i ovoga puta da stanovništvo poštuje mjere koje su na snazi. To su najobičnije mjere, one ne zahtijevaju nešto, niti je to nešto što je teško izvesti, to su sasvim normalne norme ponašanja“, dodala je epidemiologinja Bungur.

Čerkez je također dodao da još uvijek postoji ta nedisciplina građana u provođenju preporuka koje su sasvim dovoljne i sasvim adekvatne da ne bi imali eksplozije.

„Ja bih rekao da se građani ne pridržavaju dovoljno mjera, da su previše opušteni i da na taj način dovode u pitanje sigurnosti zdravlja stanovnika ali i onog medicinskog osoblja za kojeg bi trebali barem malo empatije pokazati, koji rade u bolnici i liječe kontinuirano pacijente koji su zbrinuti u bolnici.   Dakle, nivo svijesti, iako smo spremni za razne međunarodne inicijative kad se pokrenu, da gasimo svjetla kad je Dan ekologije itd., čini se kada trebamo biti odgovorni za naše zdravlje da nismo toliko odgovorni“, naglašava Čerkez.

Na pitanje da li nas može zadesiti neki gori scenario, poput onog u Srbiji, tačnije u dijelovima Sandžaka, epidemiologinja Bungur kazala je da uvijek postoje mogućnosti i prijetnje.

„Mi smo bili ovo sasvim fino sveli na dvije ili tri sedmice bez novog slučaja, a onda je lagano krenulo da raste. Sad se zapravo povećava broj unutar porodica. Sada imamo nešto što na početku nismo imali. Imamo lokalnu transmisiju. Imamo puno asimptomatskih slučajeva. Imamo puno mlađih ljudi koji obolijevaju. Mlađi organizam je zdraviji i vjerovatno ne obraća pažnju na one prve znakove infekcije, uzdajući se naravno u svoje zdravlje i onda se desi to što se desi. Sve opcije su otvorene kada je epidemija koronavirusa u pitanju. Ja se duboko nadam da nećemo to dozvoliti, ni Kanton Sarajevo, ni čitava Federacija i država, ali i ostale države u okruženju. Postoji način da se ipak sve stavi pod kontrolu“, zaključuje Bungur.

A, koliko je zdravstveni sistem u BiH spreman da pomogne oboljelim od koronavirusa, govore i razna iskustva osoba koje su uspješno preboljele koronavirus. Dizajnerica Amna Kunovac-Zekić kaže da je tokom njene bolesti, koja je trajala mjesec i pol, testirana pet puta i da je svaki put bila negativna. Pored uobičajenih simptoma uzrokovanih koronavirusom (curenje nosa, kašalj, temperatura, gubitak čula mirisa, okusa, začepljene uši..) ističa da je na kraju imala i upalu pluća koju nisu detektovali na RTG snimku u Covid ambulanti.

“Čak im ni krvni nalaz koji je upućivao na virusnu upalu nije bio indikacija da me treba pažljivije pregledati. Pune tri sedmice od prvih simptoma, nakon izolacije u kojoj je cijela porodica bila zbog pozitivnog supruga, nezadovoljna površnošću pregleda u Covid ambulanti, zabrinuta što se niko neće ozbiljno pozabaviti mojim stanjem i u strahu da će se bolest preko noći zakomplikovati, slaba i bolesna još uvijek, uradila sam CT pluća u privatnoj klinici i tu su odmah vidjeli da imam upalu pluća uzrokovanu Covid-19 virusom. Nakon toga opet izolacija, prebacivanje ponovo u Covid ambulantu pa u izolatorij KCUS-a i nakon negativnog CPR testa smještanje na njihov plućni odjel. Tu sam provela devet dana, primala sam visoke doze antibiotika, infuzije i stanje se počelo popravljati. Nikada nisu htjeli priznati da je moje stanje uzrokovano Covidom-19. Otpustili su me sa dijagnozom atipične bakterijske upale pluća i upale sinusa (koju sam dobila ležeći u groznim uslovima tog odjela). Nakon bolnice još sam dvije sedmice pila antibiotike i nastavila raditi na jačanju imuniteta”, ističe Kunovac-Zekić.

