HERCEG-BOSNA U HAAGU (30): Četvrtstoljetni tabu hercegbosanskih zločina

Izdvajamo

• "Hrvatska nije obavila ni pola posla, jer nijedno ozbiljno poglavlje iz devedesetih nismo ni otvorili, od suradnje s Karadžićem u Bosni do privatizacije u Hrvatskoj«, kazao je Jakovina. Taj očiti zazor od “bolnih tema” i jest bio temeljni motiv portalu tacno.net da objavi feljton o haškim suđenjima zločincima Herceg-Bosne. Da zaokruži bar dio slike, tacno.net će u sljedećim tjednima objaviti i feljton “Armija BiH u Haagu”.

Povezani članci

• CCI: Loši rezultati i eskalacija političkih sukoba
• Međunarodni znanstveni skup u Zagrebu: Uloga regionalnih država u perspektivi projekta Ujedinjenih oružanih snaga Europe
• Žrtvama “Oluje” je potrebna institucionlna podrška, ne politička zloupotreba
• Građanin s onoga svita
• Hrvatska na putu referenduma za povratak pobačaja u Ustav
• Tomislav Karamarko podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske

Foto: Matko Biljak

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Kriv sam i duboko se kajem”, rekao je bivši vojnik HVO-a Miroslav Bralo, počinitelj “zločina najizopačenije prirode”, u izjavi kajanja pred Haškim sudom 2005. godine. “Ni zbog čega ne žalim”, izjavio je švedskim liječnicima koji su 2019. procjenjivali njegovu sposobnost za prijevremeno oslobađanje. Zar je onda čudno što je Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, nasljednika Haškog suda, krajem prošle godine odbio Bralin zahtjev za prijevremenim puštanjem iz zatvora u Švedskoj?

Agius, staložen i odmjeren sudac velikog ugleda, odbio je osloboditi Bralu na temelju medicinskog nalaza osuđenikova psihološkog stanja, koji je dio procjene rizika za njegovo ponašanje na slobodi, koju su načinile nadležne švedske vlasti. Agius je svoju odluku objavio 31. prosinca 2019., prekidajući time dotadašnji običaj Haškog suda da rutinski odobrava prijevremeno oslobađanje osuđenika koji su odslužili dvije trećine kazne.

“Bralo je spontano izjavio da ne žali zbog zločina za koje je osuđen”, navod je iz medicinskog nalaza, načinjenog 20. kolovoza 2018. “Ne misli da je učinio išta loše”. “Jer, “bio je rat”, a on profesionalni vojnik “koji je samo radio svoj posao”. Na pitanje kani li na slobodi nabaviti oružje, odgovorio je da ga već ima, dobro skrivenog. “Ako se pokaže da više ne radi, kupit će novo.”

Bralo je odbio sudjelovati u ponuđenoj psihoterapiji, programima rehabilitacije ili psihološkog suočavanja sa zločinom. “Nakon petnaest godina u zatvoru, nije bilo liječenja, suočavanja ili rehabilitacije”, zaključili su autori medicinskog izvještaja.

“U slučaju Miroslava Brale, žalbeno vijeće Haškog suda podsjetilo je da su nacionalno pomirenje te obnova i održavanje mira važni ciljevi kažnjavanja. Imajući to na umu, ne smatram primjerenim omogućiti osuđenicima povratak u sredine pogođene ratom prije nego izdrže punu kaznu, ako nisu pokazali stanoviti stupanj rehabilitacije, uključujući i uvjerenje da njihovo oslobađanje neće ugroziti mir i sigurnost”, objasnio je sudac Agius u svojoj odluci.

U veljači 1993., Bralo je ubio svog susjeda Esada Salkića. Zatvoren je, pa pušten iz zatvora i primljen u HVO. Na dan napada na Ahmiće, u zoru 16. travnja 1993., s drugim je vojnicima upao u dom Osmana Salkića. Oni su usmrtili domaćina i njegovu suprugu, a Bralo nožem usmrtio njihovu kćer Mirnesu. U napadu na Ahmiće ubio je čovjeka, zapalio brojne kuće i podmetnuo eksploziv pod tamošnju džamiju, te čuvao stražu dok su ubijali četrnaest Bošnjaka, među kojima djecu od sedam do šesnaest godina.

