ENG
Kafka u BiH – fakultativni online ispit
Autor/ica 👤Edin Pobrić
Izdvajamo
- Zatvoreni između četiri zida, još uvijek smo svjesni da smo pod nečijim nadzorom, ali o tome 'nekome' nije dozvoljeno da znamo išta. Neprestano se vrtimo u krug i živimo životom koji je svojstven cirkuskim životinjama. Ljudi umiru u kavezu, bez igdje ikoga i to samo zbog toga jer su oni najbliži isto tako zatvoreni u karaneteni, bez mogućnosti ikakvog kontakta sa oboljelim. Službeno – čovjek umire kao pseto.
Povezani članci
Ovi kratki eseji, studenata treće godine Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nastali su u toku proglašenog „stanja nesreće“ u FBiH. S njima sam prošle godine, između ostalog, čitao Franca Kafku. Oni su tada bili druga godina studija. Probali smo, u skoro nekih deset sati, dekodirati veliki Kafkin roman Proces. Govorili o krivici i nevinosti glavnog junaka romana – Josefa K. (u odnosu na kontekst iz kojeg se posmatra priča unutar samog teksta), pričali o fašizmu i Edipovom kompleksu, birokratiji i Istočnom grijehu, o otuđenom pojedincu i moći vlasti, o zakonu i priči.., da bismo najzad utvrdili, između ostalog, kako je Kafka najrealističniji pisac naspram svih pisaca epohe realizma. On je ispjevao priču u kojoj se savremeni čovjek neprestano suočava sa državnim aparatom, a sa kojim održava otuđene odnose jer su mu ti odnosi, u sistemu ljudskih vrijednosti, beskonačno posredovani – pa ljudima ne preostaje ništa drugo nego da se, s vremena na vrijeme, pretvore u kukce. On je ispjevao priču o „našim“ krivicama i kada ne znamo zašto smo krivi (svi optuženi su lijepi) – možda zato njegov Josef K. ujutro jede jabuku, on je ispjevao, za razliku od Dostojevskog, „odu“ čovjekovom poslu i zanimanju sa kojim taj isti čovjek postaje samo ono što radi itd. Zbog svega toga, zbog naših malih priča, predložio sam mojim studentima fakultativnu nastavu u vidu kratkog eseja, za koju neće dobiti ocjenu, ali ćemo još jednom propitati, koliko Kafke zaista ima u Sarajevu i BiH? Svi su odmah pristali, iako ove godine ne držim nastavu na njihovoj godini. Evo radova koje sam izdvojio, a potpisuju ih, svojevoljno, studentice treće godine Komparativne književnosti: Hana Hot, Amina Mujagić, Nejla Bihorac i Emina Pajmanović.
prof.dr. Edin Pobrić
Piše: Hana Hot
C. je zatvoren u sobi ključem.
Sestra mu svaki dan donosi hranu i čisti Domestosom svu prljavštinu koju je ostavio iza sebe. “Paris se repeuple”, ali, kad kroz prozor vidje, nigdje žive duše, dok njegova chambre (soba) se vide (se prazni). Ostaje sam, u svojoj animalnoj hibernaciji, pomisli proždrljivo grickajući buđavi sir: “Est-ce que je serais moins sensible maintenant?” (“Manje osjetljiv li ću biti sada?”).
Toga dana sve je bilo drugačije, onda je postalo rutina. Sve što je toga dana mogao doručkovati bila je jedna jabuka. Grizao ju je proždrljivo, baš kao da je to dojam koji treba ostaviti na posmatrača. A bilo ih je svuda. Ipak, dva stražara koja mu saopštavaju da je uhapšen, i to na dan njegovog rođendana, na čitaoca ostavljaju poseban dojam. Da li je C. oklevetan, ne bismo mogli reći. Jedino što pouzdano znamo je da je uhapšen bez naloga. Da bi došao do nadzornika mora obavezno nositi masku i rukavice. Nadzornik donosi novu mjeru: “ruke prati najmanje dvadeset sekundi”. Ali zamislite koliko je time cijela stvar ubrzana što C-a nisu natjerali da se okupa! C. toga dana nije otišao na posao, kao obično, ali stvar nije bila otežana time što je uhapšen. C. nije imao masku, imao je u sebi nešto animalno, što se već na prvi pogled prepoznaje i plaši. On nije više onaj isti K. od nekada. On je doživio metamorfozu u C-a, životinju, nalik šišmišu, doznajemo iz nekih šturih izvora. Od toga dana mu taj C-faktor ne izlazi iz glave.
Piše: Amina Mujagić
Kada sam prvi put čitala Proces, to je bila najbolja i najstrašnija knjiga koju sam ikada dotakla. Ništa mi nije bilo jasno, pa sam tiho i patetično sažaljevala malog jadnog Josefa, prevarenog od strane okrutnog sistema. Drugi put kad sam čitala Proces, bila sam ljuta na njegovu pojavu. Bio je za mene neobjašnjivo zlo koje se uvlači neprimjetno u pore života i ne da nikome da se ponaša kako treba. Danas to znam malo bolje.