Dodaje i to da, iako su svi ljekari i medicinske sestre u njenoj ambulanti bili ljubazni, zamjera im nesnalaženje u sistemu, koji nije bio jasan, efikasan i u korist bolesnika.

“Dane i dane smo muž i ja provodili na telefonu pokušavajući dobiti ambulantu čiji je broj bio zauzet ili se niko nije javljao u većini slučajeva, Kada bismo ih dobili prenosili smo simptome koje su onda oni zapisivali u tri primjerka i to je trajalo i trajalo. Ja sam morala insistirati da me neko pregleda šesti dan moje temperature iako bi se to valjda trebalo podrazumijevati. Zbog ponovnog testiranja su me tek za dva dana odvezli u Covid ambulantu na pregled. Iako su mi uradili RTG pluća, nisu bili u stanju vidjeti na njemu upalu pluća, nisu se posvetili ni mom krvnom nalazu, tako da sam se bez prave dijagnoze kući sama liječila sve do puštanja iz izolacije. To je za mene bilo najstrašnije. Zarobljena u kući, policija nas obilazi svaki dan, ne daju mi da sama odem doktoru kojem želim, saznam šta mi je i da dobijem pravu terapiju, a oni mi ne pružaju nikakvu pomoć osim dugih razgovora na telefon i savjeta da legnem na deblji jastuk da bih manje kašljala, popijem paracetamol i čaj. U Covid ambulanti me je pulmolog pregledao u hodniku, sa leđa. Prskali su dezinficijens i ispred i iza mene i istjerali me napolje nakon pregleda da u parku sat i 15 minuta čekam prevoz, pod temperaturom. Šta da kažem osim da sam tada zaista iskreno požalila što sam ostala u ovoj zemlji i što plaćam zdravstveno osiguranje već 23 godine i na kraju opet moram ići u privatnu kliniku po dijagnozu. Posebno je to sve strašno u situaciji ove pandemije, kada vidite i čitate kako se simptomi mogu pogoršati preko noći i kada znate da se nekim sugrađanima desilo da umru od Covida-19, a ne uspiju doći do adekvatne ljekarske pomoći. U bolnici su isto tako svi bili ljubazni, neki doktori su stvarno stručni i neke sestre su stvarno brižne, a neki nisu. Ali sa druge strane, jednom dnevno se prebriše pod i opere WC. Od devet dana koliko sam tamo ležala, sapuna, u jedinom WC-u na 20 plućnih pacijenata, nije bilo pet dana. Toalet papir sam vidjela samo dva puta. Pacijenti moraju moliti da dobiju malo vruće vode da sami sebi naprave čaj, vodu smiju sebi natočiti samo u tom jednom WC-u na lavabou gdje pacijenti ispuhuju nos, peru noge, itd. Nema jastučnica, mijenjaju samo čaršafe i šlifere jednom za devet dana, a moju jastučnicu koju mi je muž dobacio, sakrivaju od vizite, kao i lijekove koje sam donijela od kuće, obuću i odjeću u kojoj smo došli, a koja se nema gdje staviti osim na stolicu. Prisustvovala sam tome da kada sestra koja dolazi u smjenu ujutro pita drugu ima li rukavica, a ova joj odgovara da ima jedna. Maski također nekada nema. Od pacijenata traže ako ko ima da da plastičnu čašu drugom pacijentu da se može napiti vode, itd. Hrana koju smo dobijali je ukusna i ima je dovoljno ali svi mliječni proizvodi su hrvatskih proizvođača. Mnogo toga iritira čovjeka koji tu bolestan leži, odvojen samo pregradom od drugih pacijenata, kao da nije 21. vijek i sluša sav jad koji se svakodnevno tu odvija.

Za kraj, ističe da smatra da moramo svi pričati što više o svojim iskustvima jer još uvijek čuje komentare kako korona ne postoji, kako je to izmišljeno iz ovog ili onog razloga.

“Moramo pričati o tome ako želimo da se naš zdravstveni sistem popravi na bolje, na kraju krajeva mi ga plaćamo i imamo pravo i da ga kritikujemo. Kvalitet usluge, stručnost, dijagostika, uslovi u kojima se pacijenti liječe, sigurno moraju i mogu biti bolji”, zaključuje Kunovac-Zekić.