Ubio je još tri nenaoružana Bošnjaka te višestruko, od svibnja do srpnja 1993., silovao jednu Bošnjakinju, sadistički se iživljavajući nad njom. Mučio je i druge svoje žrtve. Sudsko vijeće zaključilo je kako je Bralo “počinio niz stravičnih zločina, koje otežava način na koji ih je počinio, uključujući broj žrtava, mladost nekih od žrtava i stepen ponižavanja i degradacije”. Pred Haškim sudom, 2005., priznao je krivicu i pročitao izjavu kajanja. Petnaest godina kasnije, tvrdi da “ni za čim ne žali”.

Slučaj Miroslava Brale mogao bi se smatrati tek još jednim beznadnim pokušajem izlječenja okorjelog nasilnika i ubojice, da on, na osobnoj razini, ne sublimira tretman ratnih zločina Herceg-Bosne u kolektivnoj svijesti hrvatske javnosti s obje strane hrvatsko-bosanske granice: zločini počinjeni u ime Herceg-Bosne prešućeni su, zaboravljeni, i o njima se ne govori. Dosadašnje demonstrativne geste suočavanja predstavnika hrvatskih vlasti, poput službenog posjeta BiH predsjednika Republike Ive Josipovića iz 2010. godine, polučile su tek kratkotrajan dnevnopolitički rezultat, i nisu prerasle u ugaone kamenove nacionalne katarze, kakav je, primjerice, postao povijesni posjet njemačkoga kancelara Willija Brandta Varšavi 1970. godine.

S druge strane, ideja koja je zločine Herceg-Bosne učinila mogućima nikad nije prestala biti ključnim sadržajem hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, u svim njezinim zamislivim varijantama – od prihvatljivih i dobronamjernih, kakvi su prijedlozi o konsocijaciji, preko različitih varijanti teritorijalne federalizacije, do otvorenih zahtjeva za oživljavanjem Herceg-Bosne, odnosno onoga što se od njezine propasti eufemistički zove “trećim entitetom”.

U svim tim političkim raspravama koje bjesne već četvrt stoljeća, još od kraja rata, činjenice o zločinima potpuno su zanemarene. To je naročito vidljivo u Hrvatskoj, u kojoj su ratni zločini Herceg-Bosne prešućeni upravo onoliko koliko hrvatska desnica, zajedno s braniteljskim udrugama, svoju interpretaciju rata u Hrvatskoj koristi kao jednu od ključnih poluga za održavanje HDZ-a na vlasti.

Naprosto, Hrvatska se nikad nije istinski suočila sa zločinima počinjenim u Herceg-Bosni i ratom HVO-a protiv muslimana. Još je manje osviještena uloga njezinih vlasti u omogućavanju, pa i uzrokovanju tragičnih i zločinačkih događaja od listopada 1992. do travnja 1994. godine na prostoru s kojeg su muslimani trebali nestati, da bi mogao biti priključen Hrvatskoj.

Poricanje je permanentno. Devedesetih, dok je Franjo Tuđman bio živ a njegov HDZ na vlasti, rat HVO-a i Armije BiH tumačio se kao legitimna borba protiv muslimanske agresije na Hrvate u BiH. Hrvatski optuženici Haškog suda izručeni su pod međunarodnim pritiskom, a u javnosti su ta izručenja tako i protumačena: kao prisilno i neopravdano tjeranje pred sud heroja hrvatske obrane u BiH.

Ali poricanje je nastavljeno i nakon što je Tuđman umro, a HDZ izgubio vlast. Samo dva mjeseca nakon što je koalicija lijevog centra 2. siječnja 2000. pobijedila na izborima, Haški sud izrekao je nepravomoćnu presudu Tihomiru Blaškiću, u kojoj suci konstatiraju “da su se događaji koji se stavljaju na teret Tihomiru Blaškiću odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni“. Takvu ocjenu neće više ublažiti nijedno sudsko vijeće u budućim suđenjima za zločine Herceg-Bosne; štoviše, produbit će je i dodatno argumentirati.