Problem Procesa nije ni jadni Josef, ni strašni Proces, već manjak odgovornosti. Kafkijanski svijet je zbunjujući i zastrašujući upravo zato što nemamo oslonca. Nema zakona, nema institucije, nema komisije, čak ni knjige žalbi. Postoji samo osuđeni pojedinac.
Stvarni svijet nije ovakav, ali ga mi ovakvim činimo. Ukoliko nauka nađe odakle je počeo virus, mi smišljamo teorije zavjere. Ako WHO zada mjere opreza, mi izmislimo i policijski sat. Ako neko kaže odgovornost, čut će se propast.
Mislim da je prirodno u situacijama krize osjećati strah, ali ono što je neprirodno u mom strahu je to što ga ne uzrokuje moj „neprijatelj“, već onaj ko me od njega treba zaštititi. Koliko će još ljudi dočekati moment „kao pas“ samo zato što ne poštujemo priču?
Još jedna iluzija koju sam bacila ponovnim čitanjem je pesimizam. Kafka nije pesimističan pisac. Kafka je samo jako dobar posmatrač. Nešto na kraju Procesa mora umrijeti i neko mora biti kriv, čak i ako je protagonist romana. Proces ne ubija jadnog Josefa, nego ono za što on stoji, a stoji za sistem poznaje samo papir i broj. Ubijanjem nekog K. možda oslobodimo ono što je čovječno: lekcija koja je u vrijeme zakazivanja zdravstenih sistema možda i najpotrebnija.
Poštujte priču, čitajte tekst, ne dajte se zavarati. I postanite odgovorni.
Piše: Nejla Bihorac
Poštovani i dragi profesore,
Jučer me je majka pitala da li sam pijana. Rekla sam da nisam. Danas me majka pitala da li se drogiram. Rekla sam ne. Sutra “ne” gubi na snazi. Kako da joj dokažem da sam trijezna?
Srdačno,
Nejla Bihorac
Komparativna književnost i B/H/S jezik
Sasvim ozbiljan apel za pomoć. Preispitujem svoje trezveno stanje. Nemam adekvatne dokaze da jesam ili nisam. I znam da je to tipična dilema onih koji razmišljaju, ali ne znači da je sumnja u sebstvo postala trivijalnost. To je postala savremenost u svojoj najčistijoj formi. Ne postoje više uspostavljeni kalupi normalnog, a navikla sam da njima pribjegavam u trenucima kada je valjalo dokazati moju normalnost. Naučila sam sve što se o šablonima može naučiti. Znam kako se sluša i gleda, pozdravlja i smije. Tako sam postala vješta u tome. Prolazila sam u svijetu prihvatljivog i nikad me nisu vidjeli kako nisam htjela. Moja ličnost je bila u mojim rukama. No, za opstanak mi je bilo potrebno ljudsko okruženje, da ga stalno gledam i čitam da bih znala kako biti osoba. Neki kalupi se mijenjaju i valjalo ih je naučiti. Stoga, sada kada sam okužena samo sa sobom ganjam ogledala kao da su živa. Imitiram svoju onostranost u refleksiji, i možda se to čini kao tautologija ali nije. To je jedina Drugost koju imam za sada. Uspostavljam nove šablone koji su suviše jednostavni za vanjski svijet. U autentičnosti je bitno posvetiti se detaljima, a u meni je ostala samo suština. U suštini egzistiram. Svi ukrasi društvenog kontakta su nestali. Zaboravila sam potrebu za prilagodbom te sada ispadam krajnje nekulturna. Apsolutno nemam pojma šta ljudi žele da čuju. Bez socijalne semiotike stupam u stvarnost i shvatam da zaboravljam biti onaj ljud koji voli da se grli. Dan kada mi se otvore vrata i kada mi se pruži sloboda, bojim se da neću htjeti izaći. Stoga, ostajem i ostajem doma i ponekad mi se učini da sam bitna, ali samo učini. Moje misli nisu samo moje niti pripadaju samo ovom trenutku. Kad više mislim o jutarnjim snovima no o javi, kako da si vjerujem. Možda mi se učinila svaka misao i možda je to samo bila lucidnost tišine. Čeznem za fikcijom, lakša je. No, nažalost, ja sam teška. I sama sam šablon sumnje. Kako da dokažem mami da sam trijezna kada to ne mogu dokazati sebi.
