TONI PEHAR

Izdvajamo

• Bijah na sprovodu - njegova smrt okupila je cijeli raspolućeni Mostar. On je jedini mogao načiniti tu čaroliju, trenutak nakon što se spustila zavjesa od mraka.

Povezani članci

• Esad Bajtal: Kako su ljudi glađu istjerani na ulice i proteste, ponovo glasali za svoje grobare?
• JOVAN NIKOLAIDIS: KRATAK ESEJ O POLITICI KULTURE U CRNOJ GORI
• Diana Burazer, Ljubica Ostojić i Nadja Rebronja oduševile publiku na “Susretu jezika i književnost” u Luxembourgu
• „Ljepotica iz Leenanea“ na repertoaru HNK Mostar
• ISPIRANJE
• Novi Bečki dogovor?

Dok sam prošlog vikenda čitao stihove na Šantićevim večerima u Mostaru, stiže vijest da je u nedalekoj bolnici na Bijelu Brijegu umro glumac Toni Pehar.

Smrt je prekinula pjesmu. Bili smo dugogodišnji prijatelji, osjećao sam ga bratom blizancem: Iliri, pjesnici, istog zavičaja, istih sudbina. Rođen u Orlacu, 1952., Toni bijaše vjerojatno prvi izdanak vinogradarske obitelji Pehara koji je ušao u kazalište. Pehar i peharnik, čim je ušao u hram morao je postati prvosvećenik, jer to su, naprosto, takvi ljudi. Dar i zanos, genijalnost i šlamperaj, grubost i nježnost, no uvijek i u svakom slučaju odanost i vjernost do kraja.

Bio je naš Hamlet. Volio je svoj Elsinor, nije ga napuštao ni u vremenima kad su ga ostavili i Bog i čovjek. Vjerovao je da se kao umjetnik može ostvariti samo u svom jeziku i među svojima – nije pristao da ode, ni da se izjednačuje sa folklornim stereotipovima, koji su zavladali nakon kataklizme. Na sceni Mostarskog narodnog pozorišta od 1972. do 1993. godine igrao je sve što jedan čovjek može poželjeti – Molliereova Don Juana, Ćorovićeve likove iz “Majčine sultanije” i “Švabice”, Čehovljeva Astrova, Petruccija u “Ukroćenoj goropadi”… Sve, sve, sve – od Nušića do Thorntona Wildera, od Tadeusza Rozewicza do Ive Brešana i Mate Matišića. Bio je Hasanaga…

Lijep kao Apolon i mudar kao Pitagora, sanjale su ga i u snovima milovale nage mostarske nimfe i neretvanske vile. Za moju generaciju, odraslu u vremenima “mračnog režima”, bio je simbol nekog boljeg svijeta, izraz neke naše zajedničke želje za iskoračenjem iz dodijeljenog nam usuda. Dijete “ustaškog kraja”, svakom svojom gestom potvrđivaše svoju urođenu gospodstvenost, eleganciju, superiornost. Istinski plemić, odan kazalištu bez ostatka, donkihotski se borio za Mostar i u vremenima kad se morao opredijeliti za “svoju” stranu. Postao je prvak Hrvatskog narodnog kazališta, ali nije napuštao staru pozornicu.

Premda već nagrižen bolešću, briljirao je u “Noći dugih svjetala” Tanje Miletić. Predstavom “Sretna Nova 1994.!” Zlatka Topčića, u produkciji Mostarskog teatra mladih, prije dvije godine obilježio je jubilej umjetničkog rada: “Tih 35 godina pamtit ću po suludoj vjeri u bolje sutra. Dvadeset godina lagali su me i eksploatirali podobni samoupravljači. Ovi poslije nastavili su takvu istu vrstu manipulacije, samo surovijim sredstvima”.

Bio je, vrijedi to ponoviti, jedan od najvećih koje je Bosna i Hercegovina ikad imala. Prvih poslijeratnih godina vozao me je pustim ulicama Mostara u svome rashrndanom wartburgu, zarastao u bradu. Potucao se po praznim mostarskim stanovima, jer je njegov bio spaljen. Kao da je prkosio svim tim skorojevićima u luksuznim mercedesima, što su od njegova svijeta napravili pećinu. Bolovao je za svojim svijetom, njegovo grlo bijaše puklo, rascijepilo se kao i njegov grad i njegovo srce, bez nade u iscjeljenje. Kad bismo kršili ruke u očaju uz pitanja o smislu naše skadarske kule, citirao bi Hamleta: ”Znaš da je prirodno – sve što živi mora umrijet. I kroz taj smrtni život proteći u vječnost.”

Bijah na sprovodu – njegova smrt okupila je cijeli raspolućeni Mostar. On je jedini mogao načiniti tu čaroliju, trenutak nakon što se spustila zavjesa od mraka.

Tekst je objavljen prije 11 godina u sarajevskim Danima