Samo dan ili dva nakon što je Blaškiću u Haagu izrečena presuda, pred zgradom američkog veleposlanstva u centru Zagreba održane su demonstracije nekoliko stotina ratnih veterana. Taj je prosvjed označio početak masovnih veteranskih prosvjeda diljem Hrvatske, u kojima prosvjednici neće prezati ni od otvorenih prijetnji državnim udarom. Odbijanje da se prihvati ocjena Haškog suda kako je rat HVO-a protiv Armije BiH bio “međunarodni sukob” bilo je jedan od najvažnijih motiva tih prosvjeda.

Uplašena i uzdrmana, vlast reformiranog komunista Ivice Račana pristala je na kompromis koji će u Hrvatskoj za duge godine unaprijed i službeno onemogućiti slobodu raspravu o Herceg-Bosni: u jeku uličnih demonstracija, 13. listopada 2000., hrvatski je parlament usvojio kratak, ali za javnu raspravu u Hrvatskoj dalekosežno štetan dokument – Deklaraciju o Domovinskom ratu.

“Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”, piše, među ostalim, u tom dokumentu.

Premda sugerira jednodušnost i odlučnost nacije da zaštiti vlastito pravo na obranu od agresije, tekst deklaracije otkriva motive njezina usvajanja: ona je, kaže se, donesena “radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne posljedice”. To što dokument zove “radikalnom politizacijom i “zabrinjavajućim polariziranjem” bili su spomenuti veteranski prosvjedi koji su, zanimljivo, prestali čim je HDZ 2003. iznova osvojio vlast.

Ali deklaracija je zadugo onemogućila slobodan i otvoren javni dijalog o Herceg-Bosni. “Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti”, piše u tom dokumentu.

Može li, tako, postojanje Deklaracije o Domovinskom ratu objasniti činjenicu da ni za više od četvrt stoljeća nakon što je završen hrvatsko-muslimanski rat u BiH, hrvatska povijesna znanost nije iznjedrila nijedan relevantan i društveno utjecajan rad o tom razdoblju, koje je, bez sumnje, jedno od najkontroverznijih i najzanimljivijih u drugoj polovini dvadesetog stoljeća?

O tome se može nagađati, ali činjenice su neprijeporne: vjerodostojna, činjenično utemeljena, cjelovita i istinoljubiva povijest Herceg-Bosne još nije napisana. Objavljeno je tek nekoliko važnih knjiga, među kojima se ističu dvotomni “Stenogrami o podjeli Bosne”, transkripti Tuđmanovih razgovora s najbližim suradnicima, koje su sarajevski tjednik “Dani” i splitski “Feral Tribune” objavili 2005., na više od tisuću stranica, nakon što ih je novinar i srebrenički stradalnik Emir Suljagić uspio pribaviti u Haškom sudu, gdje su korišteni kao dokaz na suđenjima.

Premda nenadoknadivo važni, “Stenogrami o podjeli Bosne” tek su primarni povijesni izvor, pa otkrivaju samo dio cijele slike, ma koliko važan bio. Uz ostalu literaturu, u kojoj se ističe jedinstven novinarski i kulturološki rad Ivana Lovrenovića, “Stenogrami o podjeli Bosne” nezaobilazan su izvor za uravnoteženje apologetski jednostrane, poricateljske slike kakvu u Hrvatskoj grade publicistika i rijetki historiografski pokušaji.

No ključan izvor istraživanja i doznavanja istine, po obimnosti, temeljitosti i sveobuhvatnosti bez presedana, jest činjenična arhiva prikupljena na suđenjima za ratne zločine pred Haškim sudom. Haški sud za te je zločine optužio 27 osoba, a osudio njih sedamnaest. Većina materijala dostupna je javnosti; a povjesničari bi, bez sumnje, mogli doći i do svih. Takvo bogatstvo izvora historiografi prethodnih ratova nisu imali prilike uživati.

