Ne znam da li više boli daljina genocida ili blizina njegovog poricanja

Povezani članci

• CITRA SLOMLJENIH ŽICA
• Vučjak – „Kamp“ na nekadašnjem odlagalištu otpada
• Promocija knjige Gorana Sarića i filma o Predragu Matvejeviću na Boračkom jezeru
• Slavo Kukić: Bakir Izetbegović zabija nož u leđa i državi i vlastitom narodu
• Srž ljudske tragike
• Izložbe Društva umjetnika Mostara povodom Dana državnosti BiH

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Ne zaboravimo Srebrenicu, ona je mjesto najvećeg bola i suza s Bosninog lica.

Ja sam Šukrija Meholjić, preživjeli sin Srebrenice. Za dlaku sam izbjegao kobnu sudbinu mojih preko 8000 zvjerskih likvidiranih nedužnih sugrađana.

Ostao sam živ da bih javno svjedočio, podsjećao, opominjao i širio istinu o genocidnoj agresiji na BiH – govorio, pisao i crtao o stravičnim razmjerima zločina genocida u Srebrenici koji nažalost još traje. Usprkos činjenici da je genocid u Srebrenici jedan od najdokumentovanijih genocida u historiji čovječanstva i da je isti pravno i sudski dokazan i presuđen na najmeritornijim svjetskim i domaćim sudskim instancama, mi evo 25 godina poslije, svjedočimo njegovoj završnoj fazi-fazi negiranja od strane srpskih počinioca i sljedbenika ideologije pod kojom je zločin izvršen. Velikosrpske ultranacionalističke vođe posežu za anticivilizacijskom revizijom historijske, sudske i naučne istine o genocidu u Srebrenici sa fokusom na nemoralnu politiku poricanja, prikrivanja i manipulisanja žrtvama. Negiraju i neće da čuju vrisak vrele krvi, njihovom kamom pokošene bošnjačke mladosti, koji i danas odzvanja Potočarskom dolinom smrti i sa stratišta širom BiH.

Umjesto srpske katarze i pojave srpskog Willy Brandta koji bi mogao smoći snage da stane pred svoj narod i sve nas, te istinski prizna i osudi agresiju na BiH, pokloni se žrtvama pravno dokazanog genocida u Srebrenici, pokaje se, izvini i zatraži oprost za monstruozna nedjela koja su pripadnici srpskog naroda počinili nad nedužnim civilima, imamo oživljavanje Velike Srbije, aveti povampirenog četništva i udruženog zločinačkog poduhvata. Istovremeno na Balkanu i u svijetu buja mreža srpskih centara poricanja presuđenog genocida u Srebrenici, jer još nije razbijena iluzija u srpskom narodu da oni koji su organizovali i provodili najveći zločin u novijoj historiji BiH i Evrope nisu heroji srpskog naroda nego, naprotiv, najveći zločinci koje civilizacija pamti. Na djelu je, pred očima licemjernog svijeta slično kao ’95. godine, svakodnevna psihološka agresija na bošnjačku kulturu pamćenja, ponižavanje žrtve, pravosudne istine i autoriteta svjetskih sudova. Nametanje zakona o zabrani negiranja genocida je neminovnost, jer negiranje genocida ima, zapravo, suštinsku namjeru najave novog genocida. Ne znam da li više boli daljina genocida ili blizina njegovog poricanja? Hoće li nas opet voditi na klaonicu? Ko će jednom reći STOP ovom “modernom diplomatskom fašizmu?” A gdje je granica naše ravnodušnosti? Ima li kraja našoj infantilnoj naivnosti? Gdje je početak naše odgovornosti? Šta smo, mi preživjele žrtve i čovječanstvo u cjelini, naučili iz klaonice Srebrenica? Bojim se malo ili ništa. Strah me je od zaborava koji je veći od užasa zločina. Mi moramo stalno udarati šamar zaboravu, kako bi ga spriječili da bude svjetionik zločincima na putu ka novom genocidu. Zato je imperativ svakog istinoljupca da njeguje kulturu ličnog i kolektivnog sjećanja i svjedoči o bezumnom činu nasilja kroz različite forme umjetničkog izražavanja i promišljanja. Umjetnost je živa memorija i najveća osveta neljudima za zločin nad nevinima. To je fluid koji kroz vrijeme i prostor najbolje prenosi poruku zločina budućim generacijama.

Ali pitam se zašto mnogi istinoljupci, posebno Bošnjaci, kao najveće žrtve zločina, većinom šute?

Ja, kao žrtva i jedan od preživjelih Srebreničana, neću i ne mogu da šutim nego nijemo vrištim i razgrčem bolne i crne nam tmine – tako glasno a iz tišine, individualno a u ime žrtve, već skoro tri decenije putem mojih knjiga, mnogobrojnih crteža, izložbi, članaka i javnih nastupa dajući tako svoj skromni doprinos istini u mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH sa izraženim fokusom na sudski dokazani planetarni zločin – zločin genocida u Srebrenici.

Ne zaboravimo Srebrenicu, ona je mjesto najvećeg bola i suza s Bosninog lica.