Piše: Emina Pejmanović
Kada smo se našli pred silom koja „ne pada“ na način na koji doživljamo stvari oko sebe, ušli smo u jedan nadrealni svijet u kojem su se počeli raspadati svi naši planovi, svi naši kontrolni obrasci i cijeli način na koji smo konfigurirali vlastito ponašanje. Postali smo izgubljeni u zastrašujućem i okamenjenom postojanju, osuđeni na to da se podvrgnemo onima koji su iznad nas i da se prepustimo toj preobrazbi – u marketima praznimo police, košare punimo toaletnim papirom, ruke ospesivno mažemo bakticidom, a sa balkona pjevamo o bella, ciao! U tom nadrealnom svijetu u kojem živimo, stvarnost je postala čudnija od fikcije, toliko čudna da su se fikcija i fakcija toliko izmiješale i zamaglile, da mnogi snovi imaju logičniju strukturu od trenutnih dešavanja. Čini se kao da je stvarnost zarobljena u matrici noćne more i grotesknog konstrukta, poput nekog insekta u paukovom spletu.
Svaki obzir i svaka humanost je pala u sjenu, a na scenu je stupila promocija pasivnosti i inercije. Svijet je u neprestanom grču zbog medijskih informacija koje prenose osjećaj bespomoćnosti i očaja, a ne naznake da se nešto može učiniti. Strah i paranoja u konačnici se pojačavaju kako bi ljudi vjerovali da je borba protiv sistemskog anonimnog čudovišta apsolutno besmislena. Ljudi su tjeskobom paralizovani u izvršavanju svoje volje. U tom haosu pojedinac je službeno sveden na drhtav nered neprestano tražeći iskupljenje od svih koje sretne, jer je nešto pošlo po zlu i svakako, on je krivac zbog toga, a ni on sam ne zna zbog čega i od čega tačno treba da bježi, ali bez obzira na to, on nastoji ispraviti stvari, jer za njegovim vratom marširaju maskirani vojnici sa puškama na grudima.
Čovjekov unutarnji sat je stao, a nastupilo je vrijeme socijalne ukočenosti i mehanizacije. Život je izvratio svoju košulju i sve ono što je nekad važilo, prestalo je važiti. Tek kada je ljudski život sveden na egzistencijale, otkrivena je njegova apsurdnost. Ovakav sistem čini ljude jednoličnim i lišava ih njihove individualnosti, pokriva osobne i kognitivne sposobnosti pojedinca i svodi ih na promjenjivi dio stroja. Svođenje ljudi na minimalan životni prostor i pri tome pretvaranje u mehaničke robote, dovodi do toga da ljudi počinju davati automatizirane reakcije, poput mahnitog skupljanja konzervirane hrane ili toaletnog papira. Osobne odlike, emocije i refleksije, koje leže u osnovi subjektivnih odluka i izbora, umanjuju se novonastalim socijalnim kodovima, dok je ljudska egzistencija predviđena društvenim zakonima. Čovjek se bori kroz dezorijentirajuće i nelogično iskušenje čiji je ishod besmislen, a uspjeh samo privid. Izoliran od svega što je donedavno bila njegova svakodnevnica, on pronalazi život i u najmanjim stvarima koje ga okružuju – proživljava estetsko iskustvo gdje žive drugi mogući svjetovi. Stoga, ključ u bravi izgledat će mnogo privlačnije nego što se činio da izgleda svako jutro pri odlasku na posao. Primjetit će i nepravilne nabore kože na svojim rukama i nove pjege koje su stvorile njegove godine. Svijet i život u njemu je doživio jedno oneobičavanje. Pojedinac u tome svemu osjeća eroziju stvari i vrijednosti oko sebe i pokušava, iako ne baš uspješno, izboriti se za njihov opstanak. Posljedica ovakve borbe je život u jednom potpuno nepreciznom svijetu – pojmovi su neprecizni, riječi su neodređene, događaji bivaju zamagljenima, mjesta nedefiniranima i neprilagođena dešavanjima, likovi su neodređeni i atipični, a relacije neprecizne i maglovite.
Vlade utišavaju, birokracije ograničavaju, tvrtke samo žele poslušnost, dok pojedinac snosi efekte uzrokovane prvim trima. Postali smo zarobljeni u zbunjujućoj, još uvijek samosvjesnoj, egzistencijalnoj praznini u kojoj nisu dopuštene ni najosnovnije individualne slobode. Poduzeća za prikupljanje podataka ili nadzor nad podacima, žele znati sve o nama, ali ne žele da znamo mnogo o njima. Zatvoreni između četiri zida, još uvijek smo svjesni da smo pod nečijim nadzorom, ali o tome ‘nekome’ nije dozvoljeno da znamo išta. Neprestano se vrtimo u krug i živimo životom koji je svojstven cirkuskim životinjama. Ljudi umiru u kavezu, bez igdje ikoga i to samo zbog toga jer su oni najbliži isto tako zatvoreni u karaneteni, bez mogućnosti ikakvog kontakta sa oboljelim. Službeno – čovjek umire kao pseto.
Autor/ica 👤Edin Pobrić