Ali, ta građa leži mrtva i zaboravljena. U studenome prošle godine, zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina na jednoj je javnoj tribini ustvrdio kako je “štetno i opasno” što Hrvatska ne uči iz vlastite povijesti. Hrvatska, ocijenio je Jakovina, ima “beskrajne korake natrag i nemogućnost rasprave”. »Imamo deset studija povijesti i cijelu novu elitu povjesničara. Koliko je njih ušlo u bolne teme?« pitao je Jakovina.

“Hrvatska nije obavila ni pola posla, jer nijedno ozbiljno poglavlje iz devedesetih nismo ni otvorili, od suradnje s Karadžićem u Bosni do privatizacije u Hrvatskoj«, kazao je Jakovina. Taj očiti zazor od “bolnih tema” i jest bio temeljni motiv portalu tacno.net da objavi feljton o haškim suđenjima zločincima Herceg-Bosne. Da zaokruži bar dio slike, tacno.net će u sljedećim tjednima objaviti i feljton “Armija BiH u Haagu”.

S godinama se poricanje ukorjenjuje sve čvršće. Početkom lipnja 2015., vlada tadašnjeg socijaldemokratskog premijera Zorana Milanovića – današnjeg hrvatskog predsjednika – usvojila je “Zaključak o suradnji s BiH kod pružanja pravne pomoći u kaznenim postupcima”, kojim je odbila procesuirati optužnice protiv hrvatskih državljana koje su stizale iz BiH. “U opisu događanja u BiH spominju se i napadi Hrvatske vojske i određene stvari koje po našem viđenju nisu točne, one vrijeđaju pravni poredak Republike Hrvatske i ne proizlaze iz međunarodnih sporazuma koji su bili na snazi i iskrivljuju sliku o tome što se događalo u BiH”, objasnio je tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić.

Dvije godine kasnije, Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je pravomoćnu presudu šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, koja je potvrdila nalaze prethodnih suđenja: Hrvatska vojska intervenirala je na strani HVO-a u sukobu s Armijom BiH, HVO je u nekim mjestima funkcionirao kao okupacijska sila, a Herceg-Bosna bila je agentura Tuđmanove vlasti za stvaranje proširenje Hrvatske do granica Banovine iz 1939. godine.

Tužitelj Haškog suda Serge Brammertz nekoliko je puta javno zahtijevao da Hrvatska opozove spomenuti zaključak, ali to se nije dogodilo. Štoviše, on je i danas prepreka suđenjima za hercegbosanske ratne zločine u Hrvatskoj, pa nije malo optuženika koji su od optužnica u BiH pobjegli na sigurno – u Hrvatsku.

Istodobno, tabu hercegbosanskih zločina počeo se prelijevati i na političku pozornicu Europske unije. “Vođeni nemjerljivim domoljubljem danas s ponosom obilježavamo 26. godišnjicu osnivanja legitimne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kamena temeljca obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH. (…) Hrvatska Republika Herceg-Bosna dala je veliki doprinos u borbi za jednakost hrvatskog naroda u BiH uz očuvanje identiteta sva tri konstitutivna naroda te je tokom svog postojanja značajno doprinijela u obrani suvereniteta Republike Hrvatske”, objavila je 28. kolovoza prošle godine na Facebooku hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko.

Začarani krug poricanja time je zatvoren: nakon što je Republika Srpska još 1995. dobila međunarodni legitimitet, a njezina vlast posljednjih godina sve radikalnije poriče zločine počinjene u njezinu nastanku, zaborav prekriva i zločine Herceg-Bosne, dok na njima stvorenu paradržavu hrvatski političari pokušavaju legitimirati i ondje gdje bi to moralo biti posve nezamislivo: u centru europske političke moći.

A istinu o Orhanu Beriši, osmogodišnjaku sitnog rasta, kojega je 2. veljače 1994. u istočnom Mostaru snajperist HVO-a usmrtio s leđa, čuva još samo njegova skrhana majka Belkisa, i zaboravljene presude Haškog